GROŽĐE, VINO, DRAGI KAMEN, ŽENA
Jedna je od važnih osobenosti ta da se grožđe i vino ne
prožimlju. Ne proizlazi uvijek od finog grožđa i najbolje
vino. Ovdje nije riječ o plemenki, komercijalnom,
takozvanom delikatesnom grožđu, koje po mom sudu
nikada nije bilo kadro izraziti nešto bitno. Želim govoriti
o plemenitom alfuz aliru, kraljici vinograda gospođi
Matthias, štoviše o otonelu, o kralju svih vinograda - crnom
hamburškom muškatu. Izuzev otonel-muškata,
više-manje sva ostala grožđa nisu tako pogodna za vino.
Od grožđa manje prikladnog za jelo pripremaju se dobra
vina. U Somlou sam kušao grozd s drevnog šomloškog
čokota. Onako za oko bio je lijep, gotovo potpuno
svjetlozelen, velik, okruglih prozirno staklenastih i
opalnih bobica, ali o okusu nemam ništa izuzetnog reći.
Na Sredozemlju sam dosta često doživio da se iz
neuglednog grožđa pripremaju dobra vina. Jednom sam
se zaista zaprepastio. Na čokotu samo nekoliko rijetkih
grozdova s bobicama jedva veličine graška. Zar je to
grožđe bolesno, zapitao sam. Probao sam ga, bilo je dosta
slatko, s čudnim okusom surogata kave. Kora debela i
tvrda. Dalmatinac se nasmijao. Donio je vino i ponudio
- Istog mi je trena sinulo u glavi koliko je pijenje
erotičnije od jedenja. Ono je najbliži srodnik ljubavi.
Vino je bilo poput tečnog dugog poljupca.
Sada bih želio govoriti o mojoj najljepšoj vinskoj
meditaciji. Ona se zbila u berenjskim vrtovima, kraj
podruma gdje sam sjedio na kamenoj klupi ispod velikog
oraha, s pogledom pruženim na jezero. Nasuprot
Badacsony i Gulacs, brežuljci Revfiilopa i Szigliget. Bilo
je vrelo poslijepodne. Cijelo sam se dopodne kupao,
zatim sam ručao i nakon kratkog odmora izišao sam
čitati. Ali knjiga je pored mene ostala ležati netaknuta, a
ja sam samo uživao u ljetu. Grožđe je na čokotima već
dozrijevalo. Ovdje rizling. Tamo silvanci. Ondje otelo.
Burgundac, medeno bijelo, porto: zaista neobično, tada
sam pomislio kako je sve ovo mnoštvo skrivenih pojava
jedinstveno Jedno, a vrijednost im je upravo u tome što
je svaki od njih neponovljiv on sam i nitko drugi. Grožđa
su i vina poput dragog kamenja. Jedinstvene pojave
Jednog. Počeo sam uspoređivati smaragd, rubin, topaz,
ametist, kameol, dijamant s njihovim odgovarajućim
vinima. Ne mogu poreći da mi je u ovoj djelatnosti od
izuzetne pomoći bila žena. Kao i uvijek i u svemu, kad
god bih razmišljao o beskrajnim raznolikostima duhovnih
bitnosti. Ni drago kamenje nije ništa drugo nego
žene i djevojke, incognito poruke, zadržavajući samo
jednu osobinu svoje ljepote, blistavu draž. To im je
čarolija. Ali tu čaroliju ne bismo smjeli uzeti kao opsjenu,
već kao prirodnu magiju. U njima je to stvarno biće. Bit.
Kad bih imao tu sposobnost, izdvojio bih, primjerice, iz
jedne lijepe djevojke duhovno biće i pročišćavao ga,
sažimao, destilirao, cijedio, kristalizirao, sve dok ne
dobijem neprolaznu sažetu bit. Na kraju bi se od svake
lijepe žene mogao napraviti dragi kamen. Ili vino - ali
tada je ne bi trebalo kristalizirati već otapati. Dragi bih
kamen koristio tako što bih ga optočio zlatom i osnovu
mu upijao očima. A vino, naravno, tako što bih ga popio.
