VINO I IDILA

Jedno od mojih najvećih iskustava s putovanja bilo je

da postoje vinske i rakijske zemlje. Prema tome, postoje

vinski narodi i rakijski narodi. Vinski narodi su genijalni;

a rakijski, ako i nisu ateistički, u najmanju ruku

naginju idolopoklonstvu. Veliki vinski narodi su Grci,

Dalmati, Španjolci i Etruščani, a istinske vinorodne

krajeve imaju Talijani, Francuzi i Mađari. Ti narodi

nemaju takozvanu povijesnu ambiciju; niti su si utuvili

u glavu da će osloboditi ostale narode, ako treba i

kundacima. Vino ih štiti od apstrakcije. Vinski narodi ne

žive u povijesnoj stvarnosti već u baštini zlatnog doba.

Takvo je ponašanje jedno od bitnih sastavnih elemenata

vina, posljedica je idiličnog ulja. Sve su vinske zemlje,

kao i svi vinski krajevi, idilične. Prošetaj kroz vinograde

Aracsa i Csopaka, uspni se na Badacsony ili Brdo Svetog

Jurja, o Somlou da i ne govorimo, proskići se kroz

kiškereške i čengedske vrtove, svakako ćeš steći

nedvojbena iskustva. Među površinama vinograda

protječu mekani travnati putovi, poput tihih potoka.

Pred ulazima u podrume ogroman orah, i za najvrelijih

ljeta tu je hladovina. To su takvi predjeli da, kada bi se

čovjek bilo gdje zaustavio, sjeo, nastanio se - mogao bi

reci: ostajem ovdje. I tu bi ga možda, a da to ne bi ni

primijetio, zatekla smrt.

O tim sam stvarima meditirao na Szigligetu i ustanovio,

za svoju osobnu upotrebu, onu prastaru i

jednostavnu podjelu: postoje ravničarska i postoje brdska

vina. Ravničarsko vino je izdašnije, tečnije ali i skromnije,

siromašnije uljima. U biti, to nije pokuda. Znači

samo da se ja s takvim vinom ne bih rado oženio. Bio bih

nesretan zbog stalnog nedostatka uzbudljivih ulja. Ali

onom tko nerado podnosi veće napetosti - što također

zavređuje uvažavanje - moguć je suživot i s takvim

vinom.

0 svemu sam tome razmišljao na čarobnom Szigligetu,

gore na brežuljku. Poda mnom vrtovi, malo dalje Balaton,

pored mene vino u plošci, pa kada bi mi meditacija

počela zapinjati, malo bih gucnuo. Ovakvo nešto rađa se

skupa s čovjekom. Volim brdska vina koja nastaju pored

vode. Voda je praelement u kojemu sam se rodio i stoga

u svemu želim njenu prisutnost. Zato Hegyalja leži

podalje od mene, bliži su mi Badascony, kao i Csopak i

Aracs. Izuzeci, naravno, i ovdje postoje. To je ponajprije

Somlo. Jer vatreno šomloško vino rodi na vulkanu. Pokraj

Somloa nema vode. On se izdiže iznad prostrane ravnice

iima oblik krune. Među svim našim vinima od šomloškog

za mene nema dalje. Odmah ću reći i zbog čega.

Razlikujemo plavokosa (bijela) i tamnokosa (crna)

vina; zatim muška (suha) i ženska (slatka); razlikovati se

može čak i sopran, alt, tenor, bas, jednoglasna i višeglasna,

kao i simfonijska vina. Ali ja ih običavam dijeliti na

solarna (sunčeva), lunarna (mjesečeva) i astralna

(zvjezdana) vina. Na vina se, inače, mogu vrlo

jednostavno primijeniti svakovrsna razlikovanja. Postoji,

na primjer, logičko i mističko vino, slikovno i zvučno,

protočno zdesna ulijevo i slijeva udesno, i tako dalje u

beskraj. Svako vino uvijek iznova postavlja čovjeka pred

novi zadatak razlikovanja. Dakle, za mene je šomloško

vino onaj solami bariton, simfonično svijetlo muško

vino, koje sadrži duhovna ulja vrhovnog stvoritelja te je

među našim vinima jedinstveno u koncentraciji čistoće.

Stoga mislim da je svako vino doista društveno, i da

prava svojstva pokazuje tek kada se pije u društvu, ali je

šomloško naprotiv piće usamljenika. Toliko je ispunjeno

uljem stvaralačkog zanosa da ga je prikladno piti samo

u dubokoj, dokraja smirenoj i uravnoteženoj samoći. U

šomloškom vinu (riječ je o izvornom, iskonskom, sada

već rijetkom vinu, gotovo bijelom zlatu, suhom, vatrenom

vinu iz Somloa) želim reći još i to da, premda svako malo

ozbiljnije brdsko vino više odgovara dobi iznad četrdeset

godina negoli mladosti, ovo vino jest vino staraca. Vino

mudraca, onih ljudi koji su konačno stekli uzvišeno

znanje, vedrinu. Ovu posve osobnu stvar iznijet ću samo

zato jer mi je bila jednim od najvrednijih postignuća

sigligetske meditacije: u hijeratičkoj masci šomloškog

vina najjače sam osjetio blizinu one dozrele mudrosti i

vedrine, krepke stvaralačke opojnosti koja je stvorila

ovaj svijet.