FILOZOFIJA ZENA I BORILAČKE VJEŠTINE

Od svjesnosti pokreta do nepokretnog uma

Nenad Vertovšek

Odjel za kroatistiku i slavistiku, Sveučilište u Zadru, Hrvatska nenad.vertovsek@gmail.com

 

Primljeno: 18. 1. 2012.

Zen je pogled na život, ali bitno je ne zamijeniti pogled sa stvarnim živ- ljenjem – načela smirivanja uma i usavršavanja tjelesnih sposobnosti kroz podučavanje i praksu Zena svoj puni doprinos daju ne samo istoč- njačkoj kulturi nego i univerzalnoj ljudskoj baštini, posebno u odnosu podučavanja između Učitelja i učenika. Riječ Učitelja i spremnost uče- nika u borilačkim sportovima i vještinama – kao Aikido, Kendo, Kyu- do, Karate, Judo – nezaobilazan su Put do plemenitog i boljeg čovjeka. Konstantno usavršavanje vještina smirenog uma i vrhunske preciznosti pokreta tijela nalaze smisao samo kao odraz i oslobađanje prirodnih ili stečenih karakternih osobina. Koordinacija uma i tijela, odnosno usklađivanje mentalnih sposobnosti i tjelesnih dostignuća, bitna je u ratničkim vremenima, ali i u svakodnevnom životu. I Zen i borilačke vještine odraz su istoga ogledala s kojeg svakodnevno čistite prašinu.

Ključne  riječi: Zen, borilačke vještine, istočnjačka filozofija, koordinacija uma i tijela, meditacija, samurajski kodeks

Borba zahtijeva pokret, ali, prvo, unutrašnjost zahtijeva smirenost; pobjeda zahtijeva snagu, ali, prvo, unutrašnjost zahtijeva mekoću; borba zahtijeva brzinu, ali, prvo, unutrašnjost zahtijeva sporost.

Kuo Feng-ch`ih

Sve zapravo počinje u suprotnosti – priča kaže kako se u Hramu usred guste šume, gdje su se podučavale tajne vještine, nikada nije govorilo. Učenike željne znanja koji su godinama čekali na ulazak stražari su šuteći primali i otvarali velika drvena vrata okovana željezom tek toliko da novi kandidati uđu u Hram. Na vratima izvana pisala je samo jedna riječ: Počni! Izvan visokih kamenih zidova nije dopirao nikakav zvuk i nitko nije znao što se u Hramu doista događa. Rijetki koji su na- kon više godina izašli iz Hrama i uopće htjeli govoriti samo bi priznali da je na unutrašnjoj strani drvenih vrata, što se vidjelo tek prilikom izlaska, pisalo samo – Nastavi!

Ova legenda – ili istinita priča – jedna od mnogih istočnjačkih sim- boličkih prikaza Puta, ili Putova, kojim su kročili drevni majstori i uče- nici borilačkih vještina, možda je najbolji pojednostavljeni uvod za skok u dubinu i širinu razmatranja teme koja polazi od potrebe da se promi- šlja o duhovnim dimenzijama naizgled pretežno tjelesnih sustava usavr- šavanja. Ovakav je uvod i nužan radi potrebe za promišljanjem stoljeća i tisućljeća postupno razvijane tradicije borenja i ratništva i prihvaćanja toga u svakodnevnom životu. Nužan je i zbog mnoštva aspekata suvre- menog tempa života, ubrzanog i ispunjenog uglavnom nepoznavanjem biti predmeta kojeg se doživljava kao dio spektakla tjelesnih sposobnosti i maglovitog nejasnog djelovanja posvećenoga i usredotočenoga uma.

Stoga je jedna od važnih zadaća u razmatranju svijeta borilačkih vještina i sportova1 u ovom slučaju uravnotežiti, obrazložiti i pojasni- ti »neuravnoteženo«, »neobrazloženo« i »nejasno«, odnosno uskladiti spoj tradicije i suvremenosti, tehnike i umjetnosti, umnoga i tjelesnoga, svjesnoga i nesvjesnoga, teorije i iskustva, tajnovitosti i masovnosti, divljeg ratništva i civilizirane etike sukobljavanja. Od umijeća u dvora- nama za vježbanje do svakodnevnog života, od rekreacije do borbe na život i smrt.

