KRATKA POVIJEST MAMINE OBITELJI

Izgubit ćeš samo

Prošlost.

Možeš li shvatiti

Koliko je teška prošlost?

(Emmanuel's Book III)

 

Ova kratka povijest mamine obitelji bit će opisana, u skladu s temom moje v-V priče, kroz popis dijagnoza i ostalih nevolja koje su nas zadesile. Popis će izgledati stravično, jer je stogodišnja povijest bolesti jedne obitelji sažeto napisana na nekoliko stranica. To su, zapravo, bile prosječne obitelji, koje su, gledane nekom običnijom prizmom, živjele prosječno i uredno i ni po čemu ih osobitom ne bi trebalo izdvajati. Nitko od njih ne bi mogao biti temom koja zavrjeđuje dramu, tragediju ili komediju. Takvih pet- šest obitelji mogli biste sastaviti bez puno biranja i od svoje bliže ili daljnje rodbine, ili susjeda, na selu, u gradu, u siromašnijem ili bogatijem kvartu. Samo kad biste se potrudili popisati dijagnoze i nevolje. Inače bolesti i nevolje tokom godina dolaze sigurno i neumitno, prođu, zaborave se, život ide dalje. Između rođendana, svadbi i pogreba. Ali kad jednom počnete postavljati pitanje «zašto», sve počne dobivati drugi smisao. Ono što smo bez razmišljanja držali «normalnim», odjednom se pokaže pobrkanim, ružnjikavim, nevoljnim, gunđavim, osakaćenim.

ZAŠTO?

Otac i majka moje mame potječu iz brojne seoske obitelji. Baka Irena je umrla u devedeset drugoj godini, zdrave glave, pokretna i prisebna. Jedina nevolja sa zdravljem, koja je nju pratila veći dio života, bili su bolovi u koljenima.

Osim manjih neugodnosti ne bi se moglo reći da je to bilo išta ozbiljno,

0 čemu govori i to da je do kraja života bila pokretna, kako se kaže, «na nogama «. Nikakvih drugih bolesti nije imala. Od nesreća imala je tri velike. Smrt tek rođenog sina prvenca, smrt trogodišnje kćerkice i rana smrt muža, kad je ona bila u četrdeset trećoj godini. Njen muž, moj djed Niko, umro je od tumora na mozgu. Tako je baka Irena drugih pedesetak godina svog života proživjela kod svoje petero djece. Stalno je živjela kod sina Ivana, a ljeta je provodila naizmjence kod tri kćeri i drugog sina. Svi su oni naizgled sretno 1 uredno osnovali svoje obitelji, okućili se, vrijedno radili, i, sve u svemu, činilo se, prilično dobro živjeli. Tako je to izgledalo i tako je to trajalo neko vrijeme. Poslije se mnogo toga pokvarilo.

Jasna, najstarija kćer, bila je moja mama. Mene je rodila u dvadesetoj godini i odmah nakon toga imala je prvu od sedam operacija u svom životu - izvađen joj je jajnik. Kasnije joj je izvađen i drugi, pa maternica - sve nekakve ciste i dobroćudni tumori. Zatim je našu sliku bolesti uvećala saobraćajna nesreća. Bilo je to vrijeme nedugo iza Drugog svjetskog rata kad su se ljudi još vozili kamionima, jer autobusa nije baš svugdje bilo. Vozili smo se mama, tata i ja i još pedesetak ljudi. Strovalili smo se u provaliju duboku četrdeset metara. Poslije toga mama je imala operaciju na kralježnici, a tati su izvadili jedan bubreg. Zbog posljedica tih ozljeda mami su još dva puta operirali trbušnu maramicu. U pedesetoj joj je dijagnosticiran rak na dojci, pa su joj operirali dojku. Umrla je deset godina kasnije u šezdeset drugoj godini. Nije nikad kukala zbog tolikih operacija i ležanja po bolnicama. Bila je veseljak, vrlo inteligentna i sposobna žena. Bila je duša obitelji bake Irene i svi su je voljeli.

Mom tati je nakon vađenja prvog bubrega, poslije nekoliko godina otkazao i drugi bubreg. Jedva je preživio. Cijelog je života bio vrlo nervozan, tankih živaca, ali samo prema mami. U tridesetim godinama je imao prvu operaciju hemoroida, nakon čega je imao nekoliko godina mira,a onda pao u ozbiljnu depresiju, klinički liječenu i izliječenu. Zatim je u pedesetim godinama obolio od ozbiljne alergije na puno vrsta hrane. Cijelog života se žalio da loše i malo spava. U sedamdesetima je ponovo operirao hemoroide. U sedamdeset petoj više nije imao alergije. Prošle. Umro je u osamdeset drugoj godini, bistre glave, snažan, zdrav, izgledom puno mlađi nego što je uobičajeno za tu dob. Nikad nije bolovao od srca, ali ga je ono ipak izdalo.

