MAMA, ZAŠTO SI UMRLA?!

Trenutak smrti je

I trenutak sjećanja.

Ne mogu vam reći koliko se često

Vaši dragi, jednom kad napuste svoja tijela,

Počnu smijati.

(Emmanuel's Book IF)

 

Ni na kompjutoru kad pritisnete neku tipku ne dobijete baš uvijek željeni rezultat. Treba li reći razliku između nas i kompjutora? Tako niti ja nisam mogla odmah dobiti odgovore na sva svoja pitanja, pa niti na većinu njih, pa ni uz pomoć tek stečenih «savjetnika». Moj «savjetnik» je radio strogu selekciju.

Pustio je da se s odgovorima na najteža pitanja koprcam idućih desetak godina. Ne iz hira. Postupno sam shvaćala da treba doći pravo vrijeme i prava zrelost i za neka pitanja i za neke odgovore. Još nisam imala odgovor na pitanje: «Zašto smo bili bolesni: mama, tata, Ivona i ja?», ali sam imala novih «alata» i novih «saveznika» koji su me polako vodili u željenom pravcu.

Tako je poslije više od deset godina svih mogućih zdravstvenih neprilika došlo vrijeme da smo svi ozdravili. Tata, Ivona i ja. Mama nije; ona je umrla - osam godina poslije dijagnoze tumora na dojci, metastaze na kostima, ponovo zračenje i nakon dvije godine - kraj. Nakon mamine smrti čitala sam neke stare knjige o dinamici ljudskih energija i počela mi se po glavi motati misao da je mamina smrt, ili, točnije rečeno, mamin odlazak, bio razlog što smo nas troje ozdravili. Naravno, to je podrazumijevalo da je njena prisutnost, dok je bila živa, bila uzrok zdravstvenih tegoba nas troje, a i nje same.

To nije optužba. Uopće nije. Radi se o pokušaju razumijevanja, ne o optužbi i osudi. Zato ću potanko objasniti tu ideju.

Najprije moram objasniti da sam ja jako voljela svoju mamu. Jako sam je i cijenila. Bila je izuzetno inteligentna žena, kreativna, maštovita, poduzetna, društvena, vesela. Ništa joj nije bilo teško, nije bila plačljiva, nije se žalila na česta pobolijevanja, nije klonula ni kad joj je nakon pet-šest operacija dijagnosticiran rak. Svi su je voljeli. Bila je i lijepa žena.

Nas dvije smo se uvijek dobro razumjele, ali je u periodu mog puberteta, pa sve dok nisam završila fakultet u drugom gradu, bilo nekog nerazumlji

vog, a vrlo žestokog i bučnog iskrenja između nas. Ona bi rekla nešto potpuno nevažno, a ja bih doslovno vrisnula: «Ostavi me na miru!». Sama sebi sam izgledala zaista glupo i ružno zbog toga, ali nisam si mogla pomoći. I kasnije je bilo takvih mojih reakcija, ali puno rjeđe, a znala sam se i bolje kontrolirati.

Inače je mama, iako osoba s minimalnim formalnim obrazovanjem, zahvaljujući svojoj načitanosti i svojoj inteligenciji bila napredna u svemu.

Mene je lijepo odgajala, bez zabrana, bez zapovijedi, uvijek s maksimalnim povjerenjem i podrškom u svemu što sam radila. Bio je užitak razgovarati s njom. Bila je odlična mama. Bila je krasna baka. Ivona ju je jako voljela i rado je kod nje provodila ljeta. Pa otkud mi ideja da je jedna takva krasna osoba, pa k tome krasna mama i baka, bila uzrok našim bolestima?

U početku je to bila samo ideja, koja dođe odnekud, ne znaš otkud. Onda sam gurala tu ideju iz glave vani, ali nije se dala. Nisam mogla zanemariti tu misao i sljedećih godina to je bio predmet mog istraživanja. Odgovor je bio dramatičniji i tragičniji nego je u prvi mah izgledalo, ali moram postupno doći do njega. Jako je važno shvatiti majku. Majke su često vrlo čudna bića. Mi smo ih stavili u bajkovitu inscenaciju, nešto kao da su princeze.

Nisu. One su više od toga. One su ljudi i često griješe, možda gotovo uvijek griješe. Zbilja, zašto o majkama uvijek govorimo kao o bićima iz bajke? Zašto mislimo da moraju biti idealne? Znamo da nisu idealne, ali svi u dubini duše mislimo da moraju biti idealne. Sličan stav imamo i prema očevima. I nama i njima bi pomoglo da im dopustimo da budu stvarna bića. Nešto bi se maknu lo naprijed u našim životima. Podsjećam vas da sam kad ovo pišem već dugo i sama majka. I koliko god da je moja zamisao o tome da je moja krasna majka bila uzrok svih naših nevolja, u prvi mah izgledala ružna, ta zamisao me vodila u dobrom pravcu. U suštini, bila je to crta hrabre kreativnosti koju sam pokupila baš od svoje mame. I onda sam pomislila da je mama umrlam da nas spasi od nje same...