Za Paracelzusa, put ka spoznaji tajni prirode probio je Hermes Trismegistus, a najučinkovitije sredstvo njezina postizanja bila je alkemija. »Alkemičar«, pisao je on, ponovno naglašavajući paralelu između alkemičara i botaničara, »izvlači ono što je u Prirodi skrive­ no«. Medicina je, u krajnjoj liniji, predstavljala oblik alkemijske magije, koja se temeljila na međuodnosu mikrokozmosa i makrokoz- mosa: »Kao što liječnik unosi blagotvorna svojstva bilja u bolesnog čovjeka i na taj način liječi njegovu bolest, tako i mag unosi u čovje­ ka nebeske vrline.«  A »mag može prizvati vrline s nebesa i unijeti ih u osobu ... zašto mi ne bismo mogli stvarati slike koje dovode do bolesti ili zdravlja?«

Prema suvremenom komentatoru, Allenu Debusu, Paracelzus i njegovi sljedbenici bili su motivirani

reakcijom protiv drevnih autoriteta i uvjerenjem kako nova pro­ matranja prirode mogu ustanoviti temelje nove znanosti, oslanja­ jući se na hermetičku, neoplatoničku i neopitagorejsku filozofiju; i, iznad svega, na primjenu kemije ili alkemije kao ključa ... za razumijevanje širih problema svemira...

Dr. Debus zaključuje:

Ovaj zahtjev za novim istraživanjem prirode bio je usko povezan s prirodnom magijom renesanse. Djelovanje vitalnih ili magijskih snaga bilo je vidljivo posvuda u svemiru, a čovjek, kao dio pros­ transtva koje obuhvaća čitav lanac života, bio je sposoban sudjelo­ vati u velikom svijetu koji ga okružuje. Izraz »magijski« dobio je značenje izučavanja koje se temeljilo na eksperimentiranju i pro­ matranju neobjašnjivih ili okultnih sila prirode.

Kako bi učio iz velike knjige prirode, vrijeme između 1513. i 1524. godine, Paracelzus je proveo u dugom lutanju koje je obuhva­ ćalo čitav tada poznati europski svijet. Putovao je od Španjolske do

 

istočne Europe. U Rusiji je, izgleda, postao savjetnikom tatarskoga vladara, kojega je pratio u Konstantinopol. Posjetio je Palestinu, Arabiju i Aleksandriju, gdje je upoznao i družio se s magovima poput sebe. Govori se da je dospio čak i do Indije. U svojim je mnogim lu­ tanjima radio kao vojni kirurg jedne ili druge vojske, pa je u tome svojstvu sudjelovao i u opsadi Rodosa, 1522. godine.

U godinama 1525. i 1526., radio je kao liječnik u Salzburgu. Godine 1527., nastanio se u Baselu. Ondje je, uz Erazmovu podršku, dobio namještenje kao gradski liječnik,  što je uključivalo i medicin­ sku katedru na tamošnjem sveučilištu. Kao i uvijek, njegova je eks­ travagantna i samoživa retorika, ekscentrično ponašanje, te nabusita i borbena osobnost, ubrzo polarizirala ljude oko njega, izazivajući strastvene simpatije ili, pak, ogorčeno neprijateljstvo, ali ništa izme­ đu toga. Ključni je udarac zadao ikonoklastičnom gestom, zbog koje je bio prozvan »Lutherom medicine«, javno spalivši sveta djela slav­ ljenih autoriteta u brončanoj vazi koja je sadržavala mješavinu dušika i sumpora. Time je okončan njegov boravak u Baselu. Ubrzo nakon toga, svađa sa sucem odvela ga je i iz Zurricha i ponovno natjerala na lutanje. U svojoj je novoj odiseji, obuzet gnijevom, poput kakvog starozavjetnog proroka, nastavio s žestokim napadima na svoje ne­ prijatelje. Pokušavajući objaviti svoja mnoga djela, nailazio je  na stalni otpor, umnogome zahvaljujući spletkama svojih protivnika. Njegovi mnogobrojni traktati i pamfleti tek su se šezdesetih godina šesnaestoga stoljeća počeli pojavljivati u  tisku.  Tada je,  međutim, sam Paracelzus već bio mrtav. Njegova smrt 1541. godine, i dalje je obavijena tajnom. Svakako, postoje neki dokazi koji ukazuju na to da je bio otrovan prema nalogu medicinskih »stručnjaka« koje je tako neumorno i nemilosrdno napadao i sramotio.

Svojim inzistiranjem na promatranju i empirijskom eksperimen­ tiranju, Paracelzus je započeo medicinsku i znanstvenu revoluciju. S pravom ga se može smatrati jednim od otaca moderne medicine, a ne samo začetnikom »holističke« metode liječenja. Istina, naglašavao je, poput suvremenih holista, nužnost liječenja cjelokupnog ljudskog bića, koje se ne ograničava samo na simptome, već i na uzroke bo­ lesti. Pa opet, istovremeno je utirao put i konvencionalnom alotrop- nom liječenju. Primijetio je, primjerice, da se tjelesne funkcije mogu vrlo često, ako ne i uvijek, svesti na kemijske reakcije. Ako je tome bilo tako, zaključivao je dalje, lijekovi spravljeni kemijskim putem mogli bi ispraviti svaku neravnotežu ili nedostatak u tim funkcijama.

 

Eksperimentirajući s aktivnim sastojcima maka, razvio je  teh­ nike proizvodnje laudanuma, koji je postao rutinski propisivanim pa- lijativom u sljedeća četiri stoljeća, a u obliku morfija, postoji još i danas. Istraživao je i učinke ostalih opijumskih derivata, kao i svojs­ tva droga i drugih ljekovitih sastojaka uvezenih iz Novoga Svijeta. Prepoznao je terapeutsku vrijednost sumpora, koji je usvojen kao standardni protuotrov za infekcije, sve do pojave antibiotika. Bio je jedan od prvih europskih stručnjaka  za kliničko razumijevanje  sifi­ lisa. Konačno, stoljeće prije Harveyeva »službenog« otkrića  oko 1620. godine, Paracelzus je govorio o cirkulaciji krvi.

Paracelzus je također bio i prvi liječnik koji je počeo koristiti magnet, i istraživati fenomen magnetizma u odnosu na ljudski orga­ nizam. Njegovi su zaključci u tom pogledu možda i bili pogrešni, ali utrli su put djelovanju Mesmera, a kasnije i Freuda. I u mnogim dru­ gim pogledima Paracelzus je pridonio razvoju moderne psihologije. Uvijek inzistirajući na hermetičkom principu međusobne povezanos­ ti svih stvari, prepoznao je svezu između psihe i fizičkog organizma. Odbacujući popularno gledište o »demonskoj opsjednutosti«, prvi se otisnuo u istraživanje histerije i psihosomatskih poremećaja. Nagla­ šavao je važnost i utjecaj snage volje u procesu izliječenja, i pozi­ tivne učinke imaginacije. Jedna od najvažnijih definicija magije, za Paracelzusa je bila praktična primjena hermetičkih načela u procesu liječenja. I: »Jasna imaginacija početak je svih magijskih operaci­ ja«. Drugim riječima, čovjek je trebao čvrsto vjerovati u učinkovi­ tost liječenja i koristiti se psihičkim sredstvima kako bi povratio svo­ je zdravlje.

