DJETINJSTVO - ILI STRAH U KOSTIMA

To što se ti bojiš

Ne znači da si u opasnosti.

Vrijeme je da svi vi prestanete

Vjerovati u poduku koju vam je dao strah.

Strah je lažni prorok,

A ne vođa koji će vas provesti kroz noć.

Strah je opet obukao odjeću ljubavi. '

(Emmanuel's Book III)

 

Već odavno mi je bilo jasno da Dalija nekako sliči na moju mamu. Najprije po debljini. Zanimljivo, većina je mojih prijateljica bila debela. Onda po energičnosti, sklonosti da okuplja puno ljudi oko sebe - prijatelje, rodbinu, kolege. Pa po oštroj vrckastoj inteligenciji, po veselosti i britkom humoru, po radišnosti i temeljitosti u poslu, po kreativnosti. Po sklonosti da bude vođa, da sve bude po njenom. Bilo mi je jasno da s Dalijom ponavljam odnos koji sam imala s mamom. Zato je ona meni bila tako draga. Ipak, ako se gledaju karakterne osobine, to su uvijek malo nategnute usporedbe - možda jest, možda nije jako slična. Ali, kad je počeo moj energetski kolaps s Dalijom, konačno sam shvatila onu bitnu sličnost, jedinu koja je važna. Energetsku sličnost. Energetski model je važan. Svi ostali događaji samo ispunjavaju taj okvir, a u svojoj šarolikosti samo nas zbunjuju. Dalija je energetski bila kopija moje mame.

Svaki psihički vampir počne svoju vampirsku karijeru kao žrtva. To tvrdi autor knjige «Psihički vampiri», a i ja sam došla do tog zaključka, samo što mi se kasnije nametnuo još puno oštriji stav. Istraživanje iz citirane knjige koje je obavljeno na uzorku od 400 studenata (koji doduše nije reprezentativan, ali je indikativan), govori da je 57% anketiranih studenata pokazivalo tendenciju psihičkog vampirizma prema ljudima općenito. Od tog ukupnog postotka 28% ih je pokazivalo umjerenu sklonost vampirizmu, 18% značajnu, a 11% ozbiljnu sklonost. Moje je mišljenje da već taj visoki postotak od 57% kod vrlo mlade populacije, kakva je bila zastupljena u uzorku, u životu tih osoba samo nekoliko godina kasnije, uglavnom nakon osnivanja vlastite obitelji, počinje dramatično rasti, dok su u zrelim godinama, pogotovo u starosti, «nevampiri» možda jako rijetki.

Imamo li osim uloge vampira i žrtve neku treću mogućnost? Kako bi energetski trebala izgledati ta osoba?

Treća mogućnost je da vam se čakre vrte u smjeru kazaljke na satu. Tada ste izišli iz vampirske drame, točnije - tragedije. Nešto sam o tome rekla na početku kad sam opisala dosta kratko kako se osoba ponaša i koje osobine joj se počnu spontano razvijati kad počne pokretati čakre u pravcu kazaljke na satu. Biti će o tome još puno toga rečeno. Moram to sada naglasiti da ne bi svijet izgledao tako crn kao što je u ovom dijelu priče.

Dakle, najnovija istraživanja pokazuju da je vampirizam česta pojava.

Znači, ništa posebno čudno ako se dogodio meni i Daliji.

Svi moji simptomi se potpuno slažu s onima koje navodi Joe. H. Slate, kao i zaključak da redovito druženje s psihičkim vampirom može dovesti do vrlo štetnih posljedica po zdravlje i psihu žrtve. To se meni doslovno dogodilo s Dalijom.

Kako sam ušla u to vrzino kolo?

Moram krenuti od djetinjstva. Dragocjeni podatak o sebi možete dobiti iz svog fotografskog albuma ako dobro pogledate od prve fotografije na dalje.

