ULJA

Vino je hijeratička maska. Nekoć je to znao svaki

čovjek, kao i svi narodi. Odgonetka maske je u tome što

oslobađa od grča. Dionysos lysiosm, govorili su Grci. Vinski

Bog Otkupitelj. Time sam naravno samo najopćenitije

dotakao stvar. Drugim riječima, kazao sam da vino ima

božje lice. Ali znajmo, nema uopćenog vina, kao što

nema ni uopćenog čovjeka. Postoji Ivan, Pavao,

Bartolomej, Dragutin, Ljudevit, zatim postoji Sara,

Barbara, Ana, Magda. Isto tako i šomloško, panonhalmsko,

aračko, kiškereško vino. Štoviše, vino svakog

pojedinog godišta, svakog gospodara, svake bačve. Sve

to pripada jednom jedinom božanstvu. Ali svako pojedino

vino ima i posebnog genija. Sve su to maske. A masku

prepoznaju usta. Postoje tako nadareni ljudi, tako začudni

kušači, koji su kadri raspoznati ove vinske genije kao

što se prepoznaje smrt. O načelima prepoznavanja ovo

neka bude dovoljno, tek toliko koliko amo bezuvjetno

pripada.

Prema velikoj tablici hijeratičkih maski, sjećamo se da

vino spada u tople tekućine, najbliži su mu srodnici voda

iulje. Sada uopće nije prigoda da progovorimo o vodi, jer

je ona, ako je to moguće, nešto veće i od samog vina. O

ulju recimo samo toliko koliko je neophodno za

razumijevanje vina.

(1) „Dioniz osloboditelj" (grč.). Op. prir.

Svatko, pretpostavljam, zna da se vino pravi od grožđa.

Grožđe je pak biljka. Biljka je najčudesnije stvorenje

svijeta. Virginia Woolf kaže kako više voli ljude nego

biljke. Kada bi se mene postavilo pred to pitanje, ne bih

bio u stanju tako brzo dati odgovor. I kada razmislim o

tome kako savršenu usuglašenost sa svijetom mogu

dosegnuti samo u šumama, vrtovima i livadama, valjda

bih se prije odlučio za biljku nego za čovjeka.

U stanju prapočetnog stvaranja, u Raju, biljke su čuvale

najnježnija i najmirisnija ulja duhovnog svijeta.

Svaka je biljka zapravo genij, odnosno anđeo, i taj se mali

božanski lik može raspoznati ili po boji, ili po cvijetu, ili

po plodu, ali ne neposredno već samo apstraktno, onako

kako je oko u stanju spoznati. O biljci neposredno iskustvo

može imati samo nos, jer nam jedino životvomo

ulje može izraziti ono što je u njenoj biti. Miris je tajna bića

biljke. Još od djetinjstva, za vrijeme svojih šetnji, s biljkama

sam se upoznavao tako što sam prstima mrvio

otrgnute listove i zatim ih dugo mirisao. Ponekad to i

danas činim, ali ne nalazim više nove i nepoznate mirise.

Poznajem mentu, majčinu dušicu, trubeljiku,

ružmarin, bosiljak, celer, hajdučku travu, krizantemu, o

da, i lovor, poznajem također i onu, srcu mi najdražu

malu vilu, čarobnu lavandu. S ponosom mogu za sebe

reći da nema biljke u našem podneblju, a možda i na

području Sredozemlja, kojim sam toliko puta prolazio,

kojoj osobno ne bih poznavao genija.

