Riječ je o jednoj posebnoj figuri koju srećemo u periodu između VII i V vijeka prije n.e. u tri civilizacije: u Kini, Indiji i Grčkoj.

On se razlikuje od tzv. narodnog mudraca, šamana i prirodnog askete po tome što nastaje i razvija se u urbanoj sredini. Ukoliko nema imovinu,  on može biti uključen u podjelu rada kao svećenik, činovnik, bibliotekar ili učitelj.

No, bez ob­zira šta je, on je samosvjestan i ne identificira se ni sa jednom ulogom. Ličnu slobodu stavlja iznad ugleda (Buda, Heraklit, Chuang Tse) a suvremenici ga istovremeno i poštuju i mrze. (To je možda jedan od razloga što Atena bilježi toliko loših filozofskih  sudbina - Anaksagora,   Sokrat,  Aristotel).

Budući samosvjestan, on ne samo da se ne identificira s uobičajenim društvenim ulogama, već i ulogu mudraca sagledava kao „ulogu".

(U Chuang Tseovim dijalozima (gl. XIII) nalazimo jedan ilu­strativan razgovor Lao Tsea i Konfucija  -Chuang Tse, poput Platona, svog uzor-mislioca uvodi u brojne dijaloge. „Nemam pretenzija, reče Lao Tse, na istančano znanje niti produhovljenu mudrost. Da ste me jučer nazvali volom mogli ste to slobodno učiniti; da me nazovete konjem također ste mogli.")

O tome nalazimo zanimljiv stav i u upanišadama.

„Brahmani, spoznavši to sopstvo  (tam atmanam viditva) nadilaze želju za sinovima, želju za bogatstvom, želju za  svjetovima  i  žive  život  isposnika (bhikshu). Što je želja-za-sinovima jeste želja-za-bogatstvom, što je želja-za-bogatstvom jeste želja-za-svjetovima, jer obje su samo želje za bivanjem.

Otuda neka brahman, prozrevši učenje, poželi da bude kao dijete. Kad prozre i  djetinjastost i učenje, tada  postaje  mudrac (muni).

Prozrevši i mudraštvo i nemudraštvo on postaje znalac brahmana", kaže Yajnavalkya.

Budući da je izvan svih uloga, on osjeća da je drugačiji, kao da je stranac. On iskušava negativne stra­ne svoje slobode i traži uporište u onome što nadilazi svaku ulogu.

„Svi ljudi, zaista, su ovjenčani osmjesima

Kao na gozbi poslije velikog praznika

Kao da odlaze na proljetni karneval.

Samo ja sam nepokretan, kao dijete koje još nije dalo znaka

Ja sam klonuo i lebdim, kao da nigdje ne pripadam.

Svi ljudi imaju dovoljno i da uštede

Samo ja izgleda da sam sve izgubio.

Moj duh je kao u budale,

Tako sam tup.

Svijet je pun ljudi koji blistaju,

Samo ja sam taman.

Oni izgledaju živahni i sigurni u sebe,

Samo ja sam potišten.

Nemiran sam kao ocean,

Nošen strujom, nikad doveden do smiraja.

Svi ljudi mogu nečem koristiti,

Samo ja sam nepodatan i neotesan.

Ali ono po čemu se najviše razlikujem od ljudi

Jeste da ne cijenim potpore koja

ne potiče od taoa."

(Lao Tse:   Tao  te  ching)

Ali on nije taman i čudan samo zbog svog nepripadanja, već i po onome što naučava, iako je to od opće važnosti.

(Logos, koji jeste, kako rekoh, ljudi ne razumiju, ni prije, ni pošto su o njemu već jednom čuli. Jer, iako se sve stvari dešavaju prema tom Logosu, ljudi se ponašaju kao neznalice svaki put kad se poduhvate riječi ili djela, dok ja, sa svoje strane pokušavam­
da odredim svaku stvar prema njenoj prirodi i ukažem
na to kakva je. Ljudi ne uspijevaju da zapaze što čine kad su budni, kao što zaborave šta čine dok spavaju."

(Heraklit, fragment 1)

Otuda mudrac ponekad sumnja da uopće ima smisla govoriti.

„Što sam s mukom stek'o svijetu uzalud je pokazati. Nadvladani strašću, mržnjom, neće prozrijet ovo znanje protiv struje, istančano, duboko, teško zamjetno, van dogleda strašću obuzetih, pritješnjenih u tamnoj gomili", veli Buddha.

(Majjhima Nikaya)

„Ako postoji nešto zbiljsko pa to čovjek imenuje, a drugi to ne prihvate, patit će još više."

(Chuang Tse).

nastavlja se...