Naravno, isti bi principi, ako ih se primijeni u neke druge svrhe, mogli izazvati sasvim drukčije učinke: »Moguće je da moj duh, bez pomoći moga tijela, samo odlučnom voljom i bez mača, nekoga pro­ bode i rani. Moguće je, također, da sam stvorim sliku duha moga pro­ tivnika, i zatim ga mučim ili osakatim, kako mi se svidi.«

Takve tvrdnje mogu zvučati proročanskima ili pretjeranima. Me­ đutim, svoje korijene imaju u načelima koja su danas općenito prih­ vaćena - međuodnos uma i tijela, sposobnost psihe da uspostavi na­ rušenu ravnotežu, i  izvanredna moć sugestije  ili sugestibilnost u funkciji jačanja morala. Paracelzus se tako pokazao pionirom na po­ dručju psihologije, koje će kasniji čarobnjaci, za dobro ili zlo, prisvo­ jiti isključivo za se.

 

John Dee:  elizabetinski mag

Pico della Mirandola bio je epitom prve generacije renesansnih ma- ga, koji su svoj vrhunac doživjeli tijekom posljednje četvrtine pet­ naestog stoljeća. Tijekom prve trećine šesnaestog stoljeća, drugu su generaciju predstavljali prvenstveno Agrippa i Paracelzus. Treću ge­ neraciju, koja se iznjedrila sredinom šesnaestog stoljeća, obilježavale su najrazličitije osobe. Što se engleskoga svijeta tiče, najutjecajniji čovjek u tom smislu bio je John Dee.

Velškoga podrijetla, John Dee rođen je 1527. godine. Između 1542. i 1545., studirao je u Cambridgeu, učeći grčki i matematiku. S osobitim zanimanjem proučavao je znanosti, posebice mehaniku. Razvio je zanimanje za kartografiju i navigaciju, koje će ga voditi ci­ jeli život i zahvaljujući kojemu će uspostaviti brojne veze s karto­ grafima u čitavoj Europi. Godine 1546., postao je učitelj na novoos­ novanom Trinity College-u, gdje je predavao grčki. Nakon posjete Nizozemskoj, gdje je studirao navigaciju, vratio se u Cambridge i ta­ mo diplomirao 1548. godine. Sljedeće je dvije godine proveo studira­ jući u Louvainu. Među njegovim najbližim suradnicima bio je i Ge- rardus Mercator (zapravo Gerhard Kremer, dok mu je Mercator bio pseudonim, op. prev.), najveći kartograf i geograf toga doba. Merca­ tor je, naravno,  utemeljitelj  čuvene  »Merkatorove  projekcije«,  koja se i danas rabi prilikom izrade zemljovida.

Godine 1551., nakon boravka u Antwerpenu, Bruxellesu i Pa­ rizu, Dee se vratio u Englesku, gdje je upoznao sira Williama Cecila, kasnijeg lorda Burghleya, osnivača elizabetinske špijunske mreže. Između 1552. i 1555., bio je u službi grofa od Pembrokea i vojvode od Northumberlanda. Među njegovim najbližim prijateljima bili su vojvodin sin, John, grof od Warwicka, i Robert Dudley, kasnije grof od Leicestera. U ljeto 1555. godine, bio je nakratko zatvoren zbog iz­ daje protiv kraljice Marije. Naravno, ovim je zaslužio naklonost bu­ duće kraljice Elizabete. Upravo je Dee bio taj koji je odredio najpo­ voljniji dan za krunidbu Elizabete, koja je 1558. godine sjela na pri­ jestolje. Njezin ga je dvor dočekao s dobrodošlicom, te je, nakon smrti Roberta Recordea, postao najutjecajniji predstavnik engleske znanosti. Godine  1561., proširio je i upotpunio Recordeovo djelo Grounde of Artes, čuveni matematički tekst koji rabi arapske brojeve. Deejeva je knjiga bila prva takve vrste, a u sljedećih je sto godina do­ živjela čak dvadeset i šest izdanja.

 

Do 1563., Dee je stekao brojne i glasne neprijatelje koji su o nje­ mu pisali kao o »Velikom vješcu«. Godinu dana kasnije,  sam je potvrdio takav status, objavivši svoje najambicioznije i najčuvenije djelo, koje se bavilo hermetičkom i kabalističkom magijom, naslov­ ljeno Monas hieroglyphica ili, u prijevodu, Znak Jednoga. U ovome tekstu, posvećenom Svetom Rimskom caru, Maksimilijanu I, Dee se poziva na kabalizam venecijanskoga fratra Francesca Giorgija i Agrippinu sveobuhvatnu studiju De occulta philosophia. Pojedno­ stavljeno govoreći, Deejev je Monas moguće protumačiti kao poku­ šaj da se Agrippina osebujna sinteza svede na jedinstvenu magijsko- matematičku formulu, jedinstveni simbol ili simboličku jednadžbu koja u sebi utjelovljuje potpunost univerzalne mudrosti, što pred­ stavlja, takoreći vrstu hermetičkoga ekvivalenta Einsteinove jed­ nadžbe E = mc2. Monas će kasnije izvršiti dubok utjecaj na tajan­ stvene rozikrucijanske manifeste - u jednom od kojih je jasno vidljiv Deejev središnji simbol koji predstavlja sam »Monas«.

Godine 1566., Dee je upoznao Edwarda Dyera, koji je kasnije učinjen vitezom, postavši kancelarom Reda Gartera. Godine 1570., napisao je predgovor engleskom izdanju Euklida. Iste se godine nas­ tanio u Mortlakeu, kraj Richmonda. Njegov je dom, za hermetičare elizabetinskoga vremena, postao neformalnom akademijom talijan­ skoga stila. U Mortlakeu, Dee im je nudio i smještaj; sobe je uredio kao laboratorije, a četiri ili pet soba u kući zauzimala je golema knjiž­ nica. Uz stare tekstove, knjižnica je uključivala i djela srednjovje­ kovnih maga poput Ramdna Lulla i Rogera Bacona, kao i, naravno, Ficina, Mirandole, Giorgija, Agrippe i Paracelzusa. Kao što je izjavi­ la Frances Yates, »Deejeva je knjižnica obuhvaćala čitavu renesansu, postavši tako najvećom u Engleskoj«. Dee je svoju knjižnicu obo­ gatio i rukopisima i knjigama iz crkvenih zbirki, koje su postale dos­ tupne nakon raspuštanja samostana od strane Henrika VIII.