Psalam kaže: kušajte i vidite. Svakako bi bilo najbolje
kada bih dragi kamen mogao preobraziti u ženu,
nauživati se u njoj, zatim je opet pretvoriti i popiti, i na
kraju iznova ostaviti nikada istrošenim dragim kamenom.
Bio bi mi safirom i ametistom i biserom i dijamantom i
smaragdom i topazom, ženom i vinom.
Moja glavna postavka anatomije zanosa glasi: ljubav
je korijen svakog zanosa. Vino je tekuća ljubav, dragi
kamen je kristalizirana ljubav, žena je živo biće ljubavi.
Dodam li tome cvijeće i glazbu, tada doživljavam kako
ljubav titra u bojama, pjeva i miriše i živi, i mogu je pojesti
i popiti.
Dragi kamen, kažu alkemičari, nije ništa drugo do
čisto duhovno biće koje je živjelo u iskonskom
univerzumu, anđeo, ali kada je čovjek pao u grijeh,
povukao ga je sa sobom u materijalnost. Ono se
preobrazilo u kamen. I kao kamen, još uvijek je zadržalo
onu blistavu čistoću. Ova postavka potvrđuje moju teoriju
o tome da u vinu i grožđu zapravo žive duhovna
ulja i da su ona geniji.
Sjedio sam tako i meditirao u berenjskim vrtovima, i
kada sam o zalazu sunca krenuo kući, uspio sam to
plodno poslijepodne završiti izrazito vedrim naglaskom.
Kraj puta sam zapazio hibridne vinograde. U
prvom sam se trenu zaprepastio. Ama koje li je ovo
vrste dragi kamen? Istog sam časa shvatio kako je vino
sveukupan svijet i kako svojom sveukupnošću, baš kao
i žena, isto tako daje mjesta zlu, podlosti, sumračnom
paklu, a i treba ga dati. Hibridno grožđe, i od njega
pripravljeno jetko i smrdljivo vino, nije ništa drugo do
nespretno isprobavanje kako bi i on, đavao, napravio
vino. Nikad od toga neuspjeliji pokušaj! Hibridno vino je
piće puritanaca, pijetista, usidjelica, neženja, grabljivaca,
škrtaca, zavidnika i podlaca. Kada mu zdrav čovjek
osjeti miris, čepi nos, kada ga okusi, izbezumljeno počinje
pljuvati i dere se sve dok ne ispere usta nekakvim
normalnim pićem. Kažem, đavao je pozavidio vinskom
umijeću Stvoritelja i odlučio da i sam napravi vino. U sve
je to utrpao sebičnu gramzivost, osvetoljubivost, otrov,
drskost, kreveljenje, kukavičku podmuklost, komičnu
obogaljenost, sva nezgrapna ulja, i učinio ga nevjerojatno
plodnim. Hibrid zaista daje dvadeset puta veći urod
grožđa od plemenitog čokota. Ali kome? Gramzivcu i
škrtcu, onima kojima je važno da ga ima mnogomnogomnogo.
Mene nećeš prevariti, dobacio sam čokotu, odnosno
onome koji ga je stvorio. Znam, i to pripada vinu, da
smrdi i bude paklensko. To si ti. Tvoj genij je vještica. A
dragi kamen mokraćni kamenac. Kada se rascvjetavaš,
na tvoj amonijački smrad skupljaju se muhe zunzare. Ti
si ateističko grožđe.
Krenuo sam kući, razmišljao sam o tome koje ću vino
piti za večerom. Poslije mi je još nešto palo na pamet. Ovo
se potonje vino i ne tiče grožđa, jer se i ne pripravlja od
njega. Radi se o krivotvorenome vinu. O prozimo-
-šećerasto-sirupastoj zbrčki, najordinamijem nasrtaju od
kojeg je strašnija samo lažna, našminkana, cmizdrava,
nepodnošljiva, podmukla, požudna, pohlepna i histerična
ženska.