Karakteristično je za mit i religiju da poredak i odnose u svijetu shvaćaju personalizirano, kao poredak između likova koji su nosioci određenih poticaja, zbi­vanja i ideja.

Božanstvo nije specifično mitska niti religijska tvorevina, ali je specifično za mit i religiju da ga poimaju personalizirano.

To ima dvostruki korijen. U mitu je to izraz antropomorfnosti svih objašnjenja koja su dana kao slijed namjera i odnosa mitskih likova, a u religiji omogućuje da se putem rituala i simboličke razmjene stupi u odnos s ovim likovima.

1) Jedna od karakteristika identiteta u mitu i religiji je njihov personalni karakter. U filozofiji iden­titet ima po pravilu impersonalni karakter.

No, i u depersonaliziranom vidu moguća je deifikacija najviše zbilje (skt. devata, grč. to theion), kao i razdvajanje identiteta u ontološkom i kozmološkom smislu, kada se kozmološki identitet pojavljuje u personaliziranom vidu.

Tako i kod Platona demijurg ima personaliziran vid.

• (To nalazimo i u upanišadama gdje se npr. govori o simbolizaciji žrtvenog konja kao prabića čijim komadanjem nastaje svijet.)

Identitet (božanstvo) u mitu i religiji, po osnovi personalnog, ima status subjekta.

Identitet u filozof­skom smislu nema status subjekta u personalnom smi­slu, ali ni status objekta, jer:

(1) on oslovljava sve subjekte i

(2) nadilazi sve subjekte i objekte kao sveobuhvatan (jedno, koje nema drugog osim sebe).

U upanišadama nalazimo obje glavne teme predsokratovaca: izdvajanje fizikalno shvaćenog počela i osno­ve, i isticanje ideje sveobuhvatnog identiteta kao biti bića.

Iako su pojedini mislioci upanišadskog razdoblja depersonalizirali stare bogove, upanišade nam svjedoče o dvjema proturječnim tendencijama.

S jedne strane, riječ je o personalizaciji ili oduhovljenju uočenih i već konceptualiziranih energetskih, ili tvarnih sastavaka svijeta, u vidu kozmizacije antropoloških svojstava, a s druge, nalazimo novu (konceptualnu, impersonalnu) upotrebu riječi koje su označavale mitski entitet ili bo­žanstvo.

Kad Udalaka svog sina Śvetaketua poučava o kozmološkim pitanjima, on biće (sat), vatru (tejas), vodu (ap) i hranu ili zemlju (anna) naziva devata.

Devata označava božanstva uopće (grčki theion), ili pak red inferiornih božanstava, analogno grčkom daimon.

S time nas suočava i Talesov stav: da su sve stvari pune bogova (theon, prema Platonovim i Aristotelovim navodima) ili Anaksimandrovo određenje apeirona kao božanskog (to theion).

• U grčkoj tradiciji nalazimo slične parove:
• Eros-eros,
• Psihe-psihe, itd.
• Ta dva procesa su isprepletena - „mitologizacija" zapravo nije prestala u preupanišadsko vrijeme, niti se u Grčkoj završila sa Homerovim vremenom.
• U ovom kontekstu „anna" znači „hrana", ali u daljem izlaganju poprima značenje „zemlja".
• U tom pogledu pojedini prijevo­di se razilaze, Belvalkar i Ranade smatraju da anna označava, prije svega, čvrsto agregatno stanje, a potom indirektno, hranu i zemlju.
• U nešto detaljnijoj parafrazi: „Tales je rekao da je duh (nus) kozmosa bog (theos) i da su sve stvari o-duševljene (empsychos) i pune daimona . . ." , ovo je, po svemu sudeći, stoička, razrađena interpretacija.

No. Max Miller nas upozorava da bi devata trebalo prevoditi sa „snage", ili „bića", a u ovom kontekstu sa „elementi".

Tog mišljenja su i kasniji istraživači i prevodioci. Stoga je analogija, između Talesa i Udalake, filološka a ne filozofska.

Nastojanja upanišadskih mislilaca da izraze svoju ideju „oduhovljenosti" i „energiziranosti" svijeta suočavaju nas sa sličnim teškoćama interpretacije kao nastojanja presokratovaca.

U upanišadama će se procesualnost, umnožavanje i razvitak objašnjavati pojmovima kao što su, naprimjer, jivatman (živo sopstvo, ili suština), prana (grčki: pneuma) i vayu (grčki: aer), ali u obje tradicije ti termini mijenjaju upotrebu i značenje od teksta do teksta.

Elementima se pridaje i volja da-se-bude-mnoštvom (bahu-bhavitum-iccha), umnožavanje i razrastanje (praja).

Kao i presokratovci, mislioci upanišada smatrat će katkad procesualnost, kretanje i različite vrste energije manifestacijama duhovnosti, žudnje, volje, uma.

Jedna od osnovnih teškoća pokušaja da se sistematski izloži raspon shvaćanja u vedskoj tradiciji je to što ne nalazimo jednu jasnu razvojnu liniju kakvu iziskuje linearno historijsko-filozofsko izlaganje, već do nje dolazimo konstrukcijom.

Ne možemo reći da najprije samo nalazimo personalizirane apstrakcije mitskog karaktera, a da potom refleksivna misao u značenju depersonalizira te termine bez ostatka, i pretvara ih u pojmove.

Proces, kronološki, teče i obrnuto (od pojma do božanstva). U rasponu između vedskih himni i upanišada srećemo forme koje se kreću od personifikacije apstraktnih pojmova do čisto konceptualnih sadržaja.

Procesi deifikacije i konceptualizacije se križaju, što ćemo objasniti na primjeru termina kao što su: kama, agni, vayu, prana, atman i brahman.

• Veljačić nam skreće pažnju „da je u Srednjoj Aziji prije Zaratustrine reforme bila rasprostranjena religija koja je prapočela, fizička i astralna, poštivala kao bogove".
• Platon daje sljedeće objašnjenje o imenu bogova: „Pretpostavljam da su sunce, mjesec, zemlja, zvijezde i nebo — koji su još uvijek bogovi mnogih barbara - bili jedini bogovi poznati starim Helenima. Vidjevši da su stalno u pokretu, po toj njihovoj pokretnoj prirodi nazvaše ih bogovima, ili trkačima (theus, theonta), a kad su upoznali druge bogove, nastavili su da koriste isto ime za sve njih".