Među stalnim posjetiteljima njegova doma u Mortlakeu, bio je i Deejev stari prijatelj, sir Edward Dyer. Tamo su boravili i špijunski meštar, sir Francis Walsingham, Robert Dudley,  grof od Leicestera, Leicesterov nećak, sir Philip Sidney, koji je pod Deejevim pokrovi­ teljstvom studirao hermetizam, a posebice alkemiju, Adrian Gilbert, polubrat sira Waltera Raleigha i alkemičar Sidneyeve sestre Mary, grofice od Pembrokea, kojoj  je pjesnik  posvetio svoje najčuvenije djelo, Arcadiam. Vrlo je vjerojatno da je i sama grofica - poznata kao

 

samozvana »kemičarka«, s vlastitim alkemičarskim laboratorijem - također učila u Deejevu okrilju. Iako ne postoji nikakav podatak o to­ me, Mortlake je najvjerojatnije posjećivao i Raleigh. On je, svakako, bio jedan od Deejevih najbližih prijatelja i najvatrenijih pobornika na dvoru.

Kroz Raleigha i matematičara Thomasa Hariota, Deejev je krug cvjetao usporedno s drugim, sličnih interesa. Ovaj je ustanovljen u Syon Houseu, u blizini Mortlakea, pod pokroviteljstvom Henryja Percyja, grofa od Northumberlanda. U svojoj je rezidenciji u Sussexu grof izgradio vlastitu veliku knjižnicu. Uz Raleigha i Hariota, njego­ vi su gosti u Syon Houseu bili i Christopher Marlowe i, kasnije, mla­ di John Donne. Tako su, putem mortlakeovskog i grofova kruga »ne­ ke od najčuvenijih osoba elizabetinske Engleske bile izložene De- ejevoj  filozofiji«.

Međutim, Dee se nije ograničio samo na ovaj krug ljudi. Udob­ nosti Mortlakea nisu pružale dovoljno uzbuđenja njegovu pusto­ lovnom duhu. Njegova ga je strast prema kartografiji i moreplovstvu potaknula da uloži novac u pomorska istraživanja. Godine 1576., plovio je Atlantikom uz Martina Frobishera u potrazi za sjeveroza­ padnim prolazom ka istoku o kojemu se toliko pričalo. Tom je pri­ likom vidio vrlo malo od Novoga Svijeta, osim pokojega ledenjaka Hudson Baya, no, to ga je putovanje nadahnulo da napiše knjigu pod naslovom Općenite i iznimne uspomene o savršenoj umjetnosti Na­ vigacije (General and Rare Memorials pertaining to the Perfect Arte of Navigation), objavljenu 1577. godine. Između ostaloga, Dee je za­ govarao osnivanje stalne britanske mornarice. Pokazivao je sve veće zanimanje za pomorska istraživanja,  te postoje dokazi koji  ukazuju na to da je upravo Dee bio jedan od pokrovitelja Drakeove plovidbe oko svijeta. U svakom slučaju, ostali pokrovitelji, poput  Walsing- hama, Leicestera i Dyera, bili su njegovi najbliži prijatelji i najva- treniji štićenici. A Drakeov neposredni podređeni, sir John Hawkins, bio je također redoviti posjetitelj Mortlakea.

Bio je to i još jedan istraživač, sir Humphrey Gilbert - polubrat sira Waltera Raleigha i brat Adriana Gilberta. Godine 1580., sir Humphrey je Deeju dodijelio isključiva prava na sva otkrivena po­ dručja Novoga Svijeta, koja se nalaze na trideset stupnjeva sjeverne zemljopisne širine - prostor koji je uključivao veći dio današnje Kanade.    Gilbertima i ostalim suradnicima, Dee je podastro svoju

 

grandioznu viziju novoga, »Britanskoga carstva«, s Elizabetom I kao prvim vladarem. Pozivao se na brojne, sumnjive dokaze o Engles­ koj kao polagateljici mističnog, ako ne svjetovno-političkog prava na najveći dio Novoga Svijeta, izloživši sveobuhvatni program njegove kolonizacije. Godine 1583., Gilberti su se otisnuli preko Atlantika, s namjerom da ostvare Deejeve planove i u Newfoundlandu osnovali prvu britansku koloniju u Sjevernoj Americi. Na povratku kući, me­ đutim, njihov je brod potonuo, a braća nestala u dubinama. No, iako je ovaj projekt propao, on je u svakom slučaju otvorio put drugim is­ traživačima. Prema riječima Frances Yates, Dee se može opravdano smatrati »začetnikom ideje o Britanskom carstvu«:

Godine 1582., godinu dana prije tragičnoga putovanja braće Gil­ bert, Dee je upoznao čovjeka općenito poznatoga kao Edward Kelley. Kelley je bio lukav i beskrupulozan šarlatan, kao i kriminalac, koje­ mu su, kao kazna za prijevare, bila odrezana oba uha. Skrivajući svo­ ju nakaznost pod crnom kapom, nastojao je stvoriti sliku o sebi kao alkemičaru, nekromantu i mediju. Dee, toliko pronicljiv i mudar u drugim stvarima, dopustio je sebi da ga ovaj nasamari na upravo za­ panjujuće lak način. Možda je Dee jednostavno bio žrtvom vlastite sklonosti da u nešto povjeruje. U svakom slučaju, bio je uvjeren kako je Kelley doista bio okultni adept, sa sposobnošću kanaliziranja anđeoskih moći, koje je Agrippa povezivao s »anđeoskom magi­ jom«. Tome je uslijedilo Deejevo šestogodišnje prijateljstvo s Kelle- yem, koje mu nimalo ne služi na čast. Zbog svoje je naklonosti u više prilika od sebe napravio budalu, dopuštajući da svoje žudnje stavi u službu Kelleyeve pohlepe i zlobe. U jednoj takvoj žalosnoj epizodi, Kelley je, navodno prema anđeoskim zapovijedima, nagovorio Deeja da međusobno zamijene supruge. Prijateljstvo s Kelleyem trajalo je samo do 1589., ali ipak dovoljno da ga obilježi za čitava vremena. U očima sljedećih naraštaja, njegov je položaj kao mogućeg nasljedni­ ka Agrippe i Paracelzusa, bio nepopravljivo kompromitiran. Sve do nedavno, o Deeju se u manjoj mjeri govorilo kao o istinskom rene­ sansnom magu, negoli kao bespomoćnom i lakovjernom pijunu u rukama podrugljivoga varalice. Doista, često je smještan u istu kate­ goriju kao i Kelley i odbacivan kao šarlatan, dok su se zanemarivala njegova istinska postignuća i ostvarenja.

