POGOVOR METAFIZICI. APOLOGIJA

 

Sve ono što sam o metafizici vina želio reći ovime

zaključujem. Na temelju drevnog iskustva, naznačio

sam vinu najbliže spoznajne istovjetnice, zatim sam

razlikom između apstraktnog i neposrednog života

izrazio elemente koji se tiču osjetilnog iskustva usta.

Uspostavio sam teoriju o hijeratičkim maskama i označio

vinu njegovo mjesto u svijetu. Stoljećima se ovo više

neće moći mijenjati. Svatko tko bude pisao o vinu bit će

primoran da se ponovo vraća ovim utvrđenim

činjenicama. S teorijom o božanstvenosti vina i njegovu

geniju izgradio sam most prema prirodi. Ali prije negoli

stanem opisivati prirodu vina, želja mi je još nešto reći

onima kojima sam i namijenio ovu knjigu.

Znam već kako se svaki ateist kod prvih rečenica ove

knjige sablaznio nad drskim tonom kojim sam ga se

usudio osloviti. Svakim daljnjim čitanjem njegova je

nelagoda postajala sve veća i na pojedinim mjestima

ovaj toliko omalovažavajući ton gotovo si više nije

mogao dopustiti. Na kraju je bio prisiljen pomiriti se s

time da pisac ove knjige nije nadmoćan nego ohol. Ali

odmah se u njemu probudila sumnja: s kojim pravom

ga ova knjiga naziva siromašnim duhom? Otkud njoj

smionost da ga sažaljeva, da ga naziva glupanom,

idiotom, bogaljem, štoviše budalom? Kojeg li

bezobrazluka, koristiti se tonom poučavanja! Kakva li je

to samo drskost, poučavati ga i govoriti s njime kao s

kakvim pučkoškolcem!

Najviše ga je razljutilo to što je očekivao sladunjave

propovijedi, a umjesto toga je dobio nešto sasvim

suprotno.

No, molim, ako je to stvarno tako kako kaže ateist, tada

ja smjesta molim čitatelja za oproštaj, jer mi nije bila

namjera vrijeđati ga. Stoga mi dopustite da se ispričam te

- s navedenim optužbama u vezi a sebi u obranu -

iznesem dvije stvari.

Prvo: ni u kojem slučaju nisam imao namjeru koristiti

nadmeni ton, jer to vjera zabranjuje. Nadmenost je samo

prividno nadmoćna. Takvo ponašanje vjera ne dopušta.

Mislim da ono što je ateist osjetio kao nadmenost ustvari

nije bila ona, već je to sasvim sigurno bila prava nadmoć.

Ali nju, naprotiv, nisam bio sklon prikrivati. Ovdje je,

dakle, riječ o stvarnoj nadmoći, i to ne samo moje moći u

odnosu na njegovu, nego i svakog čovjeka prave vjere u

odnosu na onog čija je vjera loša.

Ovime sam doista izrekao veoma važnu tvrdnju. Ona

je već odavno morala biti postavljena, i ja ne znam zašto

je već nisu postavili drugi, od mene kudikamo veći znalci.

A ta tvrdnja znači da je čovjek prave vjere u svim

okolnostima nadmoćan čovjeku loše vjere. Nadmoćan u

pogledu inteligencije, osjećaja, srca, ozbiljnosti, a po

mom otkriću: kod njega je i mnogo veće uživanje u

neposrednom životu.

Čovjeku prave vjere nije potrebno da nadmenošću

iskazuje svoju superiornost. Samim svojim položajem

ionako je u neizmjernoj prednosti. Trebalo je naposljetku

rećiito da kršćanstvo nije umjetna, nego stvarna nadmoć.

I naglasiti: ono što postoji u svim smjerovima od

pamtivijeka, postojat će i nadalje.

U krajnjoj liniji, ne mogu baš razumjeti gdje je ta toliko

puta naglašena premoć ateista, osimu gore spomenutom

slučaju nasilnog preuzimanja svjetovne vlasti. U zagradi:

na to da će se ova vlast dugo održati ne dajem ni prebijene

pare. Kako li se samo mogla proširiti ta zabluda da su oni

po inteligenciji, životnom uživanju, misaonosti,

praktičnom iskustvu, duhovnoj sabranosti i čovječnosti

iznad religioznog čovjeka? Možda tu nikada i nije bilo

riječi o nadmoći, već o običnom bestidnom prostaštvu,

kojim se željelo sramežljivog vjernika zastrašiti. Naravno,

slava je trajala samo do ovog trenutka. Sve dok se nije

pojavio netko koga se ne može zastrašiti. Sada, kada se to

razotkrilo, situacija će se jamačno vrlo brzo izmijeniti.

Druga točka moje obrane je sljedeća: ja da sam ateista

izvrgnuo ruglu? Prikazao ga kao glupana? Nazvao ga

bogaljem? Njega i nije potrebno činiti smiješnim, jer on to

jest. Niti ga je potrebno prikazivati glupim. Posrijedi je

stvar čije se razobličenje pred javnošću nije moglo više

odlagati. Do sada je ateist svojom nasilnom bezočnošću

isebičnom podmuklošću, s puno novca i na sva usta, sam

0 sebi širio vjerovanje da je on neograničeni gospodar

svijeta, najpametniji čovjek, trijumfalan i snažan i spretan

1 nepobjediv. Sada se ispostavlja da od svega toga nema

ništa. Baš naprotiv.

Uviđam kako li je samo ateistima gorka spoznaja ove

činjenice. Ovdje se protiv toga ne može ništa. Jedino što

je u mojoj moći jest da još više razotkrijem ovo neutješno

stanje pred njihovim očima i uputim ih na ispravan put.

S tim pouzdanjem u svoj pothvat, otpočinjem drugi dio

knjige.