To je osnova tradicionalne plemenske zajednice — svi su članovi proširene obitelji. To je temeljni tip zajednice kakvu nalazimo medu domorodačkim narodima širom svijeta, a to je bila jezgra zajednice među ljudima i praljudima doslovno milijunima godina. I premda je takav tip zajednice vrlo uobičajen i čest među domorocima (na pri­mjer, postoji više od 600 domorodačkih sjeverno američkih plemena), rijetko je temelj namjerne zajednice.

 

Ipak, ponekad se događa prirodno, tijekom vremena: zajednica Oneida u državi New York osnovana je 1848. i sad je nastanjuju četvrti i peti naraštaj, a u Quarry Hillu stanovnici uključuju djecu i unučad osnivača i prvih stanovnika.

Jedna od prednosti genetičke zajednice jest osjećaj kontinuiteta i povezanosti sa svojim precima, što vodi poštovanju prema starijima i mladima: stariji imaju znanja prošlosti, a mladi nose znanja buduć­nosti. Držao sam govor na konferenciji domorodačkih plemena pod pokroviteljstvom Sveučilišta Oklahoma (bio sam jedan od samo 5 ili 6 bijelaca među 400+ sudionika), a tijekom ceremonije otvorenja zatra­žili su blagoslov starješina. Na pozornicu se uspelo 44 sijedih muška­raca i žena, a jedan od njih poveo ih je u zajedničku molitvu na svom materinjem jeziku. Tad je iskazano poštovanje i zahvalnost čovjeku koji je doveo najviše starješina.

Tijekom te konferencije, svaka je osoba tijekom predstavljanja uz svoje ime uključila i plemenski identitet (a obično i svoje 'indijansko' ime na materinjem jeziku). Ti su identiteti stvarni i čvrsti i od velikog značenja za domorodačka plemena. Kiowa se ne bi predstavio kao Navajo ili Cree, ništa više nego što bi se medvjed u divljini pokušao pona­šati kao jazavac. Zapravo, mnogi domorodački koncepti identiteta, svrhe i pozitivnog značaja "različitosti medu ljudima" utemeljeni su na promatranju životinja u prirodi, načina njihove prilagodbe okolišu i različitih stilova života.

U modernoj Americi popularno je takav koncept nazvati rasisti­čkim. Kad je Malcolm X govorio da bi ljudi afričkoga podrijetla trebali utemeljiti vlastiti osjećaj identiteta, vlastite obrede i kulturu, umjesto da jednostavno pokušavaju biti dijelom "bijele kulture", mnogi su ga nazivali rasistom, bijelci i crnci podjednako. Slično, pripadnici bijelog separatističkog pokreta izraz "rasist" definiraju vjerovanjem da bi rase trebale živjeti odvojeno i ne miješati se. Razlog zašto je "rasist" nega­tivan izraz i zašto je takva vrst odvajanja naroda često razorna u mo­dernoj Americi, jest činjenica da je naša kultura u kojoj se to događa kultura dominacije.

        U domorodačkim sjeverno američkim Starijim Kulturama (kultura­ma suradnje), savršeno je prihvatljivo (zapravo, poželjno) biti plemen­ski/genetički različit i zadržati taj odvojeni identitet, jer ta razlika ne implicira nadmoć, podređenost ili moć... nego naglašava raznolikost. S druge strane, rasisti naše suvremene kulture, koji dolaze sa stajališta Mlađe Kulture i njezine devize "netko je na vrhu, drugi su na dnu", predstavljaju vrlo stvarnu etičku i kulturološku dilemu za one koji bi makar samo spomenuli temu genetičkog plemenstva. Starosjedilačko američko plemenstvo, (koje neki bijelci nazivaju rasizmom), za njih dobro funkcionira, jer u većini slučajeva polaze sa stajališta Starije Kulture i njezina pogleda na to što te plemenske/rasne/ancestralne ra­zlike znače: različite vještine, nešto novo što može pridonijeti većoj kulturi i zamisao da ljudi različitih tradicija, različite vjere i načina života nisu nešto što je samo prihvatljivo, nego je i poželjno.

Naša Mlađa Kultura je kultura koja upija, proždire sve što joj je na putu (kao što je to rekao Malcolm X) i izvlači korist iz svega i svakoga, ali ne za cijelu kulturu nego samo za one koji je drže pod nadzorom. To je razlog zašto je jedna od glavnih priča naše kulture ona koja kaže da je "ono što je različito od nas loše", ma kako naša kultura lijepo uma­tala tu priču u izraze poput "velikog lonca za taljenje" i "kulture dugi­nih boja". Činjenica je da Amerika (i veliki dio ostatka svijeta) postaje ponovno podijeljena u plemena, ali većina tog ponovnog okretanja plemenstvu događa se uzduž rasnih linija i ima tragične posljedice.