Prijateljstvo s Kelleyem je, ustvari, obuhvaćalo samo mali dio Deejeva života.  Čak i za njegova trajanja,  Dee je ustrajao u nasto-

 

janjima za postizanjem vlastitih, mnogo većih ciljeva. Godine 1583., primjerice, dobio je u zadatak da za Englesku reformira julijanski kalendar. Dovršivši posao, otputovao je (s Kelleyem) na kontinent, gdje je proveo sljedećih šest godina. Do 1584. godine boravio je u Pragu, gdje je primljen u okrilje Rudolfa II, Svetoga Rimskog cara naklonjenog hermetizmu. Godinu dana kasnije, posjetio je Krakow, gdje je poljskom kralju obrazlagao hermetičku magiju. Godine 1586. vratio se u Prag i uživao u raskoši carskoga patronata. Sve do danas ostaje nejasno tko je na koga više utjecao. Nema sumnje da je Rudolf bio zadivljen Deejem, čije je društvo nalazio poticajnim i prosvjetlju- jućim. U isto vrijeme, Dee je dobio priliku da uroni u carevu golemu zbirku ezoterijskih djela. Kao što smo ranije spomenuli, kasniji ro- zikrucijanski manifesti, trideset godina nakon toga, odražavati će as­ pekte Deejeve misli i njegovog simbolizma, istovremeno veličajući Rudolfa. Svakako je opravdano pretpostaviti da je sjeme ovih mani­ festa prvi put zasijano tijekom Deejeva boravka na carskom dvoru u Pragu.

Ne iznenađuje, stoga, da je druženje navodno katoličkog cara s magom iz protestantske Engleske zazvonilo na uzbunu u crkvenim krugovima, zbog čega su crkvene vlasti hitro poduzele čitav niz istra­ ga. U svibnju 1586. godine, papinski je nuncij Rudolfu podastro žal­ bu, koja je optuživala Deeja za vradžbine. Ubrzo nakon toga, papa je zahtijevao od cara da smjesta uhiti Deeja i Kelleya i pošalje ih u Rim gdje ih je imala ispitivati inkvizicija. Ovaj je edikt car zaobišao pro­ tjeravši optužene iz njegovih domena. Vjerojatno uz tajni sporazum s carem, Dee i Kelley stavljeni su pod zaštitu češkoga plemića, grofa Rosenberga, koji je uspio pridobiti cara da opozove svoj nalog za iz­ gon. Sljedeće dvije godine, Dee i Kelley provest će boraveći u jed­ nom od Rosenbergovih zamaka.

Zasigurno je još od 1570-tih godina Dee bio umiješan u špiju­ nažu. Ne samo da je sam bio obavještajac i obavljao poslove na te­ renu, već je, prema svjedočanstvima iz njegova dnevnika, upošljavao i vlastite agente. Njegovo zanimanje za matematiku preklapalo se sa zanimanjem za šifre i kriptografiju. Poznavao je mnoge kriptografe širom Europe, a bilo je poznato da je svoje nadahnuće crpio iz Tritemiusove knjige Stenographia. Neki su kasniji komentatori sma­ trali da su određeni Deejevi ezoterijski tekstovi predstavljali, zapra­ vo,  složene  kodove.  Isto  tako  treba  imati  na  umu  da je jedan  od

 

Deejevih najbližih suradnika bio sir Francis Walsingham, Elizabetin špijunski meštar i državni tajnik, koji je tu funkciju obnašao od 1573. do 1590. Walsinghamova je kćerka bila udana za sira Philipa Sid- neya, koji je studirao pod Deejevim okriljem i za svoga tasta obavljao brojne tajne zadatke.

Godine 1587., Filip II Španjolski pripremao je svoju vojsku i navodno »nepobjedivu Armadu« za invaziju na Englesku - invaziju kojoj je, između ostaloga, cilj bilo konačno iskorjenjivanje protes­ tantske »hereze«. U ovom se pothvatu španjolski monarh opravdano nadao pomoći svoga habsburškoga rođaka, Svetoga Rimskog cara. Sa svoje strane, Rudolf nije volio Crkvu i vjerojatno bi ionako odbio sudjelovati u Filipovu planu. No, svakako je moguće da je Deeja poslao Walsingham, kako bi ojačao carevo protivljenje svome špa­ njolskom rođaku, a prijateljstvo između cara i engleskoga maga možda je bilo sklopljeno upravo s ovom namjerom. U svakom slu­ čaju, Walsingham je sastavio popis mjera potrebnih za pribavljanje informacija o predstojećoj invaziji. Četvrta točka toga popisa bila je

»uspostava obavještajne službe u Krakowu, za primanje izvješća iz Vatikana o španjolskom planu«. Dee, koji je tamo bio prije dvije godine, opet se pojavio u Krakowu. Obzirom na njegovo dugotrajno prijateljstvo s Elizabetinim špijunskim meštrom, više je nego vjero­ jatno da je zadatak uspostavljanja obavještajne službe bio povjeren njemu.

Godinu dana kasnije, 1588., španjolska je Armada poražena, a invazija na Englesku zaustavljena. Godine 1589., Dee je konačno raskinuo svoje prijateljstvo s Kelleyem i vratio se u Englesku. Ostatak svoga života proveo je prilično mirno. Godine 1595., postao je upravitelj Christ's Collegea u Manchesteru. Nakon Elizabetine smrti, 1603. godine, na englesko je prijestolje, kao Jakov I od Engles­ ke, sjeo Jakov VI Škotski. Novi je monarh prema magiji imao pri­ lično plašljiv i više negoli neprijateljski stav. Do tada je većina De­ ejevih prijatelja i pobornika bila mrtva ili u nemilosti novoga vladara. Kao posljedica, njegov je ugled na dvoru sve više slabio. Umro je u bijedi, u svome domu u Mortlakeu, 1608. godine.

Dee je umnogome zadužio britansku povijest. Spomenuli smo već njegovo zalaganje za stvaranje stalne britanske mornarice i pro­ micanje ideje o Britanskom carstvu. U usporedbi s osobama poput Agrippe i Paracelzusa, bio je svjetovno orijentiran mag, čiji su se in-

 

teresi protezali i izvan područja ezoterije, obuhvaćajući trgovinu, ekonomiju, politiku i nacionalističku ekspanziju. Želio je da cvjeta- juća građanska i trgovačka klasa elizabetinske Engleske uživa dobra hermetičke magije. S tim je ciljem njegovao »odnose s poznatim obrtnicima i srednjom klasom«. Kako bi »proširio znanje među oni­ ma koji nisu poznavali stare jezike«, a »posebice u korist uspinjuće srednje klase tehnologa i obrtnika«, svoje je znanstvene radove pisao, ne na latinskom, već na engleskom jeziku. Time je nastojao usaditi svoju »mističnu viziju Britanije  kao predvodnika ujedinjenja krš­ ćanske Europe i ponovne uspostave novoga zlatnog doba civilizaci­ je«.