U mom albumu na fotografijama do moje pete godine izmjenjuju se fotografije na kojima sam strahovito ozbiljna i kao da gledam iz nekog drugog svijeta, s onima gdje veselo i odvažno gledam u fotoaparat, uspravnog lika, lijepo zaobljenih mišića, isturenog grudnog koša, kao mali general. Na fotografijama negdje od moje sedme godine ja sam druga osoba - redovito gledam odsutno i sramežljivo, više u pod nego u fotoaparat, mršava, kvrgavih koljena, a kasnije i lagano pogrbljena, bez djetinjeg osmijeha. Koja je tajna djetinjstva? Koju tajnu je skrivao moj posramljeni pogled usmjeren u pod?

Da su i živi, roditelji mi to ne bi znali reći. Oni, kao i svi drugi ljudi, vole idealiziranu sliku o sebi. Moje sjećanje govori da su na razini vidljivog ponašanja moji roditelji bili obični dragi ljudi, koji su me sasvim prosječno gnjavili, a vjerojatno i manje od toga, jer im to ja nisam dozvoljavala, naravno, koliko su mi moje dječje moći to omogućavale. Bila sam mirno, ali čvrsto i odlučno dijete. Pa ipak, dječje snage su slabe. Tako su mi roditelji, ali i ostale društvene institucije i sve što čini našu kulturu, već zarana utjerali strah u kosti. Zanimljiv je to izraz, ali nadasve vrlo precizan - najdublji strah jest u kostima, doslovno. Tamo ga najteže pronađete. Zapravo, tamo ga niti ne tražite, a od tamo ga je najteže izbaciti vani. Ako ga ne izbacite iz kostiju, dobijete barem osteoporozu. Dugo nisam pomišljala da se to meni dogodilo, ali sad znam da jest. I tako je sa svim ljudima - svima je strah u kostima, osim zaista rijetkih izuzetaka, koji uvijek postoje, mada se ja ne bih mogla zakleti da sam ijednog upoznala. Valjda ipak postoje.

Ako bi našu kulturu tisućama godina unazad, ili čak ljudsku rasu od samih početaka, trebalo najkraće opisati, onda bih se odlučila za izraze: c i vilizacija straha« ili «bića straha«. Zato ne smatram da su :noji roditelji bili loši. Radili su što i svi ostali prosječni roditelji, odgajali su me najbolje što su mogli, nesebično su mi pružali sve najbolje što su imali od duhovnih i

materijalnih dobara. Ipak, živo se sjećam da je moj temeljni doživljaj života - strah. Strah je velika tema naših života. Kad bismo samo to znali! A tek kad bismo znali što s njim! Sve sam to otkrila puno, puno kasnije.

A još puno, puno kasnije otkrila sam kako iz stanja straha prijeći u stanje ljubavi - TO TE KAD POKREĆETE ČAKRE U SMIERU KAZALIKE NA SATU.

Moram odmah reći da mi za strah u kostima nije trebalo niti jedno strašno djetinje iskustvo, pogotovo ne od onih grozota kojima smo svjedoci u današnje vrijeme. Moji roditelji su bili obični, pristojni, radini i odgovorni ljudi. Moje djetinjstvo je po svim kriterijima bilo uredno, uspješno i gotovo beskonfliktno. Kćerkica jedinica, pametna, odličan đak i ljepuškasta. Pjeva u zboru, uči gitaru, trenira plivanje. Vremena socijalnog zanosa i idile nakon Drugog svjetskog rata. Voljela sam svoje roditelje, a tek kasnije sam snvatila da su u mnogo čemu bili i izuzetni ljudi. Ipak, strah je bio glavna tema njihovog života, strah je bio glavna tema mog života. Iako smo uglavnom bili uvjereni da se jako volimo.

Kako znam da je tome tako? Zašto tvrdim da je i vama tako?

Ako sad pogledate svoje slike iz djetinjstva (a počnite od zaista prvih i krenite redom), i vi ćete vidjeti što i ja: na početku do nekog momenta vedar veseo pogled bebe, pa djeteta. Nakon toga na jednoj od fotografija, a poslije koju godinu na gotovo svim ostalima, vidjet ćete uglavnom tužan, praznjikav, skriven, sramežljivi pogled, s rijetkim izuzecima. Upamtite koliko vam je godina tada bilo. Tada smo svi znali da imamo problem, ali, eto, taj tadašnji problem još ni danas ne želimo shvatiti kolikogod da godina imamo.

