U upanišadsko vrijeme postojala je običajna norma po kojoj je život brahmana podijeljen u približno tri perioda.

U mladosti kao učenik proučava vede. U drugom periodu je domaćin i ispunjava dužnosti brahmana proučavajući vede, obavljajući obrede, itd.

U starosti se povlači iz aktivnog života i živi kao isposnik. Pored ove tri kategorije, upanišade navode i četvrtu — znalca brahmana, čiji je profil drugačiji od uobičajenog misaonog i životnog raspona (svećenika) brahmana.

„Postoje tri dužnosti. Prinošenje žrtvi, učenje i daro­vanje je prva. Tapas je druga.  

(Tapas — doslovno: toplina, predanost. Označava različite vidove sistematskog fizičkog i psihičkog uzdržavanja ili lišavanja. U širem smislu, svaki napor (npr. učenje) smatran je vidom tapasa.)

Boraviti kao učenik u kući učitelja, ili se trajno nastaniti kod njega, jeste treća.

(U određenim slučajevima učenik je trajno ostajao u tom statusu (pomoćnika) ne osnivajući svoju porodicu.)

Svi oni postižu svjetove zasluga.

(Predjeli prijatnog života u koje je, prema tradicionalnom učenju,  poslije  smrti  privremeno dospijevao zaslužan čovjek.)

Onaj tko je čvrsto u brahmanu postiže besmrtnost.

No, kao što su brahmani u vedski korpus inkorporirali nove ideje, tako u svoju shemu uključuju i ovu vansistemsku grupaciju. U Manuovom zakonu koji slijedi upanišadsko razdoblje (približno II vijek prije n.e.), nalazimo kodificirana četiri perioda u životu brahmana, od kojih prva tri približno odgovaraju onom što već nalazimo u upanišadama.

Brahmaćarin je učenik, grhastha je domaćin, brah­man sa punom društvenom ulogom, vanaprastha je isposnik koji je napustio porodični i društveni život i povukavši se iz naselja sprovodi tapas i religijske dužno­sti, a sannyasin je putujući isposnik, živi od milostinje i oslobođen je svih ritualnih obaveza.

Da bi se sve to bolje slagalo, uspostavljena je i analogija, pa se veli da su himne, brahmane, aranyake i upanišade, u tom slijedu, namijenjene odgovarajućim peri­odima u životu brahmana.

Dakako, stvari su se često odvijale drugačije. Mnogi brahmani nisu nikad napuštali porodični život, a drugi su to činili prije nego što bi u njega i ušli.

Isposnici i putujući mudraci postajali su i mnogi izvan brahmanskog kruga.

Štoviše, često su za tu vokaciju imali više socijalnih motiva i duhovnih razloga nego brahmani.

Otuda oni svoja duhovna upo­rišta traže izvan formalnog kruga vedskih, a kasnije i upanišadskih ideja. Pojedina antibrahmanistička učenja (đainizam, budizam i dr.) su i potekla iz takve inspi­racije.

Dakako, službena teorija priznavala je kao pravog šramanu („isposnik" — „pustinjak"), sannyasina koji potiče od brahmanske varne.

(Osim ovih, u literaturi se javlja i niz drugih naziva za po­jedine grupacije sa određenom ulogom u duhovnom životu.

Riši je nadahnuti pjesnik ili mudrac. Spominju se najprije kao mitski autori vedskih himni (sedam rišija) kojima su ove dane u božanskoj inspiraciji. Kasnije, počasni naziv za umjetnika ili mislioca (maharši — veliki riši).

Pandita — učen čovjek, naučnik, filozof.

Muni — mudrac, sveti čovjek, asketa. Posebnu kategoriju činili su utihnuli muni.)

U rasponu od nekoliko vijekova (od VIII do V vijeka prije n.e.) na tlu Indije odvijala su se buma duhovna previranja, iz kojih su izrasle upanišadske ideje, a potom i glavna ortodoksna (astika — koja priznaju autoritet veda) i neortodoksna (nastika) filozofska uče­nja.

Među različitim grupama ljudi posvećenih traženju istine, moguće je bilo naći i tek svršene učenike vedskih disciplina, slobodne mislioce i učitelje.

Oni su posjećivali pojedina mjesta i mislioce koji su izašli na glas. Provjeravali su i uspoređivali svoja znanja u diskusijama, nadmetali se u dijalozima o pojedinim temama i slušali druge koji su poznavali pojedine teme bolje nego oni.

Ovdje se nije postavljalo pitanje kastinske pripadnosti, spola ili godina. Onaj tko je bio nadmudren u diskusiji priznavao je premoć drugoga i ostajao da bude poučen.

U upanišadama nalazimo brojne opise takvih zgoda (naročito u B. i Ćh.), a i kasnije u ranim budističkim sutrama.

Očito je, dakle, da su u jednom periodu upanišadska učenja bar djelomično probila kastinske barijere i da su afirmirala lik mudraca koji se u principu mogao regrutirati iz bilo kojeg društvenog sloja.

Ovo otuda što upanišadsko znanje podrazumijeva nove sadržaje a ne vedske obrede, na koje su imali monopol brahmani. Na ovaj aspekt ukazuje i Veljačićeva analiza.

Upanišadski mislilac, znalac brahmana (brahmavid), nije bio član nekakvog posebnog reda ili sloja ljudi (u značenju kasnijih redova lutalica, asketa, isposnika ili prosjaka), već kruga ljudi iz najrazličitijih društvenih slojeva, koji su ostvarivali duhovnu razmjenu. To je  situacija  kakvu  zatičemo  u  ranim  upanišadama, odnosno u vremenu koje one zahvaćaju.

(Sadhu — doslovno: dobar, izvrstan. Mudrac, svetac, vrli čovjek.

Bhikšu — prosjak; označava sannyasina, kao i budistu, pri­padnika prosjačkog reda ili monaha.

Parivrajaka — lutajući, posvećeni prosjak.

Guru — doslovno: težak, veliki. Učitelj, poštovan čovjek.

Yati — asketa koji se odrekao sveta i ostvario kontrolu strasti.

Tapasa — čovjek koji upražnjava tapas.)

Međutim, kada su upanišade kodificirane i postale formalni dio vedske predaje (tj. u vrijeme nastanka kasnijih upanišada — Mu. i S.), one se vezuju za posljednji period u životu brahmana, kao pogled na svijet sanjasina ili munija.

On je živio misao upanišada i usvajao je i kao svojevrsnu pripremu za smrt, u smislu u kome Sokrat govori o filozofiji kao pripremi za smrt.

Postajući dio normativnog režima brahmanističkog poretka, upanišadska spoznaja se formalizira. 

Tako u kasnijim upanišadama (Ma, IV.3.) nalazimo polemički nastrojene stavove spram ranijeg liberalizma i ospora­vanja običajnog i moralnog poretka.

Sa pozivanjem na autoritet veda, nalaže se pridržavanje dužnosti (dharma) vezanih za odgovarajuće periode u životu.

Osporava se mogućnost spoznaje prije nego se prođe kroz obuku koju je nalagalo preupanišadsko razdoblje.

U tom smislu upanišade (prividno počasno) treba da budu kraj i zak­ljučak veda — no time se one izuzimaju iz slo­bodne debate u kojoj su nastajale.

Slavno razdoblje sa filozofskim nadmetanjima, na dvoru kralja Đanake, bilo je tada već samo tradicija.

nastavlja se...