Deejevo je nasljeđe moguće prepoznati i u njegovu stavu spram arhitekture. U predgovoru prvoga engleskog izdanja Euklida iz 1570. godine, uzdigao je arhitekta na položaj vrhunskog hermetičkog meštra: »Mislim da se nitko doista ne može nazvati Arhitektom ... Samo oni koji od djetinjstva hodaju putem toga znanja, osnaženi poz­ navanjem mnogih jezika i umjetnosti, dostojni su da ih se smjesti u veličanstveni Tabernakul Arhitekture«. I dalje, »ime Arhitektura proizlazi iz prvenstva koje ima ova Znanost, nadređena svim ostalim Umjetnostima. I Platon potvrđuje Arhitekta kao Gospodara svega

...«

Arhitektura je, za Deeja, bila »umjetnost čiju suštinu treba tražiti u apstraktnim principima matematičke proporcije i kozmičke har­ monije«. Ukratko, arhitektura je bila dubinski hermetička, »posje­ dujući magijsku dimenziju, jer se idealne građevine povode za moćnim nebeskim harmonijama«. Takve će postavke uskoro prigr­ liti i ljudi poput Inigo Jonesa i Christophera Wrena. Otprilike pola stoljeća nakon Deejeve smrti, ista će ideja zauzimati iznimno zna­ čajno mjesto u instituciji slobodnoga zidarstva.

S kršćanskoga, ili, preciznije, katoličkoga stajališta, Dee je, kao renesansni mag, bio tek drugim Faustom. No, treba imati na umu da je Faust, prema kršćanskim standardima, bio proklet prvenstveno zbog svoje potrage za znanjem koje leži izvan granica koje je po­ stavila Crkva. U manje dogmatičnim uvjetima, takva bi potraga za znanjem bila hvalevrijedna, posebno ako je vođena u svrhu javne do­ brobiti i s ciljem integracije različitih dijelova stvarnosti. Dee je, u svojoj potrazi, nesumnjivo udovoljavao takvim kriterijima. Izronio je, tako, ne samo kao Faust, već i kao njegova suprotnost, kao druga

 

strana novčića. Ukratko, bio je poput Prospera iz Shakespeareove Oluje, dobrohotni mag koji se posvetio služenju i zaštiti onih koji su mu bili povjereni  na skrb. Svakako, lik Prospera barem ponešto duguje Deeju. Prema riječima Frances Yates, »Dee je savršeni eliza- betinac«, u kojemu se »susreću i sjedinjuju Prospero i sir Francis Drake«.

Hermetička  misija  Giordana  Bruna

Blagonaklonost, kako se općenito pokazuje, rađa prijezirom; a Dee je u Engleskoj bio dovoljno dugo aktivan da, barem u javnom mnijenju, svojom blagonaklonošću izazove određeni prijezir. Dok je imao svo­ je vjerne pristalice, njegova je ranjivost, skromnost, dobronamjernost i suštinska nježnost izazivala u njima ne toliko poštovanje i strah, ko­ liko privrženost i brigu. Prospero ulijeva povjerenje a ne strah. Ni u kojemu slučaju se Dee ne pokazuje kao čovjek koji galvanizira i nadahnjuje svoje suvremenike na način na koji su to činili Agrippa i Paracelzus u svome vremenu. No, dok Engleska nije poklanjala Deeju pretjeranu pažnju, jedan je stranac izvršio potpuno drukčiju vrstu utjecaja. Ovaj burni, buntovni i neustrašivi mag bio je Talijan, Giordano Bruno.

Dvadeset i jednu godinu mlađi od Deeja, Bruno je rođen 1548., u malom gradu kraj Napulja. Kao petnaestogodišnjak, ušao je u do­ minikanski samostan, gdje se zbog svoje druželjubive, borbene, bun­ tovne i po mnogočemu megalomanske prirode, uskoro sukobio s nadređenima. Godine 1576., skinuo je svoj redovnički habit, skriva­ jući se od vlasti koje su ga proganjale kao heretika. Nepopustljiv, uporan, kontroverzan, provokativan i neprestano proganjan, cijeli se svoj život sukobljavao s Crkvom.

Tijekom svoga boravka u Ženevi našao se u nemilosti tamošnjeg vladajućeg kalvinističkog režima koji ga je gledao s jednako žes­ tokim antipatijama kao i katoličke vlasti. Bio je prisiljen pobjeći u Pariz, gdje je držao javna predavanja i, 1582. godine, objavio svoje prve knjige. U jednoj od njih naširoko se poziva na djela Agrippe i Paracelzusa, predstavljajući se kao mag jednake veličine i sposob­ nosti. Možda ih je u psihološkoj metodi svoje magije i nadišao, a možda je tek javno razotkrio ono što su Agrippa i Paracelzus željeli zadržati u tajnosti ili, pak, osobno prenijeti odabranim pojedincima.

 

U svakom slučaju, prilagodio je klasične tehnike vježbanja pamće­ nja, - koje su, primjerice, prakticirali rimski govornici - specifično hermetičkim ciljevima. Bruno je, zapravo, zagovarao program prak­ tičnih vježbi s pomoću kojih je čarobnjak mogao pretvoriti svoj um u kanal kozmičke moći i učiniti svoju psihu nekom vrstom polja snage, koje će privlačiti nebeske energije i projicirati ih prema van u us­ mjerenom i koncentriranom obliku.

Izgledi za dobivanjem takvih sposobnosti stavili su Bruna pod zaštitu i pokroviteljstvo francuskoga kralja Henrika III, koji je, poput svoje majke, Katarine de' Medici, bio oduševljen magijom. No, Bru­ no je, iz razloga koji ostaju nejasni, želio pod svaku cijenu dospjeti u Englesku. Udovoljavajući njegovoj želji, Henrik ga je otpravio u London, s pismima upućenima tamošnjem francuskom veleposla­ niku. Bruno je stigao u London 1583., i proveo sljedeće tri godine kao gost u veleposlanikovoj rezidenciji.

Godine 1585., u Londonu, Bruno je objavio svoja dva najčuveni-

ja i najznačajnija djela Cena de le ceneri (Večera na pepelnicu) i Spaccio della bestia trionfante (Izgon pobjedničke zvijeri). Upravo je u Engleskoj Bruno bio dočekan s najsrdačnijom dobrodošlicom i naj- većim oduševljenjem. Boravio je u Oxfordu i predavanjima pridobio sljedbenike. Oko njega su se okupljali i brojni pisci, npr., F.Greville i P.Sidney. Nezna se dali je Bruno upoznao Deeja. No, znase da je

nakon jedne od Brunovih javnih debata, Sidney otišao ravno k Deeju

u Mortlake kako bi ga o tome izvjestio. U ovoj je debati Bruno tu- mačio i branio Kopernikov heliocentrični sustav.

