JE LI BOG POGRIJEŠIO KAD JE

STVORIO EVU

Ne dozvoli da ti strah priča bajke

O tome stoje Ljubav zaista.

Strah ne zna.

Baš ovog trenutka izaberi Ljubav.

Vidi što će se dogoditi.

(Emmanuel's Book III)

 

Još sam nešto primijetila u pažljivom promatranju očitovanja vampirizma 

kroz duže razdoblje. Aktivni vampiri su gotovo uvijek - žene (poslije ću detaljno objasniti razliku u odnosu na pasivne vampire).

Njihova prva i glavna žrtva je partner. Kad njega iscrpe, a ostali kontakti s ljudima izvan obitelji nikad nisu dovoljan izvor, iduća žrtva je muško dijete, ako ga ima. Tek na kraju, ako se baš mora, majka vampir crpi i žensku djecu.

Ipak, «ravnoteže radi», kad otac ostane bez energije, onda i on crpi djecu, bez puno biranja, žensku i mušku. Tako se aktivni vampirizam prenosi po ženskoj liniji kao energetski model ponašanja, jer kćeri se ugledaju na majke.

To je grubo pravilo koje, kao i svako pravilo, ima dosta izuzetaka, a i razne varijacije u vremenskom slijedu i stupnju izraženosti. Jedna od izraženijih varijacija je kad je u obitelji više djece. U tom slučaju starije kćeri imitiraju vampirski energetski obrazac majke, jer im i bude dodijeljen zadatak da brinu o mlađoj djeci, a mlađe kćeri kasnije u životu mogu ostati u ulozi energetske žrtve. To su relativno rijetke žene. Vampirske uloge se malo drugačije dijele i u obiteljima gdje su samo muška ili samo ženska djeca, ili u kojima je samo jedno dijete. Ipak, moje opažanje je da su u najvećoj mjeri aktivni vampiri - žene. Izuzeci su dosta rijetki.

Autor «Psihičkih vampira» tvrdi posve suprotno: da je vampirizam jednako zastupljen u oba spola, a k tome: da vampiri ne napadaju djecu. Moje mi iskustvo govori ovo što sam izložila.

Čini mi se da postoji dosta logično objašnjenje za moju tvrdnju. Primijetila sam da puna i žestoka «vampirska formacija« nastupi u nekom stresnom trenutku mlade osobe, kad joj život dodijeli zadatke koji su za nju preveliki, ili izgledaju neizvedivi. Logično je da u takvim situacijama treba više energije.

U nepoznavanju energetskih procesa i kako ljudi uopće dolaze do najvećeg dijela svoje energije, osoba se obrati jednom atavističkom mehanizmu

(koji posjeduju ne samo ljudi nego i životinje i biljke), koji je valjda služio kao poziv u pomoć, ali u situacijama «život ili smi't»: «Daj mi ovaj čas energiju da spasim život». Možda je taj mehanizam ostao upamćen na razini nečega što bismo nazvali stanična memorija. Kako naša zapadna civilizacija sve više napreduje u smjeru koji je već svima neudoban, stresan i prenaporan u svakom slučaju, nastupio je pogodan trenutak da su se, logično, pojavili kandidati koji će pogodovati masovnom i svakodnevnom, kontinuiranom aktiviranju te uvijek manje ili više prisutne stanične memorije . Bile su to, prema onome što danas opažam u dinamici ljudskih energija - žene. Trenutak je bio vjerojatno početak dvadesetog stoljeća. Dakle, počeo se redovito, svakodnevno, koristiti neki zaštitni mehanizam koji je, prema mojoj pretpostavci, bio namijenjen da se upotrijebi samo nekoliko puta u cijelom životu.

Žene od Adama i Eve, osim u nekim kraćim razdobljima matrijarhata, nisu imale osnovna ljudska prava. Variralo je to od epohe do epohe, od kulture do kulture, ali su u većem ili manjem stupnju žene oduvijek bile građani drugog reda, bez obzira na društveni sloj ili klasu kojoj su pripadale. Stoljeća, tisućljeća, tko zna koliko duga depriviranost stvorila je mentalitet posakritog ostvarivanja vlastitih ciljeva, mentalitet prijetvornosti i mora negativnih emocija proizišlih, logično, iz straha. Postojali su svi povijesni razlozi za to.