Upravo ovakva »nemoguća misija« mora unaprijed podrazumije- vati pristup u kojemu se razmatranje svijeta borilačkih vještina i bori- lačkih sportova mora povezivati sa Zen tradicijom gdje borenje kao da gubi svoj prvobitni smisao i postaje filozofijom,2 do točke gdje zenov-

1   Premda se ova dva pojma često koriste kao istoznačnice, valja razgraničiti vještine kao staru tradiciju povezanu sa stvarnim životom (i ratovanjem) od kasnijeg pojma sport koji se veže uz natjecanja i demonstracijski aspekt, što neki autori smatraju otklonom od izvorne tradicije i smisla vježbanja.

2   Čedomil Veljačić navodi kako naziv Zen potječe od indijskog naziva metoda, što se na Zapadu obično obilježava terminom meditacija. Prvobitni sanskrtski termin dhyana u pali-jeziku (književna verzija Budhinih govora) glasi đhana. Specifičnu verziju budističke pouke o meditaciji donio je Bodhidarma u Kinu u 6. stoljeću. Kinezi đhana izgovaraju č`an, a Japanci zen.

ski pogled na život omogućava »sukob bez sukoba«. Tako i neminovno slijedi opaska kako su kod razmatranja dubine i širine spoja Zena i bori- lačkih vještina neizbježna skraćivanja, jer je prostora za analizu uvijek nedovoljno. S druge strane, ukoliko želimo o borilačkim vještinama (i/ili sportovima) razmišljati i na način filozofije, odnosno kroz filozof- ske aspekte i kriterije, moramo ih, uz osnovne postavke, sagledati i kroz specifičnosti. Problem možda nastaje u prioritetu, tj. koje ćemo aspekte i elemente označiti kao glavne kako bismo dobili ravnotežu teorijskog i praktičnog viđenja samih načela onoga što se zove bu,3 a dijelom je to vrlo teško prevodivo u isključivo zapadnom konceptu uvježbavanja uma i tijela, bolje rečeno – duha i tijela.

Bitan trenutak je kada se obična tučnjava, puki i grubi sukob zbog nečega ili radi postizanja nekog cilja (bez obzira radi li se o pojedincu ili društvenim skupinama) počinje smisleno odvajati od upotrebe vješti- ne i posebnih tehnika koje povećavaju učinkovitost same borbe i suko- ba. Civilizacijski i kulturni dosezi mijenjaju praksu borbe, ali, dakako, i dalje ostavljaju okrutnost, grubost i likvidiranje protivnika u središtu ciljeva individualnog ili društvenog suprotstavljanja. No,

»… nedovoljno uočavanu razliku između borilačkih vještina i obične tučnja- ve ne čine sposobnosti ili poznavanje posebnih zahvata. Izvor svih borilačkih vještina je u zamisli da one predstavljaju dio sveobuhvatnog obučavanja čiji je krajnji cilj korjeniti preobražaj samog bića onoga koji se posvetio vježba- nju. Vrlo često ovaj je korijen zanemaren, omalovažavan ili potpuno odbačen. Unatoč tomu, duhovnost je srce borilačkih vještina.« (Payne, 1999, 9)

Za potpunije razumijevanje valja izdvojiti temelj, odnosno prag- matični koncept tehničkih poteza i pokreta koji izazivaju određeni uči- nak na osnovu određenih sposobnosti, te na njega dodati koncept samo- usavršavanja i osobnoga razvoja što prevladava samu logiku i namjenu same vještine.

»Na tome stupnju ili neposredno prije njega, izbijaju u prvi plan etičke i este- tičke komponente vještine, tj. postaje važno, ako ne i važnije, zašto se i kako se nešto čini, a ne što se time postiže ili može li se drugi pobijediti ili nadvla- dati.« (Pajin, 1985, 5)

3   Bu se najčešće shvaća kao »borbeni« element, tako je i budo Put, Staza borilačkih (vojnih) vještina: bu [snaga, hrabrost, vojni poslovi] + do [put]. Buši je ratnik, od bu + shi [ratnik, vođa]. Načela samurajskog života i ratovanja određuje bušido, samurajski kodeks. Međutim, istaknimo da ideogram za bu označava i prestanak borbe, uzdržavanje od vojne sile i vještine te praktički predstavlja zabranu njene zloupotrebe.

Svojedobni, nazovimo ga tako, prijelomni trenutak u Japanu jest 18. i 19. stoljeće kada u potpunosti sazrijevaju (jer su bili prisutni i ranije) značaj i smisao navedenih etičkih i/ili estetskih elemenata koji su zapra- vo izvorno duhovni, odnosno meditativni. Nakon sustava bugei (borbe- nih, vojnih vještina), utemeljuju se budo sustavi (borbenih, borilačkih putova, staza) koji predstavljaju učvršćivanje dubljih, duhovnijih načela, nastalih uglavnom u mirnodopskim razdobljima. Tada ratničke vještine ne mogu biti istinski iskušavane i primjenjivane, no važnim postaje za- držati njihov smisao, od misaonog do samoobrambenog aspekta. Čisti ratnički sustavi i stilovi (jutsu), gdje se prednost davala učinkovitosti vještine i čistog savladavanja protivnika i neprijatelja, doživljavaju svoju punu zrelost u prevazilaženju vlastitih tehničkih načela i ograničenja.

