Upanišade ne uvode nove riječi, nego nova znače­nja. Misaono, one su izraz jednog novog, filozofskog mentaliteta. Otuda se formalno nadovezuju na prethodnu tradiciju, a sadržinski prekidaju sa njom. Na tome i počiva ono dvojstvo kome podliježu tumači: upanišade kao nastavak veda, ili kao prekid.

Na planu indijske misli, to odgovara relaciji mythos-logos u grčkoj filozofiji. Budući da su mnogi istraživači pokazali uvjetovanost takvog epistemološkog reza, trebalo bi ukazati na terminološko i kulturno zaleđe upanišadskih  učenja.

ŽRTVOVANJE

Sistem žrtvovanja (Yajña - Sanskrit यज्ञ yajña) prema vedskoj tradiciji zahtijevao je velik broj svećenika i znatne količine životnih dobara. Žrtvovanje je provođeno prema detalj­no razrađenim uputstvima, iz dana u dan, tokom niza mjeseci, ponekad i godina.

U prvom razdoblju koje se vezuje za himne, žrtvo­vanje ima karakter naturalne razmjene, kojom se zadobiva naklonost bogova i tako stječu određene pogodnosti.

U periodu brahmana tekstova, razmjena poprima impersonalni karakter i njeni efekti sljeduju po nužnosti ne­zavisnoj od volje bogova i ljudi.

Ako je žrtvovanje izvedeno sa najstrožom točnošću onda su bogovi pri­morani (bez obzira na svoju volju) da ispune želje radi kojih je žrtvovanje poduzeto.

Osim osiguranja reda i svjetlosti u kozmosu i zajednici, kao općih dobara, to su mogle biti i najrazličitije pojedinačne želje (kiša, rođenje sina, povoljan status u onostranosti, itd.).

Moć koju imaju vedske himne, svećenici i yajña, naziva se brahman.

• (Vidimo da se i inače povijest kulture dobrim dijelom odvija na taj  način što stare riječi poprimaju nova značenja.)

Na prijelazu u upanišadsko razdoblje javlja se jedan oblik žrtvovanja u vidu simboličke razmjene. U dijalogu iz Satapatha-brâhmana govori se o različitim objektima žrtvovanja.

Pošto je iscrpljena moguća lista, Janaka (Sanskrit: जनक, janaka) pita Yajnavalkyu što bi prinio na žrtvu da nema ništa od tih dobara, a on veli da bi tada ponudio vjeru u istinu.

„Šumske knjige" (Aranyake) naglašavaju ovaj smjer, budući da su namijenjene onima koji su se povukli iz aktivne zajednice, te su izvan organizacije života unutar koje je ritual žrtvovanja uopće moguće provoditi.

U tu svrhu one propisuju specifične tečajeve usredotočenosti (upasana) na simbole (određene slogove, itd.) koji predstavljaju Brahmana (kao božanstvo), ili neka druga božanstva, ili entitete i procese koji predstav­ljaju prirodne sile u impersonalnom vidu.

Neki od ovih simbola poticali su iz rituala žrtvovanja, kodificiranih u brahmanama. Ovakvu praksu nalazimo i u upanišadama, kada se upućuje da je spoznaju brahmana (brahmavidya) kao sveobuhvatnog bitka moguće postići usredotočenjem na slog aum, koji simbolizira brahman.

U upanišadama mjestimično nalazimo i meditativne supstitute za ritual žrtvovanja. Tako nalazimo simboličko razlaganje žrtvenog konja, koje u ravni simboličke razmjene predstavlja ekvivalent ritualu ašvamedha, u kome je stvarno žrtvovan konj.

Fizičko uzdržavanje i moralno ponašanje označeni su kao ekvivalent za ritual i darove svećenicima. Jedna od upanišada, pak, govori o unut­rašnjem žrtvovanju vatri (pratardana) koje zamjenjuje stari ritual žrtve vatri (agnihotra).

Uočavajući vezu između daha (prana) i govora (vać), kaže se da je dah žrtvovan govoru kad čovjek govori, odnosno govor dahu, kad šuti.

Dok se ritualno žrtvovanje provodi samo u određeno vrijeme, za vrijeme rituala, ovdje je žrtvovanje permanentno; odvija se i u budnom stanju i u snu.

Ova dosjetka o permanentnom žrtvovanju kao da svjedoči o jednoj idejnoj borbi. Kako se čini, ortodoksnost je ,,hereticima" prebacivala nepridržavanje rituala. Ovi su odbacivali optužbe ističući supstitut koji je čak pretendirao na to da je iznad polaznog rituala. No, možda je posrijedi samo primjena stare ideje na nove sadržaje — da se odnosi između pojedinih procesa shvate, po analogiji, kao procesi žrtvovanja.

No, bitno je u svemu tome uočiti karakteristične prijelaze.

Žrtvovanje kao naturalna razmjena (u relaciji prema bogovima) prelazi u simboličku razmjenu (u relaciji prema impersonalnom poretku — zakonitosti svijeta).

Prinošenje ekonomskih dobara na žrtvu biva zamijenjeno simbolizacijom u kojoj učestvuje snaga ideacije i etičkog čina.

No, kvalitativni prijelaz koji afirmiraju upanišade jeste napuštanje razmjene (putem žrtvovanja) i uvođenje identifikacije (putem znanja).

Ovo je omo­gućeno jednim novim stupnjem duhovnog života, refleksijom. Tako se uvodi temeljni identitet čovjeka i krajnje zbilje, nasuprot relaciji čovjek-božanstvo, u kojoj se od­vija razmjena.

U svojim karakterističnim određenjima upanišade afirmiraju put znanja (jnana-marga) kao svoj specifičan doprinos, nasuprot razmjeni (bilo ritualno - žrtvenoj, bilo etičkoj), odnosno putu djelovanja (karma - marga).

Upanišade kažu da je razina stjecanja, razmjene i retribucije važeća za onoga tko ne zna, te se ne treba obraćati božanstvima za ispunjenje želje.

Ovaj sklop nam otkriva i polazno porijeklo moralnih normi ao vida žrtvovanja, što je očuvano u etici i jeziku do danas, pa govorimo o moralnom ponašanju kao o „žrtvovanju" (sebe radi drugih).

• (Ipak, usporedo s tim, mjestimice nalazimo i uputstva za radnje i umišljanja kojima bismo postigli različite ciljeve i želje. Rasponi su slični onima koje nalazimo u jednom dijelu grčke tradicije u kojima se kreće i Empedokle: od mislioca do maga.)

Tako u okviru istog odjeljka u Mundaka upanišadi srećemo suprotne stavove o tome. Najprije se kaže da se svrha ljudskog života sastoji u pridržavanju ritualno-žrtvenog poretka, a potom se ističe da oni koji drže žrtvovanje najvišim dobrom, idu iz života u život, od rođenja do smrti, nanovo u rođenja i smrt, kao slijepci vođeni slijepcem.

• (Ovo otuda što status (u onostranosti) postignut ritualima i žrtvovanjem nije trajan, nego se troši. Samo identitet sa krajnjom zbiljom, ostvaren upanišadskim znanjem, nije podložan simboličkoj razmjeni, trošenju i prolaznosti.)

nastavlja se....