Ja sam od ranog djetinjstva patila od teškog i neugodnog bronhitisa iako smo živjeli na moru. Kad sam imala dvadesetak godina, nestao je bez traga, iako sam tada živjela u velikom kontinentalnom gradu prepunom smoga i magle. Imala sam i bubuljice, ne strašne, ali su ipak kvarile moje ljepuškasto lice. U dvadeset petoj sam nekoliko puta imala gadne bolove u bubregu, a u dvadeset osmoj neugodne bolove u vratnom dijelu kralježnice. Ništa strašno.

U tridesetoj sam rodila kćer - Ivonu.

Od prvih dana života Ivona je patila od teškog poremećaja probave, za koji nismo nikad dobili točnu dijagnozu ili saznali uzrok. Bili su to izuzetno jaki grčevi, a uz to slabo i nemirno spavanje te općenito slab imunitet koji se odražavao kroz vrlo česte prehlade, upale grla, nosa i uha. Dogodilo se to čim je po pedijatrijskom redoslijedu uz dojenje počelo dodavanje i druge hrane. Po teškim se grčevima i proljevima vidjelo da ništa ne probavlja. Idućih deset godina uglavnom osamdeset posto namirnica koje su zastupljene u normalnoj prehrani djece te dobi njen probavni sustav nije uspijevao probaviti.

U tih osamdeset posto bili su: mlijeko i mliječni proizvodi, kruh i sve od pšeničnog brašna, jaja, meso, mnoge vrste voća i povrća. Da bi nezgoda bila veća, taj popis je stalno varirao - tri mjeseca bi mogla jesti neko meso,

a onda odjednom ne, pa tako neko voće i povrće i sve ostalo. Stalno smo morali istraživati. Sto joj je sad opet naškodilo?- bilo je naše permanentno pitanje. Prve tri godine mogla je probaviti samo specijalno dezalergizirano mlijeko (kojeg tada nije bilo nigdje nego u SAD-u), rižu, kukuruzno brašno, jabuke, banane i rajčicu. Inače je voljela jesti. Nikad je nije trebao netko drugi hraniti; čim je naučila držati žlicu, uvijek je jela sama, bez nutkanja, nagovaranja i ostalih priredbi koje brižne mame izvode da bi djeca jela. Na dječjim rođendanima nije smjela jesti kolače, sendviče, čokoladu, sokove. Nosili smo svoje, pripremljene od bezglutenskog brašna, a nju nije trebalo nadzirati da ne uzme nešto s bogate trpeze, jer je bila vrlo disciplinirana i s dubokim razumijevanjem je prihvaćala naše upute. Sedam godina nijednu noć nisam odspavala u komadu zbog toga što je Ivona svaku noć imala vrlo belne grčeve u probavnom sustavu. Usprkos tome puno smo putovale.Na putovanja sam nosila njene specijalne «papice» i namirnice. Pa ipak, stanje se postupno poboljšavalo, pa je u desetoj godini mogla probaviti mnogo više namirnica, da bi u četrnaestoj godini sve bilo daleka prošlost. Mogla je jesti ama baš sve, bez ikakvih ograničenja, a dotadašnja ograničena prehrana nije ostavila nikakve posljedice na njenom tijelu, niti na njenoj psihi - bila je zdrava, lijepa i bez ikakvih psihičkih problema.

Tih prvih desetak godina od kako sam rodila Ivonu, cijeli je moj život bio podređen njoj. Kuhanje posebne hrane, stalni posjeti liječnicima, pregledi, pretrage. Kad su joj bile dvije godine, dogodila mi se, da tako kažem, rastava braka. A kad su Ivonine probavne smetnje počele prolaziti, u njenoj desetoj godini, odjednom sam ja počela patiti od istih problema - moj probavni sustav nije skoro ništa uspijevao probaviti. Smršavila sam deset kila. Imala sam upalu štitnjače, crijeva, žuči, gušterače, obaju bubrega, jetre, a pojavljivala mi se i upala hemoroida - sve odjednom, pa tako nekoliko godina. Bila sam potpuno iscrpljena, tjelesna temperatura mi je padala jedno vrijeme na 35 stupnjeva, tlak mi je bio nizak. Usprkos tome, osim tri mjeseca najžešće krize, uspijevala sam funkcionirati na poslu i u kući. Nisam se dala shrvati od tih tegoba. Onda je umrla moja mama. Postupno se moj probavni sustav oporavljao i nakon pet - šest godina tegobe su potpuno nestale, a ja sam mogla uživati u svoj hrani kao i nekada. Sve godine Ivoninih i mojih zdravstvenih problema nisam nikad bila nervozna. S Ivonom sam samo dva puta imala sukob, i to u njenoj sedmoj godini.

Danas smo Ivona i ja izuzetno zdrave i otporne osobe, možemo sve jesti, uspješne smo u poslu i zadovoljne u životu. Kako smo to izvele?