Možda nam je bila godina dana, možda dvije, a možda i pet. Već tada nas je obuzeo strah. I nije nas više nikada ostavio. Zato su kasnije naši ljubavni pokušaji raznih vrsta i u raznim vremenima uvijek tako goi'ke plodove davali.

Jer, gdje ima straha, nema ljubavi. Ne da je nema dovoljno, nema je uopće.

Ima samo mentalna ljuštura nečega što mi mislimo da je ljubav. A pošto je to prazna ljuštura, uvijek smo tako gorko ojađeni i iznenađeni kad nam ljubav ne uspije, a nikad ne uspije. Kad dođemo do kvantne fizike shvatit ćete zašto kažem: ili strah ili ljubav - sredine nema.

Jednu važnu odluku donijela sam u jedanaestoj-dvanaestoj godini - da ću studirati kemiju. I držalo me to dok nisam upisala studij. Poslije prvog semestra sam odustala. Razlog donošenja takve odluke bilo je to što sam negdje pročitala da kemija otkriva nevidljivi dio stvarnosti. Uvijek me zanimalo: što je istina o svijetu? Sto je ono «iza» što ga pokreće? Valjda mi je već onda bilo jasno koliko privida, obmana, poluistina i neistina pokreće aktei'e na pozornici života. Naravno, to je bio moj nesporazum s kemijom, jer to nije predmet kemije, i tako smo se razišle.

Eto, to su ukratko bile koordinate mog života koje su se nazirale već u prvim godinama: pritajeni strah kao emocionalna potka i intelektualna ra

doznalost da saznam istinu kao uzbudljiva šara na tkanju koje je činilo moj život.

Kad se sada sjećam svojih roditelja, a posebno mame iz godina mog djetinjstva, putokazi koji su moju misao počeli navoditi na istinu bile su naše bolesti. To su stvari koje zaboravite i nikad više na njih ne mislite. Međutim usred nevolja s Dalijom i nakon čitanja detaljnog opisa psihičkog vampirizma, nametnuo mi se ponovo taj pravac razmišljanja.

Mi smo živjeli u prekrasnom malom povijesnom gradu na morskoj obali.

Lijepa kamena kuća u kojoj smo živjeli bila je na rubu grada, među rijetkim kućama u susjedstvu, usred vrtova, voćnjaka i borovih šumaraka. Bio je to idealan grad za život, idealan kvart. Ritam života bio je tada puno ljudskiji, nismo nikad imali ozbiljnih egzistencijalnih problema, čak smo uvijek imali novaca malo više od prosjeka. Prekrasne prirodne plaže bile su u neposrednoj blizini kuće. Kupali smo se u najljepšem moru na svijetu, šest mjeseci u godini. Iako su moji roditelji bili sa sela i slabo obrazovani, mama je puno čitala, a išli smo često u kino i u kazalište. Svega toga je bilo u našem nevelikom gradu. Ne znam što bi čovjek još trebao poželjeti. Pa ipak, postoji i druga pararelna slika o nama. Ako pogledam od čega smo sve bolovali u prvih desetak godina mog života - jedini zaključak je da smo živjeli na živom blatu neke velike nesreće ili barem velikog nesklada.

Tako sam ja u četvrtoj-petoj godini dobila teški ki-onični bronhitis koji me pratio do osamnaeste godine. Kad bih kašljala, izgledalo je da mi komadi pluća ispadaju na usta, a glasnoća mog kašlja mogla je probuditi susjede.

Sve to na morskoj obali, apsolutno čistom zraku - tada su dva automobila dnevno prolazila našom ulicom. U mojoj sedmoj godini smo se strovalili s kamionom u provaliju. Nakon toga tati su zatajila oba bubrega. Jedva je preživio. Jedan bubreg mu se «osušio», nije ga više bilo, a drugi se oporavio nakon četiri mjeseca liječenja i dijalize u drugom gradu kamo su ga zadnji čas prebacili. Poslije se govorilo da su tati bubrezi zatajili jer da su stradali od udaraca kad se onaj kamion strovalio u provaliju. Ali, nije to bilo točno. Tati su bubrezi stradali jer je to bila prva zona iz koje mu je supruga, moja mama, nemilice crpila energiju.

