Novina pojedinih upanišadskih ideja i raskid sa nekim shvaćanjima doupanišadske tradicije nametali su i ranijim istraživačima pitanje porijekla.

Kao što je u Grčkoj napuštanje homerovske tradicije tumačeno pro­dorom stranih, istočnih utjecaja, tako je u indijskim prilikama trebalo objasniti ideje koje nemaju osnove u vedskoj tradiciji.

1) Polazeći od rasnih kriterija Gough smatra da do toga dolazi kada došljaci, arijevci, gube svoju svježinu i snagu miješajući se sa domorocima i unose u svoju tradiciju elemente njihove kulture

Ali izgleda da on sam ostaje u nedo­umici s tim objašnjenjem, budući da ideje reinkarnacije, bolnosti života i izbavljenja nalazi i u Grčkoj (Pitagora, Empedoklo, Platon), što, s druge strane, tumači egipat­skim utjecajem.

Tako je isti sklop u Indiji tumačen utjecajem starosjedilaca na došljake, a u Grčkoj, „stranom krvlju u venama Grka".

Kasniji istraživači (Dodds, Ruben) smatraju da bi indijska i grčka vjerovanja (prije svega ideja reinkarnacije) mogla imati u krajnjoj liniji isti zajednički izvor, tj. nastati pod utjecajem centralno-azijskog šamanizma.

Posebnu potvrdu ovoga Dodds vidi u činjenici da se, i u Indiji i u Grčkoj, teorija reinkarnacije i tumačenje snova kao psihičke ekskurzije, javljaju zajedno, a to shvaćanje bilo je karakteristično za šamanizam.

On smatra (polazeći od toga da je dokazano da Egipćani s ovim nemaju nikakve veze) da je ideja reinkarnacije potekla od skitskih šamana i, preuzeta od orfizma, ušla potom u učenja grčkih filozofa, najprije Pitagore i Empedokla, a zatim Sokrata i Platona.

No, on dobro primjećuje da je — bez obzira na porijeklo te ideje — bitno to zašto je ona u Grčkoj prihvaćena, a isti kriterij bismo mogli prenijeti i na Indiju.

Smisao je u etičkoj funkciji koju ova ideja poprima u Indiji i Grčkoj, što u šamanizmu nije bio slučaj. Riječ je o tome da je reinkarnacija pružila bolji odgovor na problem pravde nego ideja naslijeđene krivice (od roditelja), ili posmrtne kazne u drugom svijetu, tvrdi Dodds.

Isto važi i za indijske prilike. U indijskoj tradiciji ideja reinkarnacije se javlja i u preupanišadskim tek­stovima, ali u upanišadama dobiva etičku funkciju. Prema tome, ideja „seljenja duše" ili ponovnog rađanja nije nova u tehničkom smislu — novo je to što ona sada ispu­njava jednu etičku potrebu.

Otuda nove ideje u ovom razdoblju prije možemo objasniti društvenim promjenama koje iziskuje nov sistem vrijednosti, nego vanjskim uticajem (šamanizam, „Istok") ili prodorom shvaćanja starosjedilaca u sistem vrijednosti osvajača, arijevaca.

Zbog novih duhovnih preoku­pacija i izrazitih promjena taj period Alfred Weber  i  Jaspers  nazivaju  osovinskim  (aksijalnim).

„Ono što je novost tog vremena u sva tri pod­ručja svijeta (tj. Kini, Indiji i Grčkoj) jeste da čovjek postaje svjestan bitka kao cjeline, samoga sebe i svojih ograničenja. On iskušava apsolutnost u dubinama svoje osobnosti i lucidnost transcendencije."

2) Po vedskoj tradiciji, upanišade su dio posebne predaje po čuvenju (śruti), kao i ostali dijelovi veda (samhite i brahmane), za razliku od drugih tekstova koji su samo pamćeni (smriti).

Razlika između śruti i smriti je razlika između znanja i učenja koja su neosporna i onih koja su relativna, historijska. Ovo se tumači različitim porijeklom, jer se smatra da je śruti objava polumitskih, polubožanskih likova, koja je dalje predavana u slijedu mislilaca, dok je smriti historijska predaja autorskih tekstova.

Međutim, stvarno mjesto upanišada je „polutansko", najprije zato što se u njima javljaju i izdvojeni historijski autori i, drugo, jer su kasnije priključene vedskom korpusu, tj. kompleksu śruti . Uključivanje u śruti imalo je za cilj da podupre dogmu da upanišade sadrže jedno jedinstveno učenje, a ne različite misaone tokove, i da su prirodni nastavak vedske tradicije i starijih shvaćanja.

Ipak u verzijama koje su očuvane, sačuvano je i nešto od one hereze koja sadržajno negira taj kontinuitet a omogućuje nam da rekonstruiramo pravi doseg misaonih nastojanja tog razdoblja.

U razumijevanju tih tokova ne smijemo ispustiti iz vida jednu neformalnu društvenu grupu, koju ne možemo svrstati ni u jednu sociološki priznatu kategoriju.

(U prepisci o toj temi Mislav Ježić nam skreće pažnju da je razlika između šruti sruti i smrti razlika između djela prvih, kanoniziranih vidjelaca i kasnijih učitelja koji u već tradicionalističkoj Indiji nisu mogli tražiti jednak ugled. Da bi ipak stekli što veći ugled, ponekad su pripisivali svoja učenja i mitskim likovima.)

nastavlja se...