Tako postupno u svakoj vještini, prije ili kasnije, dolazi do, nazovi- mo je tako namjerno, učenja staze (do) u kojoj i tehnike i opredijeljenost za vježbanje dobivaju smisao samousavršavanja i izgradnje osobnoga karaktera i stabilnosti. Tako, primjerice, kenjutsu – vještina mačevanja, postaje kendo – put ili staza mača, kyujutsu – vještina gađanja lukom i strijelom, postaje kyudo, jujutsu – kao vještina goloruke borbe (uz upo- trebu i nekih oružja), postaje judo – put mekoće. Ovdje stručnjaci iz korištene literature upućuju na snažan i smisleni odnos između određene borilačke vještine i Zen-budizma gdje je filozofski utjecaj i smisao Zena kao »pogleda na život« ratnika i učenika prvo bio u funkciji vještine i morala ratnika-samuraja-učenika, a s vremenom je to postajalo obrnuto.

Ovo je bitno kako bismo naznačili i svojevrstan paradoks (kako to često vide zapadnjaci) istočnjačke filozofije i načina razmišljanja iz ko- jeg je uglavnom i potekla većina borilačkih vještina kakve poznajemo

–  paradoks u kojem se istini približavamo sa što manje riječi i obra- zloženja jer pozornost usmjeravamo na percepciju sadržaja vježbanja i kako to vježbamo, a nešto manje na oblik i formu onoga što vježbamo. Upravo u Zen praksi što više vremena provodimo u vježbanju sve se manje gubimo u objašnjavanju (analiziranju) stvari i procesa, a prednost dajemo »čistoj« percepciji Onoga koji vježba i koji se mijenja iznutra i izvana. Sve manje smo slika o sebi koja nešto vježba, a sve više ono- što-vježba i usmjerava se sve većoj svjesnosti pokreta i kretanja, kreira- jući i ostavljajući fudoshin4 koji je sveprisutan, a zapravo nepokretan.

4   Fudoshin označava nepokretni um, od fu [negacija] + do [kretanje] + shin [um]. Stanje u kojem um široko prima podražaje i opaža, ali se ne vezuje niti uz jedan izdvojeni objekt, neuzmiren, potpuno smirena svijest o sebi.

Naravno, još jednom je riječ o svojevrsnom Zen paradoksu, ali i točno određenom cilju majstorstva i vještine.

Ipak, valja naglasiti i ne baš sasvim opravdanu namjeru (uglavnom zapadnjaka) da Zenu – zbog indijskog korijena koji se prevodio kao meditacija – dodajemo objašnjenja temeljena na meditiranju kao razmi- šljanju ili »mozganju«. Više je to »zadubljivanje« i usredotočenost uma u kojem praktički nestaje »pretjerana« svijest o umu samome, a nagla- sak je na objektu na koji je um usmjeren (da bi zatim nestala i granica između subjekta i objekta u poimanju, spoznavanju i percepciji).

Stoga je zanimljivo razmisliti o ideogramu (Razić, 1985, 10) kojim su Kinezi označavali pojam dhyana (Japanci su zadržali isti ideogram). Korijen slikovnoga i fonetskoga prikaza ideogramom jest ritual ili obred poštivanja predaka (što su aspekti konfucijanizma) i upućuje na pove- zanost sadašnjosti i prošlosti. S desne strane su piktogrami za »usta« što ukazuje na metafizički element odnosa učitelja i učenika, onoga koji je prosvijetljen i onoga koji teži mudrosti. U središtu ideograma jest

»njiva« ili »polje koje se obrađuje« što naglašava smisao Zena u akciji i djelovanju. Dolje je broj deset koji u kinesko-japanskoj tradiciji, pre- ma tumačenjima majstora, odgovara uspostavljanju ravnoteže. Dakle, višestruko značenje ovoga ideograma (ideogrami su u tradiciji uvijek, s jedne strane, upućivali na »sliku« ili dojam i značenje, a s druge na

»aktivni dio« koji se ostvaruje čitanjem, razgovorom i komunikacijom) možda najbolje govori i o tradiciji koja leži prije svakog »ostvarenja Zena« u borilačkim vještinama.