Mama je, pak, u tih desetak godina prošla pet-šest operacija, što zbog skidanja izraslina-cisti s jajnika i maternice, što zbog saniranja ozljede trbušne maramice. I opet, sve te bolesti zbog famoznog kamiona. Ja sam u petnaestoj godini, osim bubuljica, dobila nekoliko tako žestokih upala krajnika da sam ih morala operirati. Tata je sve te godine bio izrazito nervozna i nesretna osoba. Po prirodi je bio vrlo miroljubiv i nježan čovjek, koji nije volio sukobe, nije nikad pio, nije pušio. Izgledom je bio pristao muškarac, dobro građen. I tata i mama su bili posve orijentirani na obiteljski život kako bi meni pružili sve što djetetu treba, a imali su i puno krasnih prijatelja. Bili su jednostavni  ljudi, neopterećeni bilo kakvim socijalnim kompleksima i pretenzijama za

materijalnim dobrima koja im nisu bila dostižna, ili za nekim «višim društvenim statusom«. I takav moj krasni tata uvijek je bio nervozan, ali ne prema meni, nego prema mami. Stalno je gromkim glasom više urlao nego vikao na nju, a uvijek je bilo jasno da je razlog apsolutno trivijalan i da ne zaslužuje skoro nikakvu reakciju, a kamoli takvu nervozu i urlanje. Čim bi tata prestao urlati, mama bi opet tiho rekla nešto kao nevažno, a on bi opet zagrmio.

Zapravo su se tata i mama jako često svađali, a poslije bi i sami rekli da su se posvadili ni zbog čega. To je bila konstanta cijelog njihovog zajedničkog života od početka do kraja - četrdeset dvije godine. A opet, može se reći da su na jednoj drugoj razini skladno živjeli. Kasnije sam shvatila da su imali skladan i seksualni život. Uvijek bi se lako dogovorili što će poduzimati u rješavanju svih životnih zavrzlama, što su uredno i potpuno zajedničkim naporom i postizali. Sklad koji su tata i mama uspijevali donekle održavati bio je rezultat njihovog svjesnog napora i velike želje za takvim skladom.

Dalje nisu znali. Ogroman nesklad između njih koji se vidio u stalnoj nervozi, svađama i bezbrojnim bolestima, bio je rezultat maminog psihičkog vampirizma. Tu su bili potpuno nemoćni, kao i mnogi drugi ljudi, jer o tome nisu ništa znali, i jer se to nije moglo vidjeti, niti ikako drugačije dokučiti.

To je naprosto bila nesreća njihova života, tim veća što je mamin psihički vampirizam bio izuzetno učinkovit, kakav nije kod svih ljudi. Ima različitih stupnjeva sposobnosti i učinkovitosti psihičkih vampira.

Moji mama i tata su po svemu izgledali kao prosječni ljudi, s prosječnim životima i još k tome i dobri ljudi. I bili su dobri ljudi.

Kasnije ću kratko opisati impresivne povijesti bolesti maminih braće i sestara i njihove djece, a sad ću malo ubrzati sa zaključkom.

Ovim poglavljem počela sam odgovarati na pitanje: Kako sam dopustila Daliji da uraste u moj energetski sustav i da potpuno iscrpi moju energiju?

Lako. Zašto lako? ler je to bio obrazac koji sam naučila u odnosu sa svojom mamom. I taj obrazac, obrazac da budem žrtva energetskog vampira, u mojoj je glavi dobio natpis LJUBAV. Ter tko nas prvi voli i tko nas najviše voli? MAMA.

Ako sada gornju priču rekonstruiramo na energetskoj razini, otkrit ćemo što se zapravo događalo u prekrasnom tisućljetnom gradu na obali Mediterana u jednoj obitelji dobrih ljudi. Vjerujte, zaista nema ironičnog prizvuka u ovome. Samo tuge nad apsurdnim prividom kojem smo bili žrtva.