Kada sam se već ovdje zatekao, ne želim propustiti

priliku da upozorim puritance i pijetiste na nekoliko

veoma važnih stvari. Oni žene poznaju samo apstraktno,

očima i ušima, te otud o njima jedva da imaju neposredno

iskustvo. Vrlo rijetko se usuđuju doći do dodira. Ukoliko

se netko za ovaj fenomen ozbiljnije zanima, neka pročita

odgovarajuće dijelove knjiga D. H. Lawrencea, i tek će

tada moći naslutiti kakvo mu iskustvo može pružiti ruka

na ženskom tijelu. Ja se pak usuđujem i od Lawrencea

poći daljeJTvrdim da, upravo kao i u slučaju biljke, tajna

žene jest u mirisu njena tijela. Taj miris, ovako s razmaka,

iz apstraktne udaljenosti, izgleda dosta jedno vrsno. Ali

kad čovjek pristupi bliže i usredotoči se na pojedinosti,

tek tada može razabrati kakva je razlika, na primjer,

između mirisa vrata, posebno onog dijela ispod same

kose, i zgloba ili ramena. Žensko tijelo sadrži beskrajno

više ulja i baš zbog toga je lakše, jedinstvenije, genijalnije,

naposljetku i duhovnije od muškog tijela. Rascvjetalost

ženskih oblika neposredna je posljedica bezgraničnog

bogatstva čarobnih ulja. Da, onaj tko bi po mogućnosti

htio steći više neposrednog iskustva o uljima, taj ni u

kojem slučaju ne bi smio iz toga izostaviti ženu.

Udahnemo li miris ženskih usana, pred nama će se

razotkriti sve što je u njemu: lukavost, brbljavost,

izazovnost, zavodljivost, slatkoća, nesvjestica, zanos,

vatra, vrtlog, blistanje, zloća, otrov, podlost, žudnja. Sve

su to maleni geniji koji kipte u mirisu usana.

što se tiče mojeg osobnog iskustva, ja ponajviše

uvažavam tri zone. Jedna su usne, o kojima sam već

govorio, naročito krajičak usana, koji je od sredine puno

začinjeniji. Druga je unutarnji pregib koljena. Možda ću

izgovoriti glupost ako kažem da je upravo na tome

mjestu žena ponajviše žena. Zbog čega, to ne znam. Tu,

u jamicama unutrašnje strane pregiba koljena, isparavaju

se žarki mirisi ulja. Treća i najmirisnija zona, začinjena

najčarobnijim uljima, nalazi se iznad koljena s unutarnje

strane gornjeg dijela noge, ondje gdje je koža najmekša i

najglađa. Njeno središte je otprilike četiri do pet prstiju

od unutarnje strane koljena. Često sam, nakon pojedinog

velikog mirisnog doživljaja, donosio odluku kako bi

trebalo napisati cijelu knjigu o tom najmirisnijem djeliću

univerzuma, jedva veličine dlana, koji je najizdašnije

začinjen uljima. Na tome se mjestu biće žene potpuno

oslobađa. Usudio bih se reći i to da upravo tu osjećam

stupanj njene erotičke inteligencije kao i njezin karakter.

Oćutjevši taj miris, prepoznajem koliko je duhovnog

ljubavnog ulja u njemu i kakvim plamenom plamti,

koliko svijetli, koliko je topao, kakav mu je dim: bijel,

ljubičast, plav, ružičast, žut ili zlatan.

Ljude koji sebe i život uzimaju ozbiljno nije potrebno

upozoravati na ovu znanost. Oni to ionako znaju. Ona je

namijenjena pijetistima i puritancima. Opominje ih da

siđu s apstraktnog puta te počnu uzimati stvari mnogo

ozbiljnije. Uvidjet će da nema žene (osim ako i ona nije

apstraktna, uglavnom zato jer nije lijepa, pa stoga

svejedno ispada iz igre, jadnica) koja ne bi primila s

blagonaklonošću ovako na njoj izvedeno istraživanje, i

što bi ono bilo podrobnije, dublje, duže i temeljitije, to

bolje. Nakon svega ovoga, sada se već lako može zaključiti

što mi je namjera reći o vinu. Svako je vino jedinstveno.

U svakom vinu (vrsti, godištu, podneblju, tlu,

dobi) živi neponovljiv i nepatvoren osobni genij. Njegov

materijalizirani lik jest ulje. Njegova maska. Svaki

dio ženskog tijela ima zaseban miris i on se ne može s

drugima pobrkati. Zašto? Jer u svakom od njih prebiva

uvijek drugi mali demon. Vino je uljem sadržajno

duhovno piće. U svakom vinu živi mali anđeo koji ne

umire kada ga čovjek ispije, već se pridružuje

neizmjernom mnoštvu malih vila i anđela. Ovaj dolazeći

mali genij biva dočekan pjesmom i obasipan cvijećem od

onih koji su već otprije unutra. A mala vila postaje

očarana i od užitka gotovo izgara. Tada u čovjeku počinje

bujati taj plam i postupno ga obuzima. Protiv toga borba

je uzaludna. I stoga ja kažem: jedna čaša vina ateistički je

salto mortale.