Teško je reći kakav je odnos nastao između Deeja i Bruna.  Bruno je svakako bio radikalniji i izravniji. Prema Frances Yates: Bruno se služio Ficinovim talismanima kao osvetnik i bez

Ficinovih kršćanskih inhibicija, jer je vjerovao da je Egipatski

hermetizam bolji od krščanstva ... Svojim odbacivanjem kršćanstva i zanosom kojim je prigrlio egipatski hermetizam, Bruno se vratio mračnijoj nekromantiji Srednjeg vijeka.

Više od bilo kojeg renesansnog maga, Bruno se ponašao kao čovjek s posebnom misijom. F.Yates opisuje je specifično "hermetičkom religioznom misijom ... u kojoj Ficinova magija biva

 

proširena poprimajući razmjere magijske religije..." Pogledamo li pažljivije u Brunovo djelo, postaje nam jasno kako je on imao dva sasvim određena, krajnje revolucionarna cilja. Kao prvo, želio je ponuditi konkretnu i praktičnu metodologiju, koja bi čarobnjacima omogućila da svoje umove pretvore u receptore i izvore kozmičke moći. Kao drugo, posvetio se ni manje ni više negoli utemeljenju nove svjetske religije - ili, da budemo precizniji, ponovnoj uspostavi drevne religije, hermetičkog sinkretizma Aleksandrije, u obnov­ ljenom obliku.

Kao što piše Frances Yates, Bruno je »vratio renesansnu magiju njezinom poganskom izvoru«. Odbacivao je pokušaje Ficina i Pica da kristijaniziraju hermetizam ili pronađu neku zajedničku točku iz­ među kršćanske i hermetičke misli. Naprotiv, osuđivao je kršćanstvo i njegovo iskorijenjivanje klasičnih bogova i magije drevnoga Egip­ ta. Pozivajući se na hermetički korpus, Bruno je veličao božanstve- nost u svim stvarima. U tradicionalno hermetičkom stilu, naglašavao je sveobuhvatno jedinstvo u kojemu se sve stvari isprepliću i među­ sobno povezuju. »Jedno jednostavno božanstvo koje se nalazi u sve­ mu...«, govorio je, »svojom svjetlošću obasjava različite stvari, uzi­ majući različita imena...« Najavljivao je dolazak novoga doba promjene, koje će nastupiti »manipulacijom nebeskim slikama o ko­ jima ovisi sve što postoji na zemlji...« Brunova se vizija, ukratko, sastoji u stvaranju dramatičnog, novog svjetskog poretka, putem magijskog djelovanja u skladu s hermetičkom postavkom o odnosu između mikrokozmosa i makrokozmosa. Nastupanjem ovakve nove stvarnosti, čovjek - čovjek-mag - postat će, ustvari, bogom. U Brunu je, tako, Faust dosegnuo svoju apoteozu.

Vjeruje se da je i Bruno, poput Agrippe, mnogo vremena posve­ tio stvaranju mreže tajnih društava. Obzirom na njegovu udivlje- nost Agrippom, ta su društva možda bila dijelom ili produžetkom iste mreže. Kasnije ga je inkvizicija optužila za pokušaj osnivanja nove sekte.

Frances Yates vidi Brunov utjecaj, kao i utjecaj Johna Deeja, u pozadini rozikrucijanskih manifesta, jednako kao i u slobodnom zi­ darstvu.  Krajem šesnaestog stoljeća, zamjećuje ona:

...ljudi su u religioznom hermetizmu tražili neku vrstu tolerancije ili jedinstva među različitim sljedbama ... postojale su različite vrste kršćanskoga hermetizma, katoličkog i protestantskog, od ko-

 

jih se većina klonila magije. A zatim je došao Giordano Bruno, uzimajući cjelokupni magijski hermetizam Egipta kao temelj svo­ ga učenja, propovijedajući neku vrstu egipatske protureformacije, prorokujući novo rješenje koje će izbrisati sve religijske razli­ čitosti, ali propovijedajući i o moralnoj reformi, naglašavajući do­ brotvorni rad i etiku društvene korisnosti ... Što ovdje spaja reli­ gioznu toleranciju, emocionalnu vezu sa srednjovjekovnom proš­ lošću, nesebično djelovanje u korist drugih i imaginativnu pri­ vrženost religiji i simbolizmu Egipćana? Jedini odgovor koji mi se nameće jest - slobodno zidarstvo ... ono se u Engleskoj pojavljuje tek početkom sedamnaestoga stoljeća, no svakako je imalo svoje prethodnike, utemeljitelje i tradiciju koja seže i dublje u prošlost... Ovdje i dalje tapkamo u mraku, okruženi mnogim zagonetkama, no ne možemo ne zapitati se je li u Engleskoj, među duhovno neis­ punjenima, koji su u Brunovoj »egipatskoj« poruci naslutili neko olakšanje, prvi puta zasvirala Čarobna frula.

U isto vrijeme, mesijanska priroda Brunove hermetičke  misije nije ga spriječila da se uplete, poput Deeja, u mnogo svjetovnije poslove. Poznato je da je između 1583. i 1586. godine, sir Frances Walsingham, Deejev prijatelj i Elizabetin špijunski meštar, dobivao iscrpna izviješća od tajnoga agenta iz francuskog veleposlanstva. Izviješća su se odnosila na sukobe između engleskih i škotskih kato­ lika - onih povezanih s Marijom, kraljicom Škota i njezinim sinom Jakovom VI - i njihovih veza s prokatoličkom obitelji Guise, u Francuskoj. Agent koji je sastavljao izviješća bio je, izgleda, Talijan, klerik ili nekadašnji klerik, krajnje neprijateljski orijentiran prema Španjolskoj i Crkvi. Još uvijek postoje njegova brojna pisma, koja svjedoče o njegovu osobnom kontaktu s Elizabetom i odanosti en­ gleskom prijestolju. U knjizi objavljenoj 1991. godine, profesor John Bossy sa Sveučilišta u New Yorku, prilično je uvjeren kako je taj špi­ jun iz francuskog veleposlanstva bio upravo Giordano Bruno.

Čitav život Bruno je bio nagao, smion i opasno hrabar. Ponekad se čini da ga je osjećaj mesijanske važnosti ojačao u uvjerenju o vlas­ titoj neranjivosti, što se, na kraju, pokazalo fatalnim. Godine 1586., - kada  su  prestala pristizati  izviješća iz  francuskog  veleposlanstva - Bruno se vratio u Pariz. Nakon toga započeo je putovanja po razli­ čitim njemačkim gradovima. Godine 1588., šest je mjeseci boravio u Pragu. Nema podataka da se tamo susreo s Deejem, koji se u isto vri­ jeme  nalazio  u  Češkoj,   ali  upoznao  je  Svetoga  Rimskog  cara,

 

Rudolfa II. Konačno, 1591. godine, Bruno se vratio u Italiju. Godinu dana kasnije, u Veneciji ga je uhitila inkvizicija. Bio je odveden u Rim, čemu je  uslijedilo osmogodišnje razdoblje  neprestanog muče­ nja i ispitivanja. Godine 1600.,  odbivši  odreći  se,  odbaciti ili opo­ vrgnuti svoja učenja, spaljen je na lomači kao heretik.