Ne okrivljujem nikoga. Činjenica je da su muškarci mogli otvoreno izraziti sebe, dok su žene u tome bile potpuno zapriječene. Muškarci su im određivali pravila ponašanja. Logično je da su naučile zanat manipuliranja, pretvaranja.

To je bila socijalno-psihološka osnova za energetski vampirizam. Kad je on buknuo u opću pojavu?

Možda u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, ili početkom dvadesetog, kad su se žene počele masovno zapošljavati. Dotadašnjoj brizi i poslu oko djece i kućanstva (što je, pošteno rečeno, posao za cijelo radno vrijeme), «samo» je još dodan posao na radnom mjestu, pa su žene počele raditi barem 16 sati dnevno. Muškarci su u to vrijeme taman počeli uživati u sindikalno osvojenom osamsatnom radnom danu, zbog čega im je trebalo gotovo sto godina da, nakon što su žene ponijele strahoviti teret zapravo šesnaestsatnog radnog dana (osam sati na poslu, osam sati u kući), počnu nešto malo više prčkati po domaćinstvu. Za cijelu žensku populaciju u cijelom tzv. razvijenom svijetu to je doslovno bio ubitačan energetski šok, što je u njih - žena stvorilo osjećaj strahovite potrebe za dodatnom energijom, a na emocionalnoj razini razorno nezadovoljstvo, koje je tinjalo već tisućljećima. Kada su se žene počele masovnije zapošljavati, vjerojatno su se obratile svojim muškarcima za pomoć: «daj, mužu, pomozi, napravi ovo, napravi ono». Oni su bijelo gledali i nastavili čitati novine, ići na utakmice, piti pivo i gubiti vrijeme na ostale slične gluposti. Onda su se žene, u uvijek živahnoj igri naših podsvijesti, obratile svojim muškarcima na razini nesvjesnoga i zatražile: «Daj mi energiju da izdržim sve ovo». Muškarci su podsvjesno bili pošteniji nego u

svom svjesnom stanju, pa su «dobrovoljno» davali energiju svojoj partnerici.

Iako ništa o tome nisu znali, to je ipak bila krađa. Tada je vrag došao naplatiti dug za žensku potlačenost od kad je svijeta i vijeka, jer sve to skupa ipak nije ništa do krađa u kojoj nije bilo «mjere» - nije ni moglo biti «mjere». Krađa i dopuštenje za krađu na nesvjesnoj razini. Tim gore, jer nitko ne zna što se događa - ni lupeži, ni pokradeni.

Ova pojednostavljena slika opisuje moju pretpostavku kako je taj model ušao u masovnu upotrebu u određenom povijesnom trenutku. Model je očito već postojao i ranije u, valjda, ograničenom opsegu, kao određeni prepoznatljiv oblik ljudskih odnosa. Ali je postojao i kao model u razvoju živog svijeta na planeti, valjda od prvih bakterija (detaljnije o tome kad budem citirala poznatog geneetičara Richarda Dawkinsa). I baš zato se tako lako i brzo proširio.

Nitko nije bio svjestan da je tako započela jedna nova epoha, možda jedna nova globalna kultura. Ta nesvjesna «posudba» u masovnim razmjerima završila je malo kasnije kao totalni lopovluk koji je odredio drugu polovicu dvadesetog stoljeća i početak ovog našeg u zemljama tzv. razvijenog svijeta.

I da ne zaboravimo, kad se bumerang vrati muškom članu obitelji, kad i on dođe u energetsku stisku, jer mu je partnerica odnijela ne jednom i ne malo energije, u energetskoj stisci i on postupi kao kraljica majka i traži žrtvu.

Najbliža su djeca, vlastita djeca, a njihova energija je i najkvalitetnija.

Posebno aktivni psihički vampiri postanu oni muškarci čija je majka bila izraziti vampir. Takva majka je već rano i sama crpila energiju ne samo suprugu, nego i sinu. Kasnije njen sin nepogrešivo nađe partnericu vrlo jakog vampira i tada je pod ogromnim pritiskom dvaju vampira. Sto će napraviti?

Ako ostane u modelu žrtve kojim bi imitirao oca, jer to je energetski prvi model koji mu je zadan za oponašanje, vrlo brzo će biti iscrpljen, bolestan i - mrtav. Takav muškarac ostaje u obitelji podložan i majci i supruzi, a energiju sad crpi od djece, zatim od kolega na poslu, posebno ako je šef. Sto se više penje u rukovodećoj hijerarhiji, ima više ljudi pod svojom kontrolom i tako sve više mušterija koje će crpiti. Muškarci pod tako velikim pritiskom postaju vrlo često preljubnici i ženskari - što više žena, uvijek novih, to bolje.