Razlog za tu nefunkcionalnu, rascjepkanu i često nasilnu podjelu na plemena jest činjenica da je naša Mlađa Kultura davno uništila pleme­na iz kojih su došli bijelci, crnci i ostale rase, pa ti ljudi više nemaju "polazišnu točku" s koje bi krenuli u ponovno stvaranje značajnih i konstruktivnih plemenskih obreda i ceremonija. Posljedice se najbolje vide među bandama (plemenima) u velikim gradovima, ali vidljive su u cjelokupnom društvu.

Na mnogim je mjestima jasno vidljivo da ljudi osjećaju potrebu za tim osjećajem "plemenskog" identiteta, recimo — po mome mišljenju — u New Ageu (pokretu Novog doba), koji je sastavljen gotovo isklju­čivo od bijelaca koji su izgubili plemenske veze prije više tisuća go­dina, kad su Rimljani, Turci, Huni i ostali harali Europom i uništavali ili asimilirali plemenske narode. U paganizmu, wicci, animizmu i desecima manjih 'izdanaka', nailazimo na pokušaje (od otmjenih do smi­ješnih) oživljavanja drevnih obreda Druida, Kelta ili Nordijaca i dru­gih, te njihova uključenja u živote današnjih ne-plemenskih potomaka tih plemena. Problem je u tome što je uništenje tih plemena bilo tako potpuno (ranije sam spomenuo Cezarove progone i istrebljenje Kelta i Druida te tisućljeće prisilnog pokrštavanja plemenskih naroda po ci­jeloj Europi i drugdje), da je ostalo vrlo malo na čemu bi se moglo graditi. Nitko živ se više ne sjeća jezika Kelta, njihovih tradicija i obi­čaja, njihovih mitova o postanku, njihovih svetinja i obreda. Poveza­nost je posve prekinuta, do te mjere da su čak i njihova sveta mjesta sustavno razarana.

Jedna od vrućih tema na konferenciji američkih starosjedilaca bilo je pitanje što bi trebali učiniti kad im se bijelci obrate tražeći odgovore na 'duhovna' pitanja. Sjedio sam na radionici gdje je to bila glavna tema: jedna je strana zastupala stajalište da "Indijanci imaju obvezu prema svijetu" i da trebaju dijeliti svoje znanje o tome kako organizira­ti učinkovite plemenske zajednice i o duhovnosti koja uključuje pošto­vanje Zemlje; druga je strana tvrdila da su ti "ubilački Anglosaksonci" jednom već dali sve od sebe "da nas istrijebe" i da bi se domorodački starosjedioci trebali distancirati od tih "poludjelih bijelaca" i "pustiti ih neka se međusobno poubijaju, kao što su pokušali ubiti nas."

Jedan je govornik u obranu stava da bi plemena trebala pomoći bi­jelcima i naučiti ih kako se stvaraju plemenske zajednice, rekao: "Među bijelcima samo još Židovi imaju kakav-takav osjećaj plemenske pri­padnosti. Još uvijek imaju svoje plemenske običaje i svete predmete, još uvijek imaju osjećaj krvne povezanosti. Ostali su izgubljeni i zavi­dni zašto što su izgubili svoj plemenski identitet, zato ima toliko anti­semitizma među bijelcima i crncima."

 

 

To je vrlo pojednostavljeno gledište, ali zanimljivo je razmotriti ga: ljudima trebaju plemenski obredi i osjećaj povezanosti s genetskim plemenskim korijenima. Plemena koja se temelje na starijoj kulturi suradnje, a ne hijerarhijskoj Mlađoj Kulturi dominacije (na primjer, trenutno ne postoji nikakav židovski papa ili kralj) imaju više izgleda da će preživjeti (čak i progone) bez posezanja za silom, nasiljem ili prijetnjama vječnim prokletstvom svih onih koji se s njima ne slažu.

Svejedno, šteta je učinjena. Ne znam ništa o plemenskim običajima svojih norveških i velških predaka (a ti su običaji stari i 20.000 godi­na), kao što ne znaju ni ljudi koji još uvijek žive u tim nekoć plemen­skim zemljama. Kad bih poželio osnovati zajednicu i kad bih oglasio da tražim "Norvežane i Kelte", to bi bilo u najmanju ruku besmisleno, a u najgorem slučaju rasistički. Većina pripadnika naše Mlađe Kulture koji bi željeli pokušati živjeti načinom života Starijih Kultura morat će se osloniti na druge tradicionalne načine stvaranja zajednica.