KAKO SAM «STEKLA» VIŠE BUDUĆNOSTI

Sa svakim dahom

Vi stvarate novu kreaciju.

Ne borite se vi da biste preživjeli

U nekom kontinuumu koji prolazi bez vas.

Svaki od vas diše kreativnu snagu

Koja dovodi u život, trenutak po trenutak,

Ljudski svijet i sve u njemu. '

(Emmanuel's Book III)

 

O*=>ako sam na vrlo uvjerljiv način shvatila da je zaista moguće vidjeti budućnost. Ja sam je doslovno gledala u snovima. I prošlost, naravno, jer je to isti postupak. Ja sam to sebi objašnjavala time da sam dobila pristup u četvrtu dimenziju koju Einstein naziva prostor-vrijeme. To, uostalom, znaju i sve gatare i vidovnjaci. Naravno da nisam bila jedina koja je stekla tu vještinu.

Ipak, kad se sami osvjedočite u tako nešto «čudno», počnete drugačije razmišljati o mnogo čemu.

U ovom trenutku prikladno je naglasiti jednu stvar - većina ljudi na sve ono što ne razumije, a toga je obično jako puno, nalijepi etiketu da je to nešto«neozbiljno», ili «praznovjerno», ili «nepristojno», ili tako nešto vrlo umno, i zaključi temu. Treba samo pošteno priznati da nešto jest ako jest, i onda pitati - «zašto?», ili - «kako?». Svaki put kad to napravite, život sasvim sigurno izmijeni tok, zapravo iz lijene bare dobije tok, počne teći. Život jest tekući, nikako stajaći. Zato kad idući put odmahnete rukom na nešto i bubnete stereotipni odgovor iz rukava, vratite film minutu unazad i pitajte se - «zašto?», ili - «kako?». Sve će odmah postati smislenije, zabavnije, životnije, ljepše.

Tako, iako je većina ljudi vrlo skeptična prema tome da je uopće moguće «vidjeti» budućnost, ja sam je, ne tražeći to, vidjela. Tada sam htjela razumjeti o čemu je riječ.

Budući da sam u snovima vidjela «nešto što nisam naručila», poželjela sam vidjeti budućnost na «zadane teme». Ako mogu u snovima, valjda mogu i na javi. Trebalo je samo pronaći način. «Where is the will, there is the way».

Naravno da sam našla način.

Neki ljudi kažu da ne bi voljeli vidjeti budućnost jer da tako život ne bi bio zanimljiv. Tko zna? Možda se boje da bi iza ugla vidjeli svoju smrt. Mi se jako bojimo smrti. Nisam na taj način shvaćala moje zirkanje u buduće događaje. Bila sam naprosto ženski praktična i tako mi se «slučajno» (vjerujte, ništa, baš ništa, nije slučajno) namjestilo da sam naletjela na metodu koja je mom mentalnom sklopu bila najprihvatljivija. Metoda je zapisana prije nekoliko tisuća godina u jednoj od najstarijih knjiga na svijetu koja se zove «I Ching» («Knjiga promjene»), i koja se u Kini redovito koristi, osobito u višim i obrazovanijim društvenim slojevima. Kineski vladari i vojskovođe redovito su je koristili da bi dobili savjet koji je postupak ispravan u nekoj društvenoj situaciji. Ne morate biti diplomirani vidovnjak da biste je koristili. Ja nisam bila vidovnjak, dovoljno je bilo proučiti upute. Šest puta bacite štapiće (to je kompliciranije), ali možete i tri novčića (to je jednostavnije), nakon čega možete dobiti četiri kombinacije tih novčića, a njihove kombinacije, pak, daju 64 osnovna tumačenja i bezbroj prelaznih tumačenja između ta dva glavna.

U početku koji put ne razumijete odgovor, ali kasnije, kad budućnost postane sadašnjost, shvatite da je «knjiga» točno pi"edvidjela, jedino vi niste htjeli znati. «I Ching» (čita se, otprilike, kao «ji ding») je odgovarao mom mentalnom sklopu, jer (za razliku od gledanja u grah ili karte, iako vrlo cijenim i te metode) iza te knjige stoji 3000 godina kineske kulture i predstavlja suštinu kineske mudrosti. Nije ovo mjesto za filozofsku raspravu o «Knjizi promjene», ali otkad je napisana, negdje tisuću godina prije Krista, od kineskih careva pa do najobičnijih ljudi, uvijek je konzultirana kao savjetnik prije svakog važnijeg koraka u životu. Već duže vrijeme «Knjiga promjene» je vrlo popularna i u zemljama tzv. razvijenog svijeta i doživjela je zaista bezbrojne prijevode i interpretacije . Ako je dobra svima nabrojenima, zašto ne bi bila i meni? Ili vama? Zašto pišem o «I Chingu», tj. o mom gledanju u budućnost?