Zašto? Jer će od njih dobiti dovoljno energije da se može i dalje dati crpiti svojoj supruzi i svojoj majci. To objašnjava ono čudno vjerovanje mnogih ljubavnica da su spasile brak svom ljubavniku. To objašnjava zašto "prevarene « supruge tako dugo odbijaju vidjeti svima očitu činjenicu da ih suprug vara. To objašnjava činjenicu zašto muškarci preljubnici vrlo često jako brinu o svojoj obitelji u svakom pogledu. Oni podsvjesno znaju da su na račun ljubavnice «spasili» djecu, suprugu i majku. «Spasili» su ih samo na kratki  rok i nisu ih zaista spasili, a posebno su ugrozili djecu zato jer su im predali u naslijeđe model energetskog vampirizma - model laži, bolesti, moralne i svake druge degeneracije.

Model bi se danas dao iščitati LI gotovo svakom odnosu. Tako da svatko igra i ulogu žrtve i ulogu vampira, ali u različitim odnosima s različitim osobama. Ima slučajeva nekih brakova koji «dobro funkcioniraju« kad su oba partnera jedan drugome i žrtva i vampir. To su uglavnom brakovi koji grčevito prema okolini održavaju sliku idealnog braka, a u dubini duše oboje osjećaju laž koju ne žele priznati ni samima sebi.

Zadnji i najapsLirdniji oblik vampirizma je onaj prema samome sebi (o kojem detaljno izvješćuje autor «Psihičkih vampira«) - kad osoba raznim mehanizmima igre negativnih emocija samoj sebi uništava energiju. To bi prije svega mogao biti osjećaj krivnje. Za razliku od zdravog osjećaja odgovornosti za svoje pogreške, kojem slijedi odlučna akcija da se pogreška prizna i više ne napravi, osjećaj krivnje kao trajan osjećaj stalno navodi osobu da ponavlja greške kako bi imala razlog za osjećaj krivnje. Apsurd je jasan, a osnovni rezultat je da osoba sama sebi uništava energiju.

Tako je žensko nezadovoljstvo (za koje žene imaju sve razloge, a koje donedavno nisu smjele niti pokazati) potisnuto u nesvjesno, prikriveno stotinama vrsta neiskrenosti i laži. Žensko kolektivno nesvjesno je monopoliziralo vampirski energetski obrazac, koji vjerojatno do prije stotinjak godina ne samo da nije bio toliko proširen, nego nije ni imao jasno spolno obilježje.

Muškarci drže političku i gospodarsku vlast, a žene vladaju svijetom, jer svaka vlada barem jednim muškarcem. Samo, to je negativna moć u negativnom svijetu.

Stoga na moje šaljivo pitanje iz naslova ovog poglavlja odgovaram: možda Bog i nije pogriješio kad je stvorio Evu, ali je sigurno pogriješio kad je muškarcima dao veću fizičku snagu nego ženama. Jer, žene su otkad postoje, s kratkotrajnim i rijetkim izuzecima, uvijek bile potlačene, otjerane, ne možda u drugi, nego u zadnji red. Zašto? Na to pitanje još nitko nije odgovorio, a ja sam se onda zapitala: možda je Bog ipak pogriješio kad je stvorio Evu... Zbog vječne potlačenosti žene su žestoko razvile negativne emocije, a tako je jasno da nisu mogle, ni trebale, biti zadovoljne muškom dominacijom. Negativne emocije su stvorile negativnu svijest, a svijest je najjača sila u Univerzumu.

Negativna svijest pokretana energijom negativnih emocija nije zato bila ništa slabija - ali u destrukciji. Tako su žene konačno «dobile» svoju bitku: naučile su vještinu apsolutne dominacije, agresije i destrukcije, kojoj ni jedan drugi vid dominacije nije ni blizu ravan. A u tom ratu svi smo izgubili. Danas gubimo više nego ikad, jer rat još traje. I jače nego ikad! A akteri su poslije tko zna koliko tisućljeća tek nedavno ipak počeli primjećivati da to nije tek taktička vježba, nego da se koristi bojno streljivo. I da ima ranjenih i mrtvih.

Nitko nije pošteđen.