Za razliku od drugih renesansnih maga, Bruno uživa i skroman status kao književnik, pjesnik i dramatičar. Njegovo književno djelo, kako latinsko tako i talijansko, barem u nekoj mjeri figurira u umjet­ ničkim krugovima. Ma kakva bila kvaliteta ili status njegovih djela, u razmjeru i značaju ih daleko premašuju njegove vizionarske ezoterij- ske rasprave. Međutim, zbog njihove krajnje osobne, idiosinkratske i često kaotične prirode, one nikada nisu dostigle vrijednost Agrippine De occulta philosophia, ili nekih od Paracelzusovih tekstova. Bruno je preživio više kao osoba i simbol, i u tome ga smislu prizivaju ve­ likani književnosti poput Joycea. Njegova burna buntovna priroda, njegova faustovska potraga, njegov otpor i nepopustljivost  prema Rimu učinile su ga utjelovljenjem renesansnih vrijednosti - slobode misli i imaginacije, intelektualne smjelosti, mistične umnosti i Prometejskih težnji. Svojom je smrću za sljedeće naraštaje postao mučenikom i simbolom otpora klerikalnoj tiraniji zbog koje je Crkva osramoćena do današnjih dana.

Teatar svijeta

Tritemius, Agrippa, Paracelzus, Dee i Bruno, bili su najčuveniji i naj­ utjecajniji magovi renesanse i ljudi koji su sljedećim naraštajima ostavili najznačajnije naslijeđe. Bilo je, naravno, i manje važnih her- metičara, od kojih su neki dali vlastite izvorne i trajne doprinose. Giulio Camillo, primjerice, svojim je magijskim kazalištem talis- manskih mentalnih slika utjecao na Brunovu prilagodbu vježbi pam­ ćenja hermetičkim ciljevima. Bio je tu i Tommaso Campanella, koji je velik dio svoga života proveo u zatvorima, progonjen od inkvizici­ je, a smaknuću je izbjegao praveći se ludim. U svome najznačajnijem djelu, Citta del sole (Grad sunca), Campanella je preveo humani­ stičku viziju Utopije, Thomasa Morea na hermetički jezik. Za svrhu ove knjige, međutim, bit će dovoljno duže se zadržati samo na jed­ nom pojedincu, koji bi se mogao smatrati posljednjim od istinskih re­ nesansnih maga, i kojim završava njihov niz. To je, naime, bio još jedan Englez, Robert Fludd.

 

Fludd (1574. - 1637.) je bio sin viteza koji je uživao patronat Elizabete I, služeći kao vojni blagajnik u Flandriji. Ne želeći slijediti vojnu karijeru svoga oca, studirao je medicinu u Oxfordu, gdje je za­ vršio studij usprkos odbacivanju konvencionalne doktrine i pristaja­ nju uz Paracelzusa. Između 1598. i 1604., putovao je Europom, pos­ jetivši Francusku, Španjolsku i Italiju. Na neko se vrijeme smirio u Njemačkoj, radeći kao tutor u različitim plemićkim obiteljima, uključujući i vojvode od Guisea. Godine 1605., vratio se u Englesku, gdje je zbog hermetičke orijentacije i odbacivanja ortodoksije, odgo­ đeno njegovo primanje na Kraljevsko društvo liječnika, na koje će trebati čekati još četiri godine. Godine 1606., međutim, dobio je do­ zvolu za obavljanje liječničke prakse.

Posao mu je išao prilično dobro. Posjedovao je kuću s vlastitim laboratorijem, u kojemu je proizvodio svoje lijekove i izvodio al­ kemijske eksperimente. Bio je i plodan pisac, čija su djela odražavala očigledan utjecaj Agrippe i Paracelzusa, ali ponajviše Johna Deeja. Nema dokaza da je Fludd poznavao Deeja osobno, doista, nikada ga poimence nije spominjao - što se možda može objasniti činjenicom da je u to vrijeme Dee bio u nemilosti. Pa ipak, Fluddovo djelo po­ svuda nosi vidljivi Deejev pečat. Fludd je, nesumnjivo, bio u vezi s nekima od Deejevih bivših štićenika i učenika. Možda je čak imao i pristup dijelu Deejeva neobjavljenoga materijala - o temama kao što su artiljerija, izrada zemljovida i perspektiva u slikarstvu - koje je objavio pod svojim imenom.

Godine 1614., učenjak imena Isaac Casaubon izradio je analizu hermetičkih tekstova. Tom je prilikom zaključio kako hermetički korpus datira iz prvih stoljeća kršćanske ere, odbacujući starost koja mu se do tada pripisivala. Iako se materijal toga korpusa danas sma­ tra mnogo  starijim,  Casaubonovo datiranje  samih tekstova općenito je prihvaćeno kao ispravno, kao i njegova tvrdnja da Hermes Trisme- gistus nije bio povijesna osoba, ni čovjek niti bog, već izmišljeni lik. Fludd je, međutim, prijezrivo odbacio Casaubonove zaključke, ne udostojivši se ni obrazložiti svoj stav. Vjerovao je u Hermesa Trismegistusa kao povijesnu osobu, a hermetičke je tekstove smatrao autoritetom jednake drevnosti kao i Biblija. Kako je primijetila Fran­ ces Yates, gotovo svaka stranica svake knjige koju je napisao sadrži barem jedan navod iz hermetičkih tekstova.

Iste godine kada je Casaubon objavio svoj ikonoklastički expose, u Njemačkoj se pojavio prvi od čuvenih anonimnih manifesta, koji su

 

objavljivali postojanje i skoro razotkrivanje neuhvatljivih rozikruci- janaca, ili Bratstva Ružina križa. Drugi je traktat uslijedio godinu dana kasnije. U tim je manifestima hermetizam dobio specifičnu reli- giozno-političku dimenziju, najavljujući zbacivanje crkvene tiranije i uspostavu novoga svjetskog poretka. Val histerične paranoje proširio se Europom, a posebice njezinim katoličkim područjima.