Zato jer se to pokazalo jako korisnim u vezi onih silnih bolesti u mojoj obitelji s kojima sam i počela priču. I zato jer me navelo na jednu značajnu misao, a ta je, ni manje ni više, nego ta da smo mi, ljudska bića, «napravljeni» savršenima te da smo i danas savršeni, mada većina ljudi sigurno misli da je ovakav zaključak prije glup nego optimističan, osobito ako pogledamo što smo napravili od sebe i od Planete. Evo kako me «I Ching» naveo na takvu misao.

Vrlo brzo se pokazalo da pomoću «Knjige» mogu, ne toliko predvidjeti događaj, jer time se isključuje vlastita kreativna uloga, nego dobiti savjet o tome koji je razvoj neke situacije za mene najpovoljniji. Koliko god zapravo nevjerojatan, taj sam rezultat uzela gotovo kao normalan. Pa to i vidovnjaci vide u kavi ili grahu. Onaj tko ima taj vrlo poseban dar da je vidovit, on to može. To je činjenica jer postoje istraživanja i precizni statistički podaci

0 postotku uspješnosti predviđanja (nije stopostotna). Ali ja, ja koja nisam vidovita (osim u snovima), ili bilo tko na ovom svijetu kad uzme tri novčića 1 šest puta ih baci pa dobije točan odgovor - to jest čudo. To je bilo prvo čudo koje sam ja mogla proizvoditi. Dobro, drugo, ustvari, jer je «informativno sanjanje s uputom za rješenje problema« bilo prvo.

Ne čudi me što treba inteligencije, koncentriranosti, mašte i objektivnosti da se na pitanje o situaciji pitača prepozna i odgovarajuće interpretiraju detalji odgovora koji su u knjizi dati na opisani način. Ono što me zaista začudilo u toj priči, a to je bilo treće moje čudo, jest uloga moje ruke. Potrebno je zapravo dobiti neku vrstu binarnog koda za odgovor na vaše vrlo komplicirano obiteljsko, ljubavno ili poslovno pitanje. I taj vrlo fini, precizni i komplicirani rad vaše ruke, koja šest puta baci tri novčića i da oni padnu baš kako treba - to jest čudo! I da se rezultat tog bacanja uklopi u jednu mudru knjigu, koju ne morate niti poznavati, i da iz toga možete dobiti vrlo precizan odgovor na vaše pitanje kako postupiti u nekoj situaciji - to jest čudo!

Eto, to sam ja pomislila kad sam počela proučavati i prakticirati «I Ching».

Većina ljudi, barem onih koji sebe smatraju ozbiljnima, odmahne rukom, I kaže: «Praznovjerice, tamo neke kineske, ciganske, ma svejedno. Tko ozbiljan može pouzdano predvidjeti budućnost?«. Ja sam sebe smatrala ozbiljnom i vrlo vješto sam gledala u budućnost. Sjetite se podatka o Newtonu, jednom od najvećih umova čovječanstva, iz uvoda u ovu priču, prije nego «istaknete svoju ozbiljnost« odbacivanjem onoga što još ne razumijete. Neću sada ulaziti u objašnjavanje koliko savršeno su Kinezi prije tri tisuće godina shvatili zakone Univerzuma i čovjeka kad su sve mogućnosti bilo kojih sljedova događaja uspjeli složiti u jednu zadivljujuću knjigu, jednu jedinu knjigu, čiji obrazac još nitko nakon njenih autora nije dokraja dokučio, ali i danas «funkcionira» bez greške kao i prije tri tisuće godina jer nije niti malo zastarjela.

I, zaista me duboko fasciniralao to što mi je um rastegljiv do budućnosti, a moja ruka kao neka mehanička alatka tako je savršeno integrirana s mojim umom da je u stanju šest puta baciti tri novčića na način da se oni slože u jednu zadivljujuće smislenu kombinaciju. To je meni moguće postići - a moguće je i svakome drugom.

Shvaćate li moj pristup? «Standardna» pamet kaže da je to nemoguće - i gotovo, nema dalje, točka! Za nju je budućnost sasvim nešto drugo nego za mene. Ja mogu predvidjeti budućnost i između raznih budućnosti (ali unutar zadanog konteksta - ne mogu poželjeti sutra postati koncertni pijanist) izabrati onu koja mi se najviše sviđa. «Standardna» pamet ima samo jednu budućnost.

Ja ih imam više. Zamislite to bogatstvo. I ne samo to - «više» budućnosti je kontekst slobodne volje. Uvijek, uvijek imamo mogućnost izbora između dobra i zla, između straha i ljubavi. Uvijek, u svakom trenutku, u svakoj i najskučenijoj životnoj situaciji, imamo slobodu izbora. To sam shvatila «gledajući « u budućnost. Shvatila sam koliko je to stvarno, za svakog čovjeka.

