Ubojica

KONJA, OZUJAK 1248.

Budale! Idioti! Rekao sam im da ne idu sa mnom. Objasnio sam im da uvijek radim sam i mrzim kad mi se klijenti petljaju u posao. Ali oni su bili uporni, zakljucujuci da se, buduci da dervis ima nadnaravne moci, vlastitim ocima moraju uvjeriti da je mrtav.

"U redu", pristao sam na kraju. "Ali pobrinite se da mi se ne priblizite dok sve ne bude

gotovo."

Suglasili su se. Sad ih je bilo trojica. Ona dvojica koju sam znao iz prethodnog susreta i jedan novi tip koji je zvucao jednako mlad i napet kao i ostala dvojica. Svima su lica bila omotana crnim maramama. Kao da je mene briga tko su!

Nakon ponoci bio sam ispred Rumijeve kuce. Skocio sam preko kamenog zida u

dvoriste i sakrio se iza jednog grma. Moji su me klijenti uvjerili da Sems iz Tabriza ima naviku svake noci meditirati u dvoristu, prije ili nakon uzimanja abdesta. Morao sam samo cekati.

Bila je vjetrovita noc, neuobicajeno hladna za ovo doba godine. Mac mi je bio tezak i

hladan u ruci, a dvije koraljne kuglice kojima je bila uresena drska grube pod mojim prstima. Za svaki slucaj, sa sobom sam ponio i mali bodez u koricama.

Mjesec je bio ovijen nekom blijedomodrom maglicom. Nekoliko nocnih zivotinja tulilo je  i  zavijalo  izdaleka.  Osjetio  sam  sladak  miris  ruza  na  vjetru  koji  je  tresao  stabla.

Neobicno, ali taj je miris u meni izazvao nelagodu. Ni prije nego sto sam stigao do te kuce nisam bio u najboljem raspolozenju. Ali sad je bilo jos gore. Dok sam stajao ondje, ovijen onim pretjerano slatkim mirisom, nisam mogao ne osjetiti snazan poriv da odustanem od citavog tog plana i smjesta napustim to sablasno mjesto.

Ali ostao sam, vjeran svojoj rijeci. Nisam znao koliko je vremena proslo. Vjede su mi

otezale i stalno sam zijevao protivno svojoj volji. Kad se silina vjetra pojacala, iz nekog meni nepoznatog razloga, moj je um pretresao sjecanja, mracna i uznemirujuca, na sve

ljude koje sam u zivotu ubio. Iznenadila me moja bojazan. Obicno me ne bi uznemirilo prisjecanje na proslost. Zamislio bih se i povukao, mozda, ponekad cak i postao mrzovoljan, ali nikad nervozan.

Odzvizdao sam nekoliko pjesama da si podignem moral, a kad ni to nije pomoglo,

uperio sam pogled u straznja vrata kuce i sapnuo, "Dodi, Semse. Nemoj da predugo cekam. Izadi u dvoriste."

Nije bilo nikakvog zvuka. Nikakvog pokreta. Nicega.

Najednom je pocela padati kisa. S mjesta na kojemu sam stajao, vidio sam preko kosih

zidova dvorista. Uskoro je pljusak bio tako zestok da su se ulice pretvorile u nabujale rijeke i ja sam bio mokar do koze.

"Prokletstvo", rekao sam. "Prokletstvo! Prokletstvo!"

Razmisljao sam da odustanem tu noc, kad sam kroz bubnjanje kise po krovovima i cestama zacuo neki ostar zvuk. Netko je bio u dvoristu.

Bio je to Sems iz Tabriza. Sa svjetiljkom u ruci, isao je prema meni i zaustavio se na nekoliko koraka od grma iza kojega sam se skrivao.

"Bas je krasna noc, nije li?"

Jedva uspijevajuci suspregnuti iznenadenost, zadahtao sam od cuda. Je li netko pokraj njega, ili razgovara sam sa sobom?

Zna li da sam ovdje? Da mozda nije svjestan moje nazocnosti? Um mi je kljucao od

pitanja.

Zatim mi je na pamet pala jedna druga misao. Kako svjetiljka u njegovoj ruci i nadalje gori, usprkos jakom vjetru i gustoj kisi? I cim mi je to pitanje palo na um, osjetio sam srse jeze niz kraljeznicu.

Sjetio sam se govorkanja o Semsu. Toliko je vjest u crnoj magiji, govorili su ljudi, da

svakoga moze pretvoriti u revajuceg magarca ili slijepog sismisa jednostavno vezanjem niti iz odjece te osobe i izgovaranjem svojih zlih magicnih rijeci. Iako nikad nisam vjerovao u takve gluposti i nisam to kanio ni sad poceti, dok sam stajao i promatrao kako plamen Semsove svjetiljke treperi na gustoj kisi, nisam mogao mirno stajati, toliko sam drhtao.

"Prije mnogo godina imao sam ucitelja u Tabrizu", rekao je Sems odlozivsi svjetiljku na tlo i tako je sklanjajuci iz mog vidokruga. "On me je naucio da za sve postoji vrijeme. To je jedno od zadnjih pravila."

