KAKO PITI?
Voda je praelement. Najprije: voda se pretvara u vino, a
zatim: vino u krv. Voda je materija, vino duša, a krv je
duh. Iz materije duša, iz duše duh, ovu dvostruku
pretvorbu svi moramo na zemlji proživjeti.
Toj bi se ozbiljnoj i krupnoj opstojnosti djelovanje
moralo očitavati i u vidljivoj stvarnosti. Piti vino ima
jedan jedini zakon: bilo gdje, bilo kada i bilo kako. U
čovjeku bi se ponovo trebao probuditi stari instinkt da
se to pijenje učini dostojanstvenim, pitanje je
kako? samo:
Prije svega nešto o čašama. Da li da izreknem veliku
tugu svog života? Bilo gdje se nalazio, kod kuće ili u
tuđim, za ručkom bi se uvijek događalo isto. Pojedem
juhu i zatim, u spomen na zakon predaka, popijem
četrdeset kapi. Četrdeset kapi nakon juhe jest takvo
mudro pravilo kakvog se nikada nećemo moći odreći.
ahm bi slijedilo meso s povrćem, prilogom i salatom.
Najpogodnije vrijeme za pijenje je nakon većeg dijela
rugog jela. Tada žeđ doseže svoj vrhunac. A čaša:
lena! Nisam još nikada naišao
mana
čašu od tri i pol do četin
decilitra, u kojoj bih mogao brižljivo pripremiti
mješavinu kušanih vina, i u danom je trenutku iskapiti
do dna. r
Vec znam kako će na to reagirati pojedinci. Kazat ćezašto
s, ne natoćišjos jednom. Eto po eemu prepoznajem
barbar,na, ko,. prema najhitnijim stvarima nema nimalo
osjećaja. Dvije čaše nisu jedna čaša; ako li se prekine
zanos pijenja, nestaje ono Sto je n njemu najvažnije, na
dušak. Kada bih želio piti iz dvije ćaSe, onda bih ih i
s avio pred sebe. Ali ja, naprotiv, želim piti iz jedne i to
u jednom dahu - upravo toliko koliko odgovara mojoj
i, n,ezina dužina ie Iri i pol do četiri decilitra Ni
manje n, vise. Potpuno je istovjetna do dna iskapljenoj
casi. Uzalud objašnjavam?
Preci su nam i tu bili mudriji. Pred sebe su stavljali
pehar i svatko je iz njega pio koliko je god htio. Što se
pak ovoga tice, jedini moj prigovor je što se iz pehara
moze piti samo čisto vino ili samo jedna mješa W Ja
ponekad nakon drugog ili trećeg pijenja zaželim
promjenu.
Neodložmm zadatkom smatram izradbu čaša od čet
a cijela i dvije-tri desetine decilitra koje bi se na cijeloj
emlji, a posebno u gostionicama, uvele u uporabu. To
je, otprilike, onolika količina pića koju popije čovjek u
najvećim trenucima žeđi. I to je mjera. Današnji ateisti,
naravno, prema ovome nemaju nikakva osjećaja. Uzalud
je i tražiti takvo što od ljudi bez srca. Ili onih prokletih
deset dekagrama! Deset dekagrama za mene je od svega
premalo, od mesa, od salame, sira, slatkiša. Petnaest je
opet previše. A ograničeno pak ateističko društvo ni e
ustrojeno na dvanaest i pol dekagrama. Zar se onda još
treba čuditi što je sve izvmuto naopako?
Vino određuje veličinu casi, a ne čaša vinu. To je temelj
moga zahtjeva. Zapravo, u svakoj pravoj kući, gdje se
cijeni vino, trebalo bi biti najmanje dvadeset vrsta čaša,
počevši od pola decilitra (za samotok) pa sve do poldrue
litre. Jedna bi se vrsta trebala koristiti dopodne, a druga
poslije podne. Ako je riječ o podužem zajedničkom savjetovanju,
svaki dobiva vrč od litre i pol i pije kako mu
najviše odgovara. Za manju raspru pogodna je i manja
časa. Ovisno o vrstama vina i mješavinama, mogućnosti
su gotovo neiscrpne. Sve treba povjeriti ukusu. Uz kartanje
ide drukčija čaša nego za kućni koncert. Naravno, za
sedmice drukčija nego za tarot. Isto tako valja misliti na
akvocu stakla čaše, posebno na debljinu. Možete li zamisliti
nekoga kako pije sentđerdheđsko vino iz debele čaše?
Pod pitanje kako piti? pripada i to u kakvu je društvu
najboijepjti Osnovno jepmvi10; pi«, sijogdje, bib kada,
bilo kako. Neka uvijek narav vina određuje broj pilaca
Vrlo je malo univerzalnih vina koja bi čovječanstvo
moglo piti za kakav veliki blagdan, recimo za Svjetski
dan mira. Za takvu prigodu, od naših bih vina mogao
preporučiti ono iz Somloa. Pomalo začudo, jer je to vino
vino usamljenika. Svjetski mir je danas samo zanos
usamljenog čovjeka.
U većem društvu, od dvadeset do trideset osoba, neka
se uvijek pije mlado vino. Najniža kategorija (đaci)
isključivo vino s pijeska; najviša (umjetnici) čopačko ili
aracko. Manje društvo đenđeško. Dva-tri čovjeka
badaconjsko. Zaljubljeni uvijek seksardsko. Istinsko staro
vino neka piju samo prijatelji, iz malih čaša, kako bi
mogli više puta nazdravljati.
Želio bih još podijeliti pravo građanstva i vinskome
natjecanju. Jedno bi od njih, dakako, bilo koliko tko može
popiti. Od ovog je pak mnogo značajnije rješavanje
To se dade primijeniti i u većem društvu. Stotinu vrsta
vina stoji natočeno u bocama, jedino žiri zna koje vino
sadržava pojedina boca, iz kojeg je kraja i koliko je staro.
Onaj tko među tim vinima najvišeputa pogodi odakle je,
koliko je staro i koje je vrste, dobiva lovorov vijenac. Sve
bi se to moglo izvesti pod još strožim uvjetima, u mraku
tako da natjecatelj ne vidi čak ni boju vina. Onoga koji bi
tu pobijedio mirne bi se duše trebalo, sve do smrti
snabdijevati vinomiz nekog glasovitog vinorodnog kraja'