PETI DIO

Praznina

STVARI KOJE SU PRISUTNE KROZ SVOJE ODSUCE

Sultan Walad

KONJA, SRPANJ 1246.

Bez daha i jedva uspijevajuci stajati na nogama, otac je dosao u moju sobu i izgledao kao sjena muskarca kakav je nekoc bio. Ispod ociju je imao podocnjake, tamne i zloslutne, kao da je probdjeo citavu noc. Ali najvise me je iznenadilo da mu je brada posve pobijelila.

"Sine, pomozi mi", rekao je glasom koji nije zvucao njegov.

Otrcao sam do njega i uhvatio ga za ruku. "Sve, oce, samo recite."

Sutio je jednu minutu, kao da je zgnjecen tezinom onoga sto kani reci. "Sems je otisao. Napustio me je."

Na jedan veoma kratak trenutak, preplavila me zbunjenost i neki neobican osjecaj olaksanja, ali nisam to spominjao. Iako sam bio zalostan i sokiran, palo mi je na pamet da

bi ovako moglo biti i najbolje. Ne bi li zivot sad bio jednostavniji i mirniji? Otac je u zadnje vrijeme stekao mnogo neprijatelja, sve zbog Semsa. Htio sam da stvari ponovno budu onakve kakve su bile prije njegovog dolaska. Mozda je Aladdin u pravu? Nije li nam svima bilo bolje bez Semsa?

"Ne zaboravi koliko mi on znaci", rekao je moj otac kao da je naslutio moje misli. "On i ja smo jedno. Isti mjesec ima svoju svijetlu i svoju tamnu stranu. Sems je moja nepokorna strana."

Kimnuo sam glavom, postiden. Srce mi se snuzdilo. Otac nije morao reci nista vise.

Nikad u zivotu nisam vidio toliko patnje u ocima jednog covjeka. Jezik mi je otezao u ustima. Neko vrijeme nisam mogao progovoriti.

"Zelim da pronades Semsa - odnosno, naravno, ako on zeli biti naden. Dovedi ga

natrag. Reci mu koliko me srce boli." Glas mog oca spustio se do sapta. "Reci mu da me njegovo odsuce ubija."

Obecao sam mu da cu dovesti Semsa natrag. Njegova ruka uhvatila je moju i stisnula je s takvom zahvalnoscu da sam morao odvratiti pogled, jer nisam zelio da on vidi neodlucnost u mojim ocima.

Citav sam tjedan tumarao ulicama Konje, nadajuci se da cu uci u trag Semsu. Dotad su vec svi u gradu culi da je nestao i mnogo se nagadalo gdje bi mogao biti. Sreo sam jednog gubavca koji je neizmjerno volio Semsa. On me uputio mnogim ocajnim i nesretnim ljudima kojima je putujuci dervis pomogao. Nisam znao da toliko mnogo ljudi voli Semsa, jer je to bila ona vrsta ljudi koja mi je dosad bila nevidljiva.

Jedne sam se veceri vratio kuci umoran i dezorijentiran. Kerra mi je donijela zdjelicu

pudinga od rize, mirisnog od ekstrakta ruze. Sjela je pokraj mene i promatrala me kako jedem, osmijeha uokvirenog polumjesecima tjeskobe. Nisam mogao ne zamijetiti koliko je ostarjela u proteklih godinu dana.

"Cula sam da pokusavas dovesti Semsa natrag. Znas li kamo je otisao?" upitala je.

"Govorka se da je mozda otisao u Damask. Ali cuo sam da ljudi govore i da je otisao u Isfahan, Kairo, cak i Tabriz, grad u kojem se rodio. Moramo ih sve provjeriti. Ja cu otici u

Damask. Neki od ucenika mog oca otici ce u ova druga tri grada."

Kerrinim je licem preletjeo neki svecani izraz i promrmljala je, kao da glasno razmislja: "Mevlana pise stihove. Predivni su. Semsova odsutnost pretvara ga u pjesnika."

Spustajuci pogled na perzijski sag, vlaznih obraza, naskubljenih okruglih usana, Kerra

je uzdahnula i izgovorila sljedece stihove:

"Vidio sam kralja s licem Slave Onoga tko je oko i sunce neba"

Sad je u zraku bilo neceg cega trenutak ranije nije bilo. Vidio sam da je Kerra raskoljena duboko u sebi. Bilo je dovoljno samo pogledati njezino lice da shvatis koliko joj boli zadaje promatrati suprugovu patnju. Bila je spremna uciniti sve sto je u njezinoj moci samo kako bi ponovno vidjela njegov osmijeh. A ipak, i njoj je jednako laknulo, gotovo je bila sretna, sto se najzad rijesila Semsa.

"Sto ako ga ne mogu pronaci?" cuo sam samog sebe kako pitam.

"Tad necemo moci mnogo toga uciniti. Nastavit cemo zivjeti kao ranije", zamijetila je, s iskricom nade u ocima.

U tom sam trenutku posve jasno i bez ikakve dvojbe shvatio na sto je aludirala. Nisam morao pronaci Semsa iz Tabriza. Nisam cak morao ni otici u Damask. Mogao sam sutra

napustiti Konju, lutati negdje naokolo, pronaci neku zgodnu krcmu u kojoj cu odsjesti i vratiti se nekoliko tjedana kasnije, hineci da sam ga trazio posvuda. Otac bi mi vjerovao na rijec i ta bi tema zauvijek bila zaboravljena. Mozda bi tako bilo najbolje, ne samo za Kerru i Aladdina, koji su uvijek bili sumnjicavi glede Semsa, nego i za ucenike mog oca, cak i za mene.

"Kerra, sto da ucinim?" upitao sam.

I ta zena koja se preobratila na islam kako bi se udala za mog oca, koja je bila predivna majka meni i mom bratu i koja je voljela svog supruga toliko mnogo da je pamtila pjesme

koje je on napisao nekom drugom, uputila mi je bolan pogled i nista nije odgovorila. Najednom u sebi vise nije imala rijeci.

Morao sam sam pronaci odgovor.