Riječi "svijest" i "svjesnost" često su se ponavljale u knjizi. Zli ljudi opiru se svijesti o svom stanju. Znak duhovno razvijenih ljudi je njihova svijest o vlastitoj lijenosti. Često ljudi nisu svjesni svoje religije ili pogleda na svijet, a na putu religioznog sazrijevanja nužno je biti svjestan vlastitih predrasuda i sklonosti ka zabludama. Kroz disciplinu stavljanja u zagrade i kroz ljubav, mi sazrijevamo postajući svjesniji ljudi koje volimo i svijeta koji nas okružuje. Suštinski dio discipline jest razvoj svijesti o našoj odgovornosti i moći odabira. Sposobnost svjesnosti pripisujemo dijelu uma kojeg zovemo svijest. Došli smo do točke kad možemo definirati duhovni razvoj kao rast ili evoluciju svijesti.

Riječ "svijest" (conscious) izvedena je od latinskog prefiksa con, što znači "sa", i riječi scire, što znači "znati". Biti svjestan znači "znati sa". Ali, kao ćemo protumačiti ovo "sa"? Znati "s čim"? Već smo rekli kako podsvjesni dio našeg uma posjeduje ogromna saznanja. Naša podsvijest zna više od nas, "mi" ovdje znači naše svjesno biće. Kad postanemo svjesni neke nove istine, to je stoga što smo je prepoznali kao istinitu. Ponovno smo spoznali ono što smo znali cijelo vrijeme. Dakle, možemo li zaključiti da kad postanemo svjesni, tada znamo "sa" našom podsvijesti? Razvoj svijesti je razvoj našeg znanja svjesnog uma "zajedno sa" podsvjesnim umom, koji već posjeduje to znanje. To je proces u kojem se naš svjesni um sinkronizira s podsvjesnim. Ovaj bi koncept trebao biti blizak psihoterapeutima jer oni često definiraju svoju terapiju kao proces "pretvaranja podsvjesnog u svjesno" ili kao proširivanje carstva svijesti na područje carstva podsvijesti.

Međutim, još nismo objasnili kako to podsvijest posjeduje sva ta znanja koja još nismo svjesno naučili. Ovo je još jednom toliko jednostavno pitanje da za njega još ne postoji znanstveni odgovor. Ponovno možemo samo postaviti hipotezu. Ponovno ne znam za niti jednu drugu hipotezu koja bi bila bolja od postulata da je Bog intimno povezan s nama, toliko intimno da je, zapravo, dio nas. Kad tražite najbliže mjesto gdje bi trebala biti milost, potražite je u sebi. Ako poželite pronaći mudrost veću od vaše, potražite je u sebi. Ovo ukazuje na to kako je veza između Boga i čovjeka, barem dijelom, veza između svjesnog i podsvjesnog. Ili jednostavnije naša podsvijest je Bog. Uvijek smo bili dio Boga. Bog je uvijek bio sa nama i uvijek će biti.

Kako je to moguće? Ako je čitatelj preplašen mišlju kako je naša podsvijest Bog, on se može podsjetiti da to nije bogohulni koncept budući da je, u osnovi, jednak kršćanskom konceptu Svetog Duha koji se nalazi u svima nama. Da bih lakše shvatio odnos između nas i Boga, našu podsvijest zamišljam kao podanak ili nevjerojatno velik, bogat i skriven sustav korijenja, koji hrani sićušnu biljku svijesti što klija iz njega. Ovu analogiju dugujem Jungu koji je, opisujući sebe kao "iver beskrajnog božanstva", nastavio ovim riječima:

"Život mi se oduvijek činio poput biljke koja živi na svom podanku. Istina je da je život nevidljiv, skriven u podanku. Dio koji se pojavljuje iznad zemlje, traje samo jedno ljeto. Potom vene to je efemerna pojava. Kad razmišljamo o beskrajnom rastu i propadanju života i civilizacije, ne možemo izbjeći dojmu apsolutne ništavnosti. Pa ipak, nikad nisam izgubio osjećaj za nešto što raste i proživljava vječni tijek. Ovo što vidimo je procvat koji je prolazan. Podanak ostaje."

