5) Dok su pojedini istraživači indijsku misao u cjelini shvaćali kao mitsku, ili mističko-religijsku, sa namjerom da održe tezu o autohtonosti i jedinstvenosti grčke filozofije, bilo je i onih koji su tu tezu podrža­vali iz sasvim drugih razloga, nadajući se da će tako osigurati naklonost i uvažavanje jednog dijela europske građanske javnosti.

Sa tom inspiracijom nastaju istraži­vanja koja pokušavaju da povežu i izdvoje elemente misticizma iz indijske, islamske i europske tradicije.

Pojedinim kozmopolitski nastrojenim Europejcima, kao i Indijcima koji su željeli da se izbore za afirmaciju svoje kulturne tradicije na Zapadu, ovo je izgledalo kao pogodan okvir prevladavanja opozicije kršćanstva i europskog kulturnog provincijalizma spram nekršćanskih, inih kultura.

S druge strane, u tome se nahodila i neka vrsta instinktivnog otpora pozitivističkoj nastrojenosti historije filozofije.

Međutim, to je potisnulo i odložilo autentičan historijsko-filozofski interes, i povratno, na drugoj ravni, idući na ruku pozitivističkom čistunstvu, učvrstilo dihotomiju mistično-racionalno.

Ova komparativna istraživa­nja su u toj mjeri proširila pojam misticizma da u indijskoj i europskoj misli jedva da je nešto ostalo izvan njega.

Tako Dasgupta definira misticizam kao poimanje ciljeva i težnji života načinom koji je stvarniji nego što je poimanje pukim razumom.

Sličnom postupku, da bi stvorio osnovu za svoje komparativno istraživanje hinduističkog i islamskog misticizma, pribjegava i Zaehner.

On ovo pravda jednom ter­minološkom supsumcijom, pa vedantu i sanikhyu tumači kao ontološku i psihološku interpretaciju mističkog iskustva.

Iz europske tradicije predmet usporedbe je najčešće Meister Eckhart. Naspram njega, Otto stavlja Šankaru, najznačajnijeg auto­ra kasne vedante.

S druge strane, Suzuki traži analo­gije između Ekharta i kasnog budizma, posebno zena.

Mimo ovih, treba spomenuti i velik broj europskih i indijskih autora koji su pisali o upanišadama pod utjecajem ideja teozofskog pokreta, sa ambicijom da sprovedu velike sinteze lišene kritičnosti.

Jedan od novijih istraživača, Staal, odustaje od definiranja misticizma, ali pretpostavlja da on može biti predmet racionalnog istraživanja.

On ukazuje na dva tipična uprošćavanja: tj. na izjednačavanje misticizma sa iracionalizmom i poimanje misticizma kao aspekta religije, ali ostaje nejasno čemu onda  uopće  misticizam  kao  okvir  izlaganja.

U nekim od ovih istraživanja  upanišade su, zbog ideje reinkarnacije, metafizičkog iden­titeta atman-brahman i iracionalizma u poimanju metafizičkog saznanja, također interpretirane kao mistička učenja.

Ovim je istovremeno prikrivena i opozicija ovih ideja spram ortodoksne religioznosti, kako u Indiji i Grčkoj, tako i kasnije, u islamskim kulturama i kršćanskoj Europi.

nastavlja se...