Korak dalje - ja se sada čudim još nečemu: kojom preciznošću, fantastičnom preciznošću, ruka kroz bacanje novčića povezuje moj osobni misaoni koncept, zapravo cijelu moju osobnu sudbinu, s nekim višim pravilom i zakonitošću koja je zapisana u «I Chingu«. Shvaćate li koliko ta činjenica - daje ruka, fizički organ, sposobna baciti tri novčića šest puta i da na temelju toga odgonetate svoj viši životni smisao - govori o savršenstvu našeg fizičkog i duhovnog bića i o njihovoj nezamislivo savršenoj koordinaciji?! Za «standardnu» pamet cijeli ovaj odlomak ne može uopće postojati, a kamoli biti zapisan, «jer ne možete sada vidjeti budućnost«. Naravno da to mijenja i «prosječnu» ideju o tome što to «budućnost» jest. Kasnije sam čitala o istraživanjima vrhunskih fizičara koja pokazuju da su svi procesi u našem tijelu, od onih u fizičkom tijelu do onih mentalnih i duhovnih, regulirani na kvantnoj razini - dakle, unutar atoma, putem vrlo finih vibracija, ako smo sebi dopustili (baš tako!) da imamo fine visoke vibracije, što onda objašnjava ovu vrhunsku usklađenost uma i ruke.

Ali da sad ne ulazimo u kvantnu fiziku, o tome ćemo kasnije.

Ja sam gledajući budućnost, shvativši potpuni sklad između pokreta moje ruke, namjere mog uma i jedne knjige napisane prije više od tri tisuće godina, shvatila koliko smo savršeni. Mi jesmo savršeni. Zašto se to tako malo vidi u našim životima, u našim sudbinama? Dobro, ne vidi se uopće. Ali, ako jesmo savršeni, onda je potpuno moguće da to bude naša stvarnost, naša stvarnost iz dana u dan. Zašto «ne»? Idemo vidjeti kako «da»? To je bila moja misao vodilja.

Vjerovatno sam uvijek bila sklona «čudima», ali nakon susreta s «I Chingom », to je lagano prelazilo u strast da prepoznam onu drugu stvarnost koja je iza, ili ispred, ove vidljive i koja je izgledala istinitija, pouzdanija, temeljitija...

Jer, što sam bila starija, to je očitije bilo da živimo u prividu - ništa nije bilo onakvo kakvo je izgledalo i nitko nije bio onakav kakav je govorio da jest, ili kakav je mislio da jest, ili kakav je htio biti. Svi smo željeli sreću, a nismo bili sretni. Svi smo željeli sreću svojoj djeci, a proizvodili smo tako puno nesporazuma i jada. Svi smo željeli ljubav, a malo tko je mogao pred samim sobom reći:«Da, ja živim ljubav.». Kao da neke nevidljive sile upravljaju nama, a još uvijek gotovo ništa o njima ne znamo. Jer, sve što smo mislili da znamo o ljudskoj prirodi pomoću znanosti koje nazivamo: psihologija, filozofija, politika, sociologija i slično - pokazalo se kratko u dosezima, nepraktično, komplicirano.

Ukratko, ne baš previše točno i istinito, a svakako malo sposobno da nas riješi egzistencijalne zbunjenosti, ili psihičkih kriza i padova.

Moja, ili vaša, zbunjenost, nesreća, strah, bezobzirnost, ili puno takvih sličnih nepoželjnih stanja u kojima se ljudi kao pojedinci, ili kao ljudski rod općenito, najčešće nalazimo, govore o višemilenijskom neuspjehu vrste da svatko od nas pronađe bar malo mira, ravnoteže, razumijevanja i sreće, bar malo.

Ja sam «gledajući» budućnost shvatila da smo savršeni, da nam je ljubav dostupna, da znamo voljeti. A onda sam krenula pronaći način kako to ostvariti. Ne baš tako odlučno i kristalno jasno od početka. Bilo je tako da me uvjerenje o tome da smo «opremljeni, dizajnirani« tako da možemo biti savršeno dobri, lijepi i ljubavni, tjeralo da shvatim kako to živjeti. Svaki cilj vam prizove načine ostvarenja. Bitno je koliko ste koncentrirani i usredsređeni.

Moje uvjerenje o tome da smo savršeni bilo je apsolutno, a moj praktični duh nije mogao dozvoliti da to ostane nedokazano i neživljeno. Dokazati sam mogla samo životom, ne tek riječima i mislima. Moja je avantura bila u punom zamahu.