JEDNO I MNOŠTVO
„Himna stvaranja" (Sveda) se po svojoj „filozofičnosti" izdvaja u odnosu na ostale himne.
Ovo se ogleda u visokom nivou apstrakcije s kojom se postavlja pitanje i upitnosti koja je zadržana do kraja.
Tu nalazimo postavljanje kozmološkog pitanja (što bijaše prvo, otkud uopće nešto i kako je od jednog proisteklo mnoštvo?) s dvije pretpostavke: da mnoštvo koje čovjek nalazi pred sobom mora imati identitet i osnovu u jednom početku i da to jedno (ontološki) stoji u osnovi svih bića, jer je (kozmološki) prvo, tj. prethodi mnoštvu.
Ovu metaforu (slijepaca vođenih slijepcem) nalazimo na više mjesta u upanišadama.
„Ne bijaše ni nebića, ni bića tada."
„Što bijaše taj neizmjerni bezdan voda?"
„Kako je nastalo, otkud potiče ovo stvaranje?"
Ono po čemu se „Himna stvaranja" izdvaja od ostalih himni Rg-vede jeste da odriče znanje bogovima.
Tajna stvaranja je nedokučiva; ni bogovi je ne mogu saopćiti - jer ni oni joj ne bijahu svjedoci. Oni se rodiše pošto je svijet već nastao, umnožavanjem jednog u mnoštvo.
Pa ipak, s izvjesnim uopćavanjem, mogli bismo reći da do upanišadskog razdoblja dominira mitska obrada ove teme.
Tako se, u principu, srećemo sa tri opisa nastanka svijeta u cjelini, ili pojedinih grupa bića.
Jedan način je komadanjem, ili raspadom prabića (velikog "pračovjeka" ili boga — Puruša, Prajapati), zatim njegovim naporom (tapas), javljanjem žudnje (kama) ili želje za umnožavanjem, isijavanjem njegove energije (šakti), ili kozmičkog privida (maya).
nastavlja se...
bglavac
irida
edin.kecanovic