O kakvim on to pravilima govori? Kakve su to tajanstvene rijeci? Morao sam brzo odluciti hocu li izici iz grma odmah ili pricekati da mi on okrene leda - samo sto on to nije ni u jednom trenutku ucinio. Ako zna da sam ovdje, nema smisla skrivati se. Medutim, u slucaju da ne zna, morao sam dobro odvagnuti kad cu izici.

Ali onda, kao da bi se produbila moja zbunjenost, ugledao sam kako se obrisi one trojice mladica koji su stajali ispod nadstresnice s druge strane dvorisnog zida nespokojno meskolje. Mora da se pitaju zasto jos nisam krenuo ubiti dervisa.

"To je pravilo broj trideset i sedam", nastavio je Sems. "Bog je precizan urar. Toliko je

precizan njegov poredak da se sve na zemlji dogaaa u svoje vrijeme. Ni minute kasnije, ni minute ranije. I za sve bez iznimke, taj sat tocno radi. Za svakoga postoji vrijeme za ljubav i vrijeme za smrt."

U tom sam trenutku shvatio da se obraca meni. Znao je da sam ondje. Znao je to i prije nego sto je iskoracio u dvoriste. Srce mi je zalupalo kao ludo. Imao sam osjecaj da je svuda oko mene netko isisao zrak. Vise nije bilo koristi skrivati se. I zato sam se jednostavno uspravio i izisao iz grma. Kisa je prestala jednako naglo kao sto je i pocela i zaronila sve u tisinu. Stajali smo licem o lice, ubojica i zrtva, i usprkos neobicnosti te situacije, sve se cinilo prirodnim, gotovo spokojnim.

Izvukao sam mac i zamahnuo svom snagom. Dervis je izbjegao udarac spretnoscu

kakvu nisam ocekivao od covjeka njegove visine. Tek sto nisam ponovno zamahnuo, kad se najednom tama uskovitlala i sestorica ljudi pojavila se niotkuda, napadajuci dervisa

toljagama i kopljima. Ocito su ona trojica mladica doveli prijatelje. Borba koja je uslijedila bila je tako zestoka da su svi pali na tlo, kotrljali se naokolo, ponovno dizali i ponovno padali, lomeci koplja.

Stajao sam i promatrao, prenerazen i bijesan. Nikad ranije nisam bio sveden na svjedoka umorstva za koje sam bio placen. Bio sam toliko srdit na onu trojicu mladica zbog njihove drskosti da sam lako mogao pustiti dervisa da ode i umjesto toga se boriti protiv njih.

Ali ubrzo je jedan od njih poceo histericno vikati. "Upomoc! Pomozi nam, Sakalova glavo! Ubit ce nas."

Brzinom munje bacio sam mac, izvukao bodez iz pojasa i pojurio. Nas sedmorica oborili smo dervisa na tlo i ja sam ga jednim brzim pokretom ubo u srce. Iz njegovih je

usta izasao jedan promukli krik, glas mu se slomio na vrhuncu. Vise se nije pomaknuo, niti je disao.

Zajedno smo podigli njegovo tijelo, koje je bilo neobicno lagano, i bacili ga u bunar. Glasno dahcuci ne bismo li uhvatili daha, svi smo se zatim odmaknuli korak unatrag i cekali da cujemo zvuk pada njegovog tijela u vodu.

Nije ga bilo.

"Koji se to vrag dogada?" upitao je jedan od muskaraca. "Zar nije pao u bunar?" "Naravno da jest", odgovorio je drugi. "Kako je mogao ne pasti?"

Uhvatila ih je panika. Uhvatila je i mene.

"Mozda se uhvatio za kuku na zidu", predlozio je treci.

Taj je prijedlog imao smisla. On nam je s leda skinuo teret pronalazenja objasnjenja i mi smo ga rado prihvatili, iako smo svi znali da na zidovima bunara nema kuka.

Ne znam koliko smo dugo cekali ondje i izbjegavali pogledati jedni drugima u oci. Hladan je vjetric zapuhao dvoristem, rasipavajuci tanke, smede vrbine listice oko nasih

nogu. Visoko na nebu, tamno plavetnilo jutra tek je pocelo dobivalo purpur. Mozda bismo ostali ondje do dugo u dan, da se nisu otvorila straznja vrata kuce i izisao neki muskarac. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to Mevlana.

"Gdje si?" povikao je, glasom prepunim zabrinutosti. "Semse, jesi li tu?"

Na spomen njegovog imena, nas sedmorica svi dadosmo petama vjetra. Ona sestorica preskocise zid vrta i nestadose u noci. Ja sam malo zaostao, trazeci svoj bodez, koji sam pronasao ispod jednog grma, blatnjav. Znao sam da se ne bih smio zadrzavati ondje, ni

sekunde, ali nisam mogao odoljeti iskusenju da se ne okrenem.

A kad sam se okrenuo, vidio sam kako Rumi tetura u dvoriste i zatim naglo posrce nalijevo, prema bunaru, kao da ga vodi intuicija. Nagnuo se, provirio u bunar i tako ostao jedan   trenutak,   prilagodavajuci   oci   polumraku   u   unutrasnjosti   bunara.   Zatim   se

odmaknuo, pao na koljena, lupio rukama o prsa i zastrasujuce vrisnuo. "Ubili su ga! Ubili su mog Semsa!"

Skocio sam preko zida i, ostavljajuci za sobom bodez s dervisovom krvlju na njemu, potrcao kao nikad ranije.