Jung nikad nije otišao tako daleko i izjavio kako Bog postoji u našoj podsvijesti, premda se to u njegovom pisanju da naslutiti. Ono što jest napravio, to je da je podijelio podsvijest na površnu individualnu "osobnu podsvijest" i dublju "kolektivnu podsvijest", koja je zajednička cijelom čovječanstvu. U mojoj viziji kolektivna podsvijest je Bog, svijest je čovjek kao pojedinac, a osobna podsvijest je odnos medu njima. Budući da se nalazi između, neizbježno je da osobna podsvijest bude na muci, na poprištu borbe između božje volje i volje pojedinca. Prethodno sam podsvijest opisao kao blagonaklono carstvo puno ljubavi. Vjerujem da je tako. Ali snovi, iako mogu sadržavati poruke ljubavi i mudrosti, mogu simbolizirati određene konflikte. Mogu bit ugodni i samoobnavljajući, ali isto tako i teške, zastrašujuće noćne more. Zbog tih zastrašujućih elemenata, mnogi su mislioci smještali uzroke psihičkih bolesti u podsvijest, kao da psihopatologija stoluje u podsvijesti, a da su simptomi podzemni demoni koji isplivavaju na površinu kako bi mučili pojedinca. Kao što sam već naglasio, moje je mišljenje upravo suprotno. Vjerujem kako psihopatologija stoluje u svijesti te da su psihičke bolesti poremećaji svijesti. Upravo stoga što naše svjesno biće pruža otpor mudrosti podsvijesti, mi obolijevamo. Zato što je naša svijest poremećena dolazi do sukobljavanja, a podsvijest samo pokušava ispraviti taj poremećaj. Drugim riječima, bolest se pojavljuje onda kad se svjesna volja pojedinca bitno razlikuje od božje volje, što je zapravo, pojedinčeva vlastita podsvijest.

Već sam rekao kako je krajnji cilj duhovnog razvoja pojedinca njegovo sjedinjavanje s Bogom, spoznaja Boga. Budući da je Bog cijelo vrijeme u podsvijesti, nadalje možemo definirati cilj duhovnog razvoja kao dostizanje božanskog od strane svjesnog bića. Pojedinac mora postati Bog, apsolutno i potpuno. Znači li to da je cilj svijesti stopiti se s podsvijesti, kako bi sve postalo podsvijest? Teško da je tako. Sad dolazimo do ključne točke. Treba postati Bog, ali sačuvati svjesnost. Ako pupoljak svjesnosti, koji raste iz podanka podsvjesnog Boga, može sam postati Bog, tada će Bog poprimiti novi oblik života. To je smisao naše individualne egzistencije. Rođeni smo da bi smo kao svjesni pojedinci mogli postati novi životni oblik Boga.

Svijest je izvršni dio našeg apsolutnog bića. Svijest je ta koja donosi odluke i sprovodi ih u djela. Kad bi cijelo biće postalo podsvijest, bili bismo poput novorođenčadi, sjedinjeni s Bogom, ali nesposobni za bilo kavo djelovanje. U mističnoj misli nekih hindu i budističkih religija, postoji izvjesna kvaliteta regresije gdje se status novorođenčeta bez granica ega uspoređuje s Nirvanom, a cilj postizanja Nirvane doima se sličnim povratku u maternicu. Cilj teologije koju ovdje iznosim upravo je suprotan. Cilj nije da se postane nesvjesna beba bez ega, već da se razvije zreli, svjesni ego, koji potom može postati ego Boga. Ako smo zrele osobe, koje hodaju na dvije noge i koje su sposobne neovisno odabirati, ako možemo identificirati svoju zrelu slobodnu volju sa voljom Boga, onda je Bog kroz naš svjesni ego poprimio nov i moćan oblik života. Postat ćemo božji agenti, njegova ruka, te samim time i dio Njega. Ukoliko možemo kroz svoje svjesne odluke utjecati na svijet prema njegovoj volji, utoliko će naši životi postati nosioci božje milosti. Mi samo moramo postati jedan oblik božje milosti koji radi za dobrobit čovječanstva, stvarajući ljubav tamo gdje nikad nije postojala, podižući ljude na našu razinu svijesti i unaprjeđujući ljudsku evoluciju.