Putujući kontinentom, a posebice Njemačkom, Fludd je upoznao mnoge ljude koji će se kasnije povezivati s takozvanim rozikrucijan- skim pokretom. Možda je upoznao čak i samoga autora ili autore anonimnih traktata. Ako je tome bilo tako, svoja je saznanja zadržao za se. No, požurio se da objavi svoje djelo. Na sajmu knjige u Fran­ kfurtu, 1616. godine, pojavila se njegova obrana rozikrucijanizma, Apologia compendiaria, opisana kao »kratka apologija koja skida i ispire sjenu sumnje i ozloglašenosti koja prati Bratstvo Ružina križa, vodom istine« (ovdje je u pitanju igra riječi. U tekstu stoji »Fludd of truth«, gdje »flood«, koja se izgovara jednako kao i Fludd, znači

»poplava«, op. prev.). U ovoj apologiji, i njezinoj proširenoj verziji, objavljenoj godinu dana kasnije, Fludd je veličao drevnu mudrost Hermesa Trismegistusa i hvalio rozikrucijance zbog njihova »div­ ljenja vrijednog znanja o božanskim i prirodnim tajnama«. Tome je pridodao i osobno pismo »Braći Ružina križa«, izražavajući svoju želju i spremnost da postane članom njihova Reda, i pozivajući ih da s njim uspostave kontakt. Nije poznato je li ikada dobio odgovor, međutim, ne iznenađuje da su ga uskoro počeli smatrati rozikruci- jancem, a takvo mišljenje vlada i danas. Takvo će mišljenje samo pot­ vrditi njegovo druženje s drugim rozikrucijanski orijentiranim ljudi­ ma, poput alkemičara i hermetičara Michaela Maiera, liječnika Sve­ toga Rimskog cara, Rudolfa II, a kasnije i Friedricha, rajnskog elek- tora palatina, moćnika koji je prigrlio rozikrucijanizam. Fludd i Maier imali su istoga izdavača, De Bryja od Oppenheima, koji je 1611. poslao Jakovu I čestitku s jasnim rozikrucijanskim simboliz­ mom.

Fluddovo najznačajnije djelo bila je knjiga u nekoliko svezaka naslovljena Ultriusque cosmi historia (Povijest makrokozmosa i mikrokozmosa). Prvi svezak, objavljen 1617. godine, bio je posvećen kralju Jakovu I i smjesta se našao na inkvizicijskom Indexu. U ovo­ me enciklopedijskom tekstu, kao i u svim ostalim Fluddovim djeli­ ma, očigledan je utjecaj Johna Deeja. Poput rozikrucijanaca, nastojao

 

je cjelokupan spektar hermetičke misli i ezoterije povezati u jednu cjelinu, ujedinjujući alkemiju, astrologiju, Kabalu, numerologiju, svetu geometriju, kao i mnoga druga područja u sveobuhvatnu potpu­ nost. Eksperimentirao je i s magnetizmom, te je time, poput Para- celzusa prije njega, otvorio put Mesmeru i uspostavio temelje mo­ derne psihologije.

Poput Deeja i ostalih renesansnih maga, Fludd je bio posebno za­ interesiran za primjenu hermetizma u arhitekturi. No. za Fludda je vrhunska manifestacija hermetičkog talismana u  obliku  arhitekture bila kazalište.  Drugim riječima, za Fludda je kazalište bila zamjena za hram i druge slične građevine, kao magičnih struktura čija je svrha bila privlačenje sideralnih energija kozmosa. Mikrokozmos kazališta utjelovljavao je i odražavao makrokozmos, dok je drama koja se ta­ mo odvijala predstavljala mikrokozmos makrokozmosa ljudskoga života i djelovanja. Kazalište je za Fludda postalo »teatrom svijeta«, čiji je najprikladniji oblik bio planet.

Ukoliko je interpretacija Frances Yates točna, Fluddovo djelo predstavlja uzor za arhitekturu Globe Theatre-a, u kojemu su se izvodile mnoge Shakespeareove drame. Djelo poput Oluje, pred­ stavljalo bi, tako, magični talismanski mikrokozmos, koji se odvijao u strukturi koja je također predstavljala magični talismanski mikro­ kozmos. U svome promišljanju o makrokozmosu i mikrokozmosu, Fludd je opisivao metode postizanja kazališnih efekata, koji, pri­ mjerice, oponašaju zvuk groma ili topa, dočaravaju »spaljivanje Tro­ je« ili »izgaranje Rima«, te kako se »skrivenim svjetlosnim aranž­ manima« može opisati polaganje žrtava paljenica«. Takve će teh­ nike, kao i um koji stoji iza njih, izvršiti dubok  utjecaj  na  Iniga Jonesa.

Osim po svom pisanom djelu, Fludd je značajan i zato što u svo­ me promišljanju odražava važan prijelaz u evoluciji hermetizma i orijentaciji filozofske svijesti Zapada. Ovaj će prijelaz odigrati vital­ nu ulogu u razvoju zapadne kulture i povezivanju svijeta kakvog poz­ najemo danas.

Od maga do tajnoga društva

Do sredine šesnaestoga stoljeća, renesansni mag, poput, primjerice, Agrippe ili Paracelzusa, bio je prilično usamljen u svojoj potrazi za

 

usavršavanjem i nadilaženjem vlastite prirode, kao i u svome iskustvu svetog ili numinoznog. Istina, tragao je za obraćenicima, za sebi sličnima, ali samo da bi razumjeli smisao njegovog pothvata i nastavili dalje vlastitim naporima. Ako je Agrippa doista putovao Europom osnivajući tajna društva, nije to činio zbog želje za refor­ mom europskoga društva u cjelini, već da bi prenio i očuvao vlastita velika otkrića, od kojih se najvažnije, prema njegovim riječima, može prenositi samo osobno, usmenom predajom od učitelja na učenika. Naglasak je, ukratko, na pojedincu, koji je u sebi utjelov- ljavao tajne i svete odnose između mikrokozmosa i makrokozmosa. Numinozno se, prema Agrippi i Paracelzusu, može manifestirati sa­ mo duboko u čovjekoj unutrašnjosti. Društvo je moralo iznaći vlas­ tite načine.

Dee i Bruno dijelili su ovo mišljenje. U isto vrijeme, međutim, bili su okrenuti i prema van, prema društvu i svijetu u cjelini. S Flud- dom je ova nova orijentacija, koju su započeli Dee i Bruno, gotovo dosegnula svoj konačni oblik. Hermetički su se studiji, u Fluddovo vrijeme, već počeli odmicati od usamljeničke prakse pojedinca koji se usavršava vlastitim naporima. Započelo je osnivanje tajnih društa­ va, kabala, orijentiranih ka usavršavanju društva kao cjeline. Drugim riječima, hermetizam Fludda, rozikrucijanaca i ranog slobodnog zi­ darstva, više nije bio izoliran, povezujući se sve više sa svijetom i, kao neizbježna posljedica, s politikom.

Mnogi komentatori gledaju na ovo kao na jednostavan i linearni razvoj. Za njih je tajno društvo, čijim su primjerima rozikrucijanci i slobodno zidarstvo, bili prirodnim nastavkom usamljenih figura po­ put Agrippe i Paracelzusa. Kako će se kasnije pokazati, međutim, taj­ na su društva jednako tako mogla predstavljati neku vrstu aberacije ili iskrivljenja, a istinske je nasljednike Agrippe i Paracelzusa mo­ guće pronaći negdje drugdje.