Uočivši značaj komparativnog istraživanja i njegovu ulogu u većini prikaza istočne, posebno indijske misli, Veljačić je komparativnom istraživanju posvetio svoju disertaciju.

Prema Veljačiću, prvi razlog koji iziskuje komparativno istraživanje na relaciji Grčka-Indija, jeste historiografske prirode, budući da su Heleni bolje poznavali istočnu baštinu, nego što se inače pretpostavlja.

Drugi razlog su „zapanjujuće analogije" koje su, kako primjećuje Veljačić, „prvi istraživači prosvjetiteljskog i romantičarskog doba prebrzo i bez kritičkih osnova pokušali svesti na neposredne utjecaje".

Kao reakcija na to uslijedilo je odustajanje od tvrdnji o bilo kakvim historijskim vezama, pa se   ostaje pri čisto doksografskim analogijama sa pretpostavkom da se razvoj indijske i grčke filozofije odvijao potpuno nezavisno.

(Doksografija (grč. δόξα = "mišljenje, stanovište" + γράφω = "pisati, opisivati") je termin koji se upotrebljava za djela antičkih povjesničara koji opisuju mišljenja i stanovišta ranijih filozofa i naučnika. Ovaj je termin prvi put upotrebio Herman Diels. Premda doksografija ne predstavlja posebnu naučnu ili filološku disciplinu, njen značaj je veoma veliki.)

Kasniji istraživači (npr. Masson-Oursel i S. Radakrishnan) najprije polaze od doksografske metode, koja se ne obazire na probleme posrednih ili neposred­nih utjecaja, ali kasnije kronologiji posvećuju više pažnje.

Na osnovu svega, Veljačić zaključuje da metoda kronološke dokumentacije za komparativnu filozofiju vrijedi samo kao pomoćno sredstvo, a „doksografska metoda otkriva neposredne i polazne vrijednosti komparativnog filozofiranja".

Treći razlog da pribjegnemo komparativnom istraživanju može, po mom mišljenju, biti potreba za vrstom filozofske „ilustracije" ili „prijevoda".

Naime, kad se izlažu značenja termina i pojmovi filozofske tradicije koja je manje bliska europskom kulturnom krugu, kao što je slučaj sa većinom istočnih filozofija, onda pisac spontano pribjegava nekoj vrsti „prevođenja" u termine grčke ili kasnijih filozofija, ne radi analogije, nego da bi nešto što je manje poznato izrazio poznatim terminima.

Nesporazumi nastaju kad se ovaj „prijevod" shvati kao analogija i uzme kao polazište za neke općenitije zaključke.

1) Za istraživača koji polazi iz europskog kulturnog kruga, ako indijskoj misli pristupi sa kriterijima i problematskim okvirom izgrađenim na grčkoj misli, postavlja se i pitanje kako da izbjegne promašaj u polazu.

Nije li, naime, u težnji da je sagleda u svjetlu grčke misli, već na početku ispustio indijsku misao, prešutno je uvažavajući do granica sličnosti i analogija, tražeći u njoj filozofiju samo do međa sa kojima počinje i završava grčka filozofija.

Da li mu je uopće moguće da načini potreban iskorak, da napusti pret­postavku da u indijskoj misli filozofski vrijede samo one ideje koje može naći i kod Grka?

Može li pri tom očuvati uobičajene hermeneutičke i metodološke krite­rije historije filozofije, budući da indijska misao pored sličnosti i zajedničkih tema sa grčkom filozofijom, name­će i posebne zahtjeve.

(Hermeneutika je znanost, doktrina, način ili vještina tumačenja značenja i/ili poruke(smisla) tekstualnog zapisa, govornog izričaja, umjetničke tvorevine ili obrasca ponašanja. Vjerojatno dolazi od grčke riječi ἑρμηνεύω ermeneuo : " rastumačiti " ili " prevesti " . Hermeneutika prema predmetu odnosno području na koje se odnosi može biti: tradicionalna, talmudska, biblijska, kur'an-ska, filozofska,znanstvena, apostolska, grčka, rimska, srednjeg vijeka...itd.)

U stvari — kako smo vidjeli na primjeru istraživača grčke filozofije — ovaj problem se u blažoj, ali ne i kvalitativno drugačijoj formi, postavlja i kad je riječ o pristupanju grčkoj misli.

Heidegger je, recimo, utrošio dosta truda ne bi li se izborio za jedno novo viđenje grčke, posebno pred sokratovske filozofije.

Tako dolazimo do reciprociteta, jer — ukoliko nije dogmatsko — istra­živanje može krenuti od grčke ka razumijevanju indijske misli, da bi, zatim, dovelo u upitnost i ono sa čime se krenulo u propitivanje.

Uz tu pretpostavku, krenemo li da Indijce razumijemo preko Grka, razumjet ćemo na kraju bolje i same Grke.

Govoreći o teškoćama razumijevanja razvoja grčkih shvaćanja o prapočelu, Veljačić kaže: „Niz pitanja u vez s tim razvo­jem ostao je zagonetan, ponajprije ogromna razlika u formulaciji problema u dometu rješenja između Thalesa i Anaksimandra . . .

Tek usporedba s istočnim izvorima tih nauka može  omogućiti neko obrazloženje ovakvog razvoja te problematike.

Usporedba vedskog i upanišadskog shvaćanja o prvim uzrocima zbivanja u svijetu, otvara nam uvid u bolje sačuvani sistem nauka o prapočelima, na osnovu razvoja ideja od kozmologijskih do čisto ra­cionalno filozofskih  formulacija.  (...)

Na indijskoj su strani postepeni razvoj problematike prapočela, njihova jedinstva ili mnoštva, njihova pretvaranja iz jednog u drugo, a i racionalizacija obrade problema bitka i nebitka mnogo jasnije uočljivi zbog potpunije sačuvanih tekstova koji se odnose na posebne probleme, a i zbog njihove uvrštenosti u široki kontekst razvojnih tradicija odakle izviru.

nastavlja se...