Atman

Ātman आत्मन्

Riječ atman se rijetko javlja u Rgvedi.

U rgvedskoj himni I. Sunce (surya) je određeno kao bit (atman) svega (surya atma jagatas tasthusas ca).

Pošto je u himnama jedna od ustanovljenih korespondencija 'Sunce-oko', s jedne strane Sunce je bit svijeta, a s druge, oko je čulo kroz koje čovjek gleda na svijet i prima svjetlost svijeta.

• Kao što presokratovci određuju arche, kao vodu, zrak ili vatru. Ovo je jedan od univerzalnih simbola, veoma značajan i u starom Egiptu (Sunce se javlja kao „nebesko oko", a oko „zrači unutarnju svjetlost" — Egipćani slikaju oko en face na liku iz profila).

Prema tome, atman ovdje označava suštinu nečega. Pošto je, kako smo vidjeli, prana u jednoj varijanti bila određivana kao suština čovjeka, to su ova dva termina povezana i jedno vrijeme su bila izmjenjiva, sve dok atman, kao termin općentijeg značenja, nije u upanišadama supstancijaliziran do samostalne suštine kojoj je prana finotvarni energetski okvir, suptilniji od grubljih organskih funkcija, ali ipak samo tvarno-energetski aspekt čovjekovog bića, iza koga kao nadilazeće sopstvo stoji atman.

Prana pokreće čulno-razumske funkcije, ali onaj 'tko' čuje, vidi i misli je atman.

U europskim teozofskim i mističkim interpretacijama, postojala je tendencija da se atman izjednači sa dušom (ekvivalent grčkog psyche, lat. anima). Takva interpretacija je u nekim slučajevima opravdana (npr. u Satapatha-brahmani, u pojedinim upanišadama i kasnijim postupanišadskim tekstovima hinduiz­ma), ali u nizu drugih tekstova i u upanišadama, atman, kako smo rekli, označava čistu bit, ili sopstvo čovjeka, izvan svih funkcionalnih i pokretačkih odre­đenja (razumske i životne funkcije vezane su za manas i pranu).

Smisaono, atman s jedne strane označava bit svijeta, a s druge, sopstvo (bit) čovjeka.

Spomenute inter­pretacije su atman otuda prevodile u termine europske metafizike, kao svjetski duh, jednako prisutan u svijetu kao i u čovjeku.

Ovakva tumačenja su se oslanjala i na upotrebu jednog drugog termina, puruša, koji se javlja u sprezi sa atmanom (na šta ćemo se osvrnuti nešto kasnije).

U Aitareya aranyaki piše: „Zemlja, zrak, eter, voda i vatra čine atman, petostruko uktha. Iz njega sve nastaje, u njemu se rastvara." 

Atman se ovdje javlja kao općenitije određenje u odnosu na elementarna određenja počela. Uktha u vedskoj tradiciji označava zahvalnicu, himnu, pa je Keith tako i prevodi („petostruka himna").

Belvalkar i Ranade upozoravaju da etimološki uktha „označava ono iz čega stvari izrastaju" pa smatraju da je atman ovdje zamijenio pranu, te da je umjesto ranijih pet elemenata atman petostruko „uktha" u jednom, jer iz atmana sve nastaje i u njega se rastvara.

• Termin „uktha" zadaje teškoće i u prevođenju upanišada gdje se također javlja; sudeći po kontekstu — nekad u prvom, a nekad u drugom značenju: kao počelo, izvor. Zbog te dvoznačnosti razlikuju se i pojedini prijevodi istog teksta iz Brhad. up. Tako Miller prevodi uktha sa 'himna' (ali u zagradi napominje da ta riječ znači i izvor, počelo - origin). Hume, pak, ostaje pri „himni zahvalnici", dok Radakrišnan prevodi uktha sa „počelo" (source). Kontekst daje za pravo ovom drugom, pošto se u tekstu govori o izviranju, poticanju (uttisthanti, od uttha).

Kako obično biva, dvoznačnost ni ovdje, izgleda nije slučajna, već izražava potrebu da se zadovolje različiti zahtjevi.

Jedan od klasičnih komentatora (Sayana, XIV vijek) smatra da je čitav odjeljak Aitareya ar., iz koga smo naveli spomenuti stav, imao za cilj da omogući ljudima usredotočenost kroz meditaciju na predmete tradicionalno povezane sa ritualom žrtvo­vanja.

Ako bismo pokušali da navedeni stav shvatimo u sklopu širih kulturnih prilika, onda valja podsjetiti da su brahmane afirmirale put djelovanja, karma-margu (tj. ispunjavanje društvenih i ritualnih obaveza) kao vrhovno dobro u životu, čime je sticano mjesto među bogovima.

Aranyake („šumske knjige") su bile namijenjene onima koji su se već povukli iz aktivnog života i od­nosa, te simbolički ispunjavaju rituale. Žrtvovanje i himne se ne odbacuju, već se sadržaji spekulacija pro­glašavaju njihovom zamjenom.

Aranyake su, dakle, na prelazu — one afirmiraju put djelovanja i put znanja (jnana-marga), koji u upanišadama zauzima dominantno mjesto. Ovo stoga što su dobra (zasluge) stečena isprav­nim djelovanjem (bilo da je riječ o društvenim dobrima, ili nebeskim, poslije smrti) prolazna i trošna, dok je identifikacija ostvarena spoznajom brahmana neprolazna i ne može se ugroziti.

Aitareya-aranyaka u osnovi zacrtava temu koja će postati opsesija upanišadske filozofije - da je onto­loški status čovjeka povezan sa spoznajom ili sviješću o sopstvu (atman).

• To bi, po njemu, opovrgavalo značenje uktha kako ga prevodi Radakrišnan na navedenom mjestu. U svakom slučaju nepoznati pisac tu polazi od vedskog shvaćanja himne kao očitovanja brahmana (kao snage vedske izreke), da bi u nastavku, po analogiji, objasnio odnos oka i oblika, atmana i djela, govora i imena (kao odnos između brahmana i himne - jednog koje je osnova mnoštva i očituje se u mnoštvu).
• Ova tradicija suočava nas s problemima tumačenja, pošto se u stare riječi unose novi sadržaji. To odgovara i „hereticima" i „ortodoksima", jer prvima omogućuje da izraze svoje ideje, a drugima da očuvaju fasadu i polazne stavove (u filološkom smislu).

„Onaj tko sve jasnije zna atman, ostvaruje punije bivstvovanje. (...) Jer u biljkama i drveću ima samo soka, a u životinjama svijesti. (...)

Atman je sve čišći u čovjeku. Jer on je najviše obdaren; on izgovara ono što je spoznao i vidi što je spoznao; on zna za sutra; zna što je svijet i što nije svijet. Smrtnim želi besmrtno, bivajući tako obdaren.

Što se tiče životinja, glad i žeđ iscrpljuju snagu njihove spoznaje. Ovaj čovjek je more, on je iznad sveg svijeta. Što god da dosegne, želi preko toga . . ."