KOLIKO PUTA SMO

PONAVLJALI PRVI RAZRED

Nemojte spor svoga života

Uputiti na sud svoga razuma.

Držat će vas u sudnici

Idućih šest stotina godina

(Emmanuel's Book) '

 

Moje sazrijevanje, sazrijevanje mojih ideja, bio je složen proces koji je tekao stazom popločanom s tisuću, i još puno više, ZAŠTO? i svakojakih drugih pitanja. Jedno od prvih pitanja je: Koji je smisao života? Mog života, naravno, a ne nekog općenitog, planetarnog, za početak. To vam pitanje uvijek visi nad glavom. Samo ga neki nikad ne primijete. Meni se čini da sam svaki dan živjela s njime. Nije to bilo pitanje koje je moralo dobiti odgovor - sad, tog časa. Nije to bilo pitanje koje bi me mučilo, ali sve je bilo u njegovu znaku.

Ne pokušavam reći da je moj život bio jako smislen, ili da sam ja smatrala da je jako smislen, ili da nisam živjela impulsivno ili spontano zbog tog pitanja.

Samo da je pitanje o smislu bilo moj tihi pratilac, moj nježni vodič. Odgovori su ponekad stizali, često i nisu, često ih je vrijeme demantiralo, ali s godinama bilo ih je sve više i više.

U toj igri smisla, ili sakrivenog smisla, posebno me intrigirala tema ponavljanja nekih obrazaca u životu, ponavljanja nekih situacija, ponavljanja pogrešaka, ponovnog i ponovnog pojavljivanja istih tipova partnera, a koje kao ne želimo. Sjećam se da sam još kao dijete obećala sama sebi da se neću prema svom djetetu ponašati kao moji roditelji prema meni, naravno ne generalno, nego u nekim upečatljivim detaljima. To sebi obeća mnogo mladih ljudi i onda ponove baš one najgore pogreške svojih roditelja. Ponavljanja obrazaca ponašanja, koje radi neka osoba, ili obrasci koji se prenose s generacije  na generaciju, posebno su me mučili. Zašto nam se s partnerima događa baš ono što ne želimo? Zašto ponavljamo svoje roditelje baš u onome  što nismo željeli?

Drugo polje ponavljanja obrazaca, koje osjećamo kao pogrešne, su ljubavne veze. Ako imamo mogućnosti analizirati nekoliko ljubavnih veza u svom životu, počevši od onih mladalačkih, ne možemo se oteti «deja vu» dojmu.

Pa nisu osobe baš slične, ali situacije kao da jesu, tipična ponašanja kao da jesu. I, kao da i tu ponavljamo baš ona ponašanja koja nam se najmanje svi daju, ili dobivamo od partnera ponašanja koja nam se nikako ne sviđaju, a uopće ne znamo kako smo ih izazvali.

Tako sam se odavno utaborila pred pitanjem: Sto je bilo zajedničko svim mojim muškarcima (gdje se onda mogu dodati i prijateljice, a i kolege na poslu)? Jer, sva moja «zašto?» proizlaze iz mog života i analiziram ih na primjeru svog života. Izgledalo je da nema apsolutno ničeg sličnog između mojih partnera koje sam imala tokom života. Život je tekao dalje kako je htio.

Stizali bi novi «slučajevi», a moje pitanje je i dalje lebdjelo u mom zraku, mada se činilo sve manje smislenim, jer je svaki put izgledalo da ovaj novi čovjek nema ama baš nikakve veze s onima prije. Pa sam sama sebi morala odgovoriti na onaj stereotipni prigovor: «Ne zna održati vezu«. E, pa trajale su moje veze od pet do deset godina, što nije cijeli život, ali nije ni tako malo.

Pucale su, bar što se mene tiče, kad bih ustanovila da to nije Ljubav i da sav moj trud i znanje, i sve ono što su činili moji partneri, i što sam činila ja da se dovedemo u stanje Ljubavi, nisu urodili plodom. Ljubav s velikim «LJ» bivala bi sve dalje od nas. Ljudi to prihvate kao normalno i prožive tako cijeli život. Ja to nisam mogla. Ali nisam znala ni išta bolje. Činilo mi se da znam kako Ljubav izgleda. Ali, kako se to tako siromašno ostvarivalo, izgledalo je da i moj uzvišeni koncept treba dovesti u pitanje. Je li pravi? Sto bih uopće mogla reći o slici Ljubavi koju nosim u srcu? I otkuda mi ta slika? Da, otkuda mi slika ljubavi kojoj sam težila, koju sam tražila?

Svi odnosi kojima smo okruženi, od onih najbližih do onih o kojima čitamo u knjigama i novinama, ili gledamo u filmovima - ama baš svi dokazuju da ljudska vrsta jako puno govori o ljubavi, mada izgleda da nitko nema pojma što to jest. Žestok zaključak, ali recite: Znate li neke roditelje i djecu među kojima vlada sklad, razumijevanje, iskrenost i nježnost? Ali, onaj pravi, a ne onaj «za goste«! Znate li neki takav bračni par?

Svećenici upućuju ljude na ljubav prema Bogu i na ljubav jednih prema drugima. Uzaludan trud! Jer, ni Boga ne razumijemo i ne znamo voljeti, kao što ne znamo ni ljude. U nekoj optimističnoj slici našeg vremena kao da svi ipak težimo Ljubavi u našim životima, a istovremeno kao da nitko pojma nema što to jest - ni ljudi u svojoj spontanosti, ni psiholozi, ni svećenici, ni umjetnici, bilo u svojoj stručnosti ili posvećenosti.

U mojoj slici Ljubavi vjerovatno ima sličnih karakteristika kao i u vašoj: neobjašnjiva privlačnost, razumijevanje, iskrenost, nježnost, povjerenje, suosjećanje...

Počne, znači, s onim prvim, a tu najčešće i završi - neobjašnjiva privlačnost. Sve ono dalje najčešće se ne ostvari. I nemojte reći da ipak u raznim vezama ima malo razumijevanja, malo iskrenosti, malo nježnosti, malo povjerenja, malo suosjećanja. Nema tu ničega ako se misli da «ipak ima malo«. To je kao i s trudnoćom - ili jest ili nije. Ako kažemo da ima malo, znači da - nema! A kad svega toga nema, onda nema ni Ljubavi. Kako sad to? Pa svi mi želimo voljeti partnere, djecu, roditelje, prijatelje, kolege! Pa zar nitko ne zna što je to razumijevanje, što je to iskrenost, što je to nježnost, što je to povjerenje, što je to suosjećanje? Očito ne zna kad je toliko problema između roditelja i djece u svim životnim dobima, između partnera, između prijatelja. Očito ne znamo pošteno živjeti niti jednu od tih kategorija.

Takav zaključak nema baš nikakvog smisla. Jer, po čemu bismo onda uopće bili ljudi ako sve to ne znamo? Po visokom stupnju inteligencije? Možda.

Ali to nas ne čini sretnima, niti naš život smislenim. Pa ipak, ne bi bilo svrsishodno previše omalovažiti inteligenciju jer nas ona bar pošteno upozorava da nije jedina odrednica ljudskosti. Ali nije dovoljna jer um ne rješava sve što nama treba. Ne rješava ono najbitinije - kako voljeti.

I tako sam zapela na nekoliko pitanja: Sto je to Ljubav? Koju sam grešku ponavljala u svojim «ljubavima», tj. što je to bilo jednako u svim mojim partnerima što meni nije odgovaralo, ali me zapravo neodoljivo privlačilo? Zašto u nekom životnom trenutku počnemo biti slika i prilika jednog od roditelja, i to najčešće onoga za kojeg mislimo da nas je više tlačio i gnjavio?

Bila su to plodna pitanja, na koja sam na koncu našla odgovor, ali odgovor koji se uklopio u jedan širi koncept, odgovor koji mi je pomogao potvrditi taj koncept te odgovor od kojeg mi se lagano ledila krv u žilama. No, prije toga još o nekim pretpostavkama koje su me dovele do slike cjeline iz koje su onda iskakali odgovori na sva pitanja: o zdravlju i bolesti, o ljubavi i strahu, o djeci i roditeljima, pa, možda bi se moglo reći, o svemu.