Sultan Walad

KONJA, LIPANJ 1246.

"Brizi nema mjesta. Ljepota je u oku onoga koji promatra", stalno je ponavljao Sems. "Svi ce gledati isti ples, ali svatko ce ga vidjeti drugacije. Cemu onda brinuti? Nekima ce se svidjeti, nekima nece." Medutim, uvecer na dan seme, rekao sam Semsu kako me je strah da se nitko nece pojaviti.

"Ne brini", zestoko je odvratio. "Gradani me mozda ne vole, mozda im vise ni tvoj otac

nije drag, ali ne mogu nas ignorirati. Znatizelja ce ih dovesti ovamo."

I bas tako, uvecer na dan izvedbe, zatekao sam dvoranu na otvorenom prepunu. Bilo je u njoj trgovaca, kovaca, tesara, seljaka, kamenorezaca, proizvodaca boja, prodavaca lijekova,  cehovskih  majstora,  cinovnika,  grncara,  pekara,  narikaca,  proroka,  hvataca

stakora, trgovaca mirisima - cak je i seik Yassin dosao sa skupinom svojih ucenika. Zene su sjedile straga.

Laknulo  mi  je  kad  sam  ugledao  vladara Kaykhusrawa  u  prvome  redu  sa  svojim

savjetnicima. Cinjenica da covjek tako visokog polozaja podrzava mog oca usutkat ce jezicine.

Gledateljima je dugo trebalo da se smjeste, a cak i nakon sto su se smjestili, buka u dvorani nije posve prestala i zadrzao se zamor vatrenog ogovaranja. U zelji da sjednem

pokraj nekoga tko nece ruzno govoriti o Semsu, sjeo sam pokraj pijanca Sulejmana. Vonjao je na vino, ali meni to nije smetalo.

Noge su mi se trzale, dlanovi znojili, i iako je bilo dovoljno toplo da skinemo ogrtace, zubi su mi cvokotali. Ova je izvedba bila silno vazna za sve gori ugled mog oca. Molio sam

se Bogu, ali buduci da nisam znao sto bih tocno trazio, osim da sve ispadne u redu, moja je molitva zvucala previse traljavo.

Ubrzo se zacuo neki zvuk, najprije izdaleka, a zatim se priblizio. Bio je tako privlacan i ganutljiv da su svi suspregnuli dah, osluskujuci.

"Kakvo je to glazbalo?" sapnuo je Sulejman s mjesavinom strahopostovanja i odusevljenja.

"Zove se ney", odgovorio sam, sjetivsi se razgovora izmedu mog oca i Semsa. "A

njegov je zvuk uzdah ljubavnika za ljubljenim."

Kad je ney utihnuo, na pozornici se pojavio moj otac. Odmjerenim, mekim koracima, prisao je i pozdravio publiku. Za njim su izisla cetvorica dervisa, svi ucenici mog oca, svi u dugim bijelim haljama sa sirokim suknjama. Prekrizili su ruke na prsima, klanjajuci se

mom ocu kako bi dobili njegov blagoslov. Zatim se zacula glazba i, jedan po jedan, dervisi su se poceli okretati oko svoje osi, najprije polako, a zatim brzinom od koje je zastajao dah, dok su im se suknje rastvarale kao cvjetovi lotosa.

Bio je to divan prizor. Morao sam se nasmijesiti od ponosa i radosti. Krajickom oka,

provjerio sam reakciju publike. Cak i  najopakiji ogovaratelji promatrali su izvedbu s vidnim divljenjem.

Dervisi su se vrtjeli i vrtjeli naizgled citavu vjecnost. Zatim je glazba postala glasnija, zvuk rebaba iza zastora dostigao je ney i bubnjeve. I tad je na pozornicu izisao Sems iz

Tabriza, kao divlji pustinjski vjetar. U tamnijoj halji od svih ostalih i naizgled visi, ujedno

se i brze okretao. Ruke su mu bile sirom ispruzene ka nebu, jednako kao i njegovo lice, nalik suncokretu u potrazi za suncem.

Cuo sam kako mnogi u publici sa strahopostovanjem uzdisu. Cak i oni koji su mrzili

Semsa iz Tabriza kao da su podlegli carima tog trenutka. Pogledao sam oca. Dok se Sems

okretao u zanosu, a ucenici vrtjeli malo sporije u svojim orbitama, moj je otac stajao nepomican kao staro hrastovo stablo, mudar i miran, s usnama koje su se neprekidno micale u molitvi.

Najzad je glazba usporila. Dervisi su se najednom prestali okretati, svaki se cvijet

lotosa zatvorio u sebe. S njeznim pozdravom, moj je otac blagoslovio sve na pozornici i u gledalistu i na trenutak kao da smo svi bili povezani u savrsenom skladu. Uslijedila je iznenadna, duboka tisina. Nitko nije znao kako reagirati. Nitko nikad ranije nije vidio nista nalik ovome.

Glas moga oca razbio je tisinu. "Ovo se, prijatelji moji, naziva sema - ples vrtecih dervisa. Od danasnjeg dana nadalje, dervisi svih dobi plesat ce semu. S jednom rukom uperenom u nebo, a drugom u zemlju, svaku mrvicu ljubavi koju primimo od Boga, svecano se obvezujemo razdijeliti ljudima."

Gledatelji su se nasmijesili i mrmljajuci suglasili. Svuda u dvorani nastao je srdacan,

prijateljski metez. Toliko me ganula ta pozitivna reakcija da su mi suze navrle na oci. Moj otac i Sems najzad su pocinjali zadobivati postovanje i ljubav koju svakako zavreduju.

Ta je vecer mogla zavrsiti srdacno i ja sam mogao otici kuci kao sretan covjek, siguran da se situacija poboljsava, da nije bilo onoga sto se zatim dogodilo i sve upropast