Sultan Walad

KONJA, PROSINAC 1245.

Boli me kad cujem govorkanja, iako su ona za neke samo sala. Kako ljudi mogu biti tako puni prezira i poruge prema stvarima o kojima tako malo znaju? Cudno je to, ako ne i zastrasujuce, koliko su ljudi izvan dodira s istinom! Ne shvacaju dubinu veze izmedu mog oca i Semsa. Ocito nisu procitali Kur'an. Jer da jesu, znali bi da postoje slicne price o duhovnom druzenju, kao sto je prica o Mojsiju i Khidru.

Nalazi se u suri el-Kehf, jasno i glasno. Mojsije je bio izvanredan covjek, dovoljno velik da jednoga dana postane prorok, kao i legendarni voda i zakonodavatelj. Ali postojalo je doba kad mu je bio bolno potreban duhovni drug koji ce mu otvoriti trece oko. A taj drug nije bio nitko drugi doli Khidr, tjesitelj ojadenih i odbacenih.

Khidr je rekao Mojsiju, "Ja sam vjecni putnik. Bog mi je dodijelio da tumaram svijetom i cinim sto treba biti ucinjeno. Ka zes da mi se zelis pridruziti na mojim putovanjima, ali budes li me slijedio, ne smijes me ispitivati ni o cemu sto cinim. Mozes li podnijeti pratiti me bez ispitivanja? Mozes li mi u cijelosti vjerovati?"

"Da, mogu", uvjerio ga je Mojsije. "Dopusti mi da podem s tobom. Obecajem, necu postavljati nikakva pitanja."

I tako su se oni otputili i putem posjecivali razne gradove. Ali kad je svjedocio Khidrovim bezumnim djelima, kao sto  je bilo umorstvo jednog djecaka  ili potapanje

broda, Mojsije nije mogao zauzdati jezik. "Zasto si ucinio te grozne stvari?" ocajno je upitao.

"Sto se dogodilo s tvojim obecanjem?" pitanjem je odvratio Khidr. "Nisam li ti rekao

da mi ne smijes postavljati nikakva pitanja?"

Svaki se put Mojsije ispricao, obecao da vise nece nista pitati, i svaki je put prekrsio obecanje. Na kraju je Khidr objasnio razlog svakog svog djela. Polako ali sigurno, Mojsije je  shvatio  da  su  stvari  koje  se  mogu  ciniti  zlima  ili  nesretnima  cesto  blagoslov  pod

krinkom, dok ono sto mozda izgleda ugodnim dugorocno moze biti stetno. Njegovo kratko druzenje s Khidrom imalo je biti iskustvo koje mu je otvorilo oci vise od ijednog drugog u zivotu.

Kao  u  ovoj  paraboli,  postoje  na  svijetu  prijateljstva  koja  se  obicnim  ljudima  cine

nerazumljivima, ali zapravo su putovi do duboke mudrosti i uvida. Tako ja dozivljavam Semsovu nazocnost u zivotu mog oca.

Ali znam da je drugi ljudi ne vide na isti nacin i zabrinut sam. Nazalost, Sems ne olaksava ljudima, ne nastoji se svidjeti. Sjedi pred vratima vjerske skole poput nekog

neprikrivenog tiranina, zaustavlja i ispituje svakoga tko zeli uci porazgovarati s mojim ocem.

"Zbog cega zelis vidjeti velikog Mevlanu?" pita. "Sto si donio na dar?"

Ne znajuci sto bi odgovorili, ljudi zamuckuju i oklijevaju, cak se ispricavaju. A Sems ih otjera.

Neki od tih posjetitelja vrate se za par dana s darovima, donoseci suho voce, srebrne dirame, svilene cilime ili novorodenu janjad. Ali kad vidi ta dobra, Sems se jos vise rasrdi.

Njegove crne oci zaplamte, lice mu zasja od zara i ponovno ih otjera.

Jednog se dana jedan muskarac toliko rasrdio na Semsa da je poviknuo: "Sto ti daje pravo da zaprijecis ulaz kroz Mevlanina vrata? Svakoga pitas sto donose! A ti? Sto si mu ti donio?"

"Donio sam sebe", odgovorio je Sems, tek toliko glasno da bude cujno. "Zrtvovao sam

vlastitu glavu zbog njega."

Onaj muskarac se pokunjeno udaljio, mrmljajuci nesto sebi u bradu, i djelovao je vise zbunjen no bijesan.

Tog istog dana upitao sam Semsa ne smeta li ga sto ga toliki mnogi ljudi pogresno shvacaju i nedovoljno cijene. Jedva sposoban suspregnuti zabrinutost, naglasio sam da je u zadnje vrijeme stekao mnogo neprijatelja.

Sems  me  je  bezizrazajno  pogledao,  kao  da  nema  pojma  o  cemu  govorim.  "Ali  ja

nemam neprijatelja", rekao je i slegnuo ramenima. "Oni koji ljube Boga mogu imati kriticare, cak i suparnike, ali ne mogu imati neprijatelje."

"Da, ali ti se svadas s ljudima", prigovorio sam.

Sems se nakostrijesio od zara. "Ja se ne svadam s njima, svadam se s njihovim egom.

To je nesto drugo."

Zatim je tiho dodao: "To je jedno od cetrdeset pravila: Ovaj je svijet kao snjeina planina s koje odjekuje tvoj glas. Stogod kaies, dobro ili zlo, nekako ce ti se vratiti. Stoga, ako postoji netko tko gaji lose misli o tebi, kaies li slicno lose stvari o njemu, samo ces pogorsati situaciju. Naci ces se zarobljen u pakosnom krugu zlobne energije. Umjesto toga, cetrdeset dana i noci govori i misli lijepe stvari o toj osobi. Po isteku tih cetrdeset dana, sve ce biti drukcije, jer ces ti u svojoj nutrini biti drukciji."

"Ali ljudi o tebi govore svakojake stvari. Kazu cak i da mora biti neka neizreciva veza izmedu dvojice muskaraca koji toliko vole jedan drugoga", rekao sam, a glas me pri kraju izdao.

Kad je to cuo, Sems je stavio dlan na moju ruku i nasmijesio se svojim uobicajenim mirnim osmijehom. Zatim mi je ispri cao jednu pricu.

Dvojica muskaraca putovala su iz jednoga grada u drugi. Dosli su do rjecice cija se voda podigla

od obilne kise. Tek sto su prisli vodi, zamijetili su kako ondje stoji jedna mlada, lijepa iena kojoj je bila potrebna pomoc. fedan od dvojice muskaraca odmah joj je prisao. Podigao je ienu i odnio je u narucju preko rjecice. Zatim ju  je ondje spustio, mahnuo joj  u  pozdrav i  dvojica muskaraca nastavila su svojim putem.

Tijekom ostatka putovanja, drugi je putnik bio neobicno sutljiv i mrzovoljan, i nije odgovarao na pitanja svog prijatelja. Nakon nekoliko sati durenja, nesposoban vise sutjeti, upitao je: "Zasto si dodirnuo onu ienu? Mogla te je zavesti! Muskarci i iene ne smiju dolaziti u takav doticaj!"

Prvi je muskarac mirno odgovorio: "Prijatelju, ja sam onu ienu prenio preko rjecice i ondje sam je ostavio. Ti si taj koji je nosi sve otad."

"Neki ljudi su takvi", rekao je Sems. "Nose svoje strahove i sklonosti na ramenima, pritisnuti svom tom tezinom. Ako cujes nekoga tko ne moