Krajem 19. stoljeća i početkom 20. nekoliko istraživačkih skupina koje, svaka sa svoje strane, doprinose upoznavanju s indijskom tradicijom, interpretirajući je u skladu sa svojom, posebnom svrhom. Te grupe održale su se u osnovi do danas, pri čemu bismo pojedine autore jednako mogli svrstati u jednu ili drugu od ovih grupa.

1.) Prvu grupu čine orijentalisti, povjesničari religije i filozofije. Širenje orijentalnih studija (filoloških, kulturoloških, filozofskih) dovodi krajem 19. stoljeća do stvaranja dugoročnih prevodilačkih projekata.

Najzamašniji je svakako Max Müllerov projekt «Svete knjige Istoka», zacrtan prije 130 godina (1876). Bilo je zamišljeno da udruženim snagama orijentalista u 24 knjige budu prevedeni osnovni (ili oni kojima se raspolagalo) tekstovi brahmanizma, budizma, zoroastrizma, konfucijanizma, taoizma i muhamedanizma. Kasnije, projekt je bio proširen na 50 tomova.

Nešto specifičniji je projekt prijevoda budističkih tekstova s palija T.W. Rhys Davidsa koji, u organizaciji «Pali Text Society» iz Londona, izlaze počev od 1882.

Noviji projekt (Encyclopedia of Indian Philosophies) posvećen indijskoj filozofiji pokrenut je u Delhiju 1970. U deset tomova trabaju biti objavljeni prijevodi tekstova, pojedinih filozofskih pravaca, do sada pretežno neprevedenih.

Karakteristično je da je Max Müller cijeli poduhvat zasnovao kao projekt iz oblasti povijesti religije. Teško je reći u kojoj mjeri je ovakvo zasnivanje poduhvata rukovođeno teorijskim, odnosno praktičnim razlozima.

Tek, izvjesno je da je za svoj projekt on morao osigurati određeni legalitet i materijalna sredstva, što ističe kao glavnu teškoću. Pri tome, on se uzda u postojanje «zanimanja za pitanja nastanka i razvoja religija» i u to što su «svete knjige» svih religija od interesa «za teologa a posebno misionara kome je njihovo poznavanje neophodno, kao generalu poznavanje neprijateljskog teritorija».

Određen socijalni pritisak, manifestiran u ovom traženju alibija, nastavljen je sve do naših dana, a utjecao je, kako na prevodilačku aktivnost, tako i na ukupan prikaz istočne tradicije.

Polovinom 19. stoljeća – kada dolazi do opće krize građanskih vjerovanja i kada kršćanstvo biva rastakano filozofskom kritikom – pojedini mislioci pokušavaju spasiti religioznost, pošto već nije moguće spasiti kršćanstvo.

S takvom inspiracijom oni se okreću indijskoj tradiciji da bi, posredstvom orijentalnih studija, zasnovali jednu novu duhovnu kulturu koja će sadržavati ukinute, ali sačuvane, osnovne vrijednosti religioznosti.

U ovom nabrajanju ne bi trebalo zaobići ni donekle izdvojene orijentaliste, koji su otpočeli karijeru s istraživačkim interesom koji je, zatim, rukovođen potrebom da se ostvari osobno iskustvo zasnovano na izvjesnoj identifikaciji, s ovom ili onom tradicijom, prerastao u stav odanosti.

2.) Drugu grupu sačinjavaju «istočni misionari» Indijci, Japanci, Tibetanci – koji su, po akademskoj ili misionarskoj vokaciji, došli na Zapad da bi vlastitim utjecajem ili preko tekstova širili ideje svoje tradicije.

Iz toga je izrasla jedna heterogena produkcija, počev od akademskih istraživanja pa do propagatorskih djela koja pribjegavaju ili naučnom ili religijskom alibiju (u drugom slučaju podvlačeći obećanja etičkog ili religijskog preporoda za «umorni Zapad»).

Usporedo s ovim, u prvoj polovini 20. stoljeća osnivaju se (pretežno budustička) društva, a u novije vrijeme brojni meditacioni centri i sekte najrazličitije inspiracije, ponekad sasvim prilagođene zapadnoj poslovnosti. 

Sa nešto drugačijom inspiracijom razvija se ide­ja o potrebi duhovnog povezivanja Istoka i Zapada ili sjedinjenju njihovih vrijednosti.

Predstavnike te ideje nalazimo i među indijskim i među zapadnim autorima, naročito među zastupnicima neohinduizma.

Kod njih je to izraz prilagođavanja tradicije novijim kulturnim potrebama indijskog društva i ambicije da svoju tradi­ciju približe zapadnoevropskom kulturnom krugu.

Na kongresu svjetskih religija u Chicagu 1884, Svami Vivekananda je rekao „da Indija još živi jer posjeduje doprinos koji treba da preda u zajedničko skladište svjetske civilizacije"  

U tom svjetlu Vivekananda, Aurobindo,  Radakrišnan i Dasgupta daju svoje interpreta­cije indijske tradicije ističući, u skladu sa svojim afinitetima, filozofske, etičke ili religijske elemente.

Za njih je iznalaženje jednog univerzalističkog religijskog stanovišta uslovljeno i unutrašnjim potrebama same In­dije, tj. postizanjem religijske tolerancije između starih religija, s jedne, i islama i kršćanstva, s druge strane.

Osim toga, Indija nije prošla kroz period negacije reli­gijske tradicije, kakav nalazimo u europskom novom vijeku, pa otuda nije izvršen ni onaj rez koji su sproveli europski historičari filozofije, razdvajajući u grčkoj tra­diciji mythos od logosa i tzv. „mističko-religijske" od naučno-filozofskih ideja.

Otuda nam, ovako prerađena, europska (točnije, grčka) misao starog vijeka, često izgle­da kao nešto sasvim različito (i tamo gdje to, u stvari, nije slučaj) u odnosu na isto razdoblje u indijskoj tradiciji.

Velik broj indijskih autora, od Vivekanandinog vremena do danas, pokušavao je da ostvari spoj reli­gijskog, filozofskog i prirodno-naučnog koda.

U tom sklopu, fond upanišadskih ideja, bilo u izvornom vidu ili u interpretaciji nekog autoriteta, služi kao jedna od najčešćih referenci.

Jedno od novijih djela te inspiracije je, na primjer, komentar upanišada Svamija Ranganathanande sa karakterističnim podnaslovom: „Izlaganje upanišada u svjetlu suvremenog mišljenja i suvremenih potreba".

Ovakva postava upanišade ne promatra kao dio historije filozofije, već u njima traži „vječne odgovore", uzor i uporište za rješavanje suvremenih problema.

U tom nastojanju indijski (i poneki zapadni) autori pribjegavaju interpretacijama i prilagođavanjima koja su nedovoljno kritička.

Kako nauka stiče sve veći ugled, pojedini autori ukazivat će da te ideje potvrđuje i suvremena nauka, ili da je „tek sada" do njih došla. Tako Ranganathananda kaže da je sva nauka traganje za jedinstvom, a da je vedanta to jedinstvo otkrila u atmanu. Otuda je vedanti, zaključuje on, dobrodošao razvoj suvremene nauke kojim će njena vizija, jednog u mnogom, biti potvrđena.

3) Posljednjih desetak godina ojačao je interes za hinduističku i budističku tradiciju, posebno kad je riječ o meditativno-psihološkim aspektima tih učenja.

Novije tendencije u psihologiji — pored ranijih interesa za religijske i filozofske aspekte hinduizma i budizma — ističu nov ugao promatranja, započet inter­disciplinarnim istraživanjima orijentalista i drugih autora okupljenih oko pojedinih istraživačkih projekata ili insti­tucija.

Poseban impuls ova istraživanja su dobila povezivanjem sa eksperimentalnom psihologijom i ostvari­vanjem plodnih sinteza u tzv. humanističkoj psihologiji.

nastavlja se...