Filozofski pasaži upanišada bilježe epizode burnih misaonih zbivanja. Mjestimično tu nalazimo fragmente mišljenja i ideja koje su, očito, dio širih cjelina.

Cijeli kontekst možemo tek naslutiti, kao što naslućujemo misaoni kontekst presokratovskih fragmenata. Na dru­gim mjestima, pak, nalazimo relativno cjelovita izlaganja i bilješke o intelektualnim nadmetanjima u vidu filozof­skih dijaloga.

Po svemu sudeći, upanišade ne sadrže tekstove pojedinih ličnosti, već interpretacije i redakcije njihovih učenja. Ovdje ne nalazimo originalne fragmente, već tradiciju predaje koja je sačuvala neka imena i mišljenja.

Međutim, nije izvjesno da li su imena i ličnosti koje se tu javljaju zaista autori mišljenja koja su zabilježena, ili su tek lica u misaonoj konstrukciji nepoznatog autora date upanišade.

1) Iako pojedini likovi izranjaju kao relativno uobli­čeni misaoni profili, ostaje sumnja koju ne možemo ni opovrći ni dokazati — da su za neka mišljenja samo pozajmljena imena, zbog ugleda koji su njihovi nosioci imali u to vrijeme.

Tu praksu inače srećemo u Indiji i kasnije, a nalazimo je i u helenističkoj tradiciji. Polazeći od te okolnosti, Keith osporava autor­stvo Yajnavalkya, centralne figure upanišadske filozofije, lika koji dominira u najznačajnijoj upanišadi (Brhadaranyaka).

On smatra da važnost Yajnavalkye teško da je historijska, budući da se on, prema tekstovima, javlja i kao veliki ritualni učitelj u Satapatha-brahmani.

Sličan problem se javlja i kad nas tekst obavještava o spoznaji koju pojedine ličnosti stječu u dijalogu sa personaliziranim prirodnim ili božanskim enti­tetom.

Te okolnosti čine neprikladnim autorski princip u izlaganju upanišadskih učenja, kakav je sproveo Ruben. 

Upanišade ne daju osnovu za preciznu kronologiju, pomoću koje bismo, sa dovoljno sigurnosti, mogli ustanoviti kronološki slijed pojedinih ideja, odnosno autora, kako to čini Ruben, grupirajući upanišadska imena i ideje u   pet „generacija" od po trideset  godina.

Istina, upanišade nam daju nekoliko genealogija u kojima je naznačen slijed pojedinih mislilaca na kojima počiva tradicija (vamsa) danih učenja. 

(Otprilike, kao što bi bilo neizvjesno u kojoj mjeri pojedine ličnosti u Platonovim dijalozima zastupaju vlastito mišljenje, kad ne bismo znali autora dijaloga i podatke o tim ličnostima iz drugih izvora. U drugom pismu Dioniziju Mlađem, Platon zagonetno veli: ,,I ne postoji nikakav Platonov spis, niti će postojati. A ono što se sada čita kao moje, to su samo spisi Sokrata, uljepšanog i pomlađenog."

Taj problem susrećemo i u povijesti grčke filozofije, kada po­jedini mislioci (Parmenid, Empedoklo) ukazuju na božansko porijeklo svojih spoznaja.)

Međutim, ovi redoslijedi su ponekad različiti u pogledu određenja mjesta pojedinih imena, ne daju datume i, povremeno, uspredo sa historijskim, uključuju mitske likove.

Upanišade su uobličene, svaka u okviru svoje škole (shakha), tj. uz odgovarajuće brahmane. Ali, svaka od njih je crpla iz općeg vrela ideja koje su bile u to vrijeme u opticaju.

Često se iste ideje razvijaju u razli­čitim upanišadama, isti autori javljaju u različitim upanišadama, a ponekad i obrnuto — različite ideje sakupljene su u okviru iste upanišade.

S druge strane, pošto su iz ovih duhovnih previranja konačan odabir načinili brahmani — uključivši ga u vedski korpus i usmenim prenošenjem spašavajući ga od zaborava — oni su se trudili da ga integriraju sa prethodnom tradicijom. Otuda se filozofski odjeljci, ponekad bez prelaza, nadovezuju na odjeljke magijsko-ritualnog karaktera.

U takvoj situaciji teško je ustanoviti odnos između logičkog i kronološkog slijeda ideja. Znamo da se oni ne poklapaju — inače bi historijsko-filozofska istraživa­nja bila mnogo prijatnija i lakša.

Pošto historijsko-filozofski prikaz izdvaja iz upanišada filozofski relevantne ideje, to kod čitaoca može stvoriti nerealnu predstavu o literarnom sadržaju upanišada, jer u samim tekstovima on ove ideje nalazi u određenom kontekstu.

S druge strane, sistematsko izlaganje stvara predstavu o poretku ideja koji ne postoji u tom sijedu dat u izvornim tekstovima, već je plod konstrukcije do koje su dovela istraživanja izvornih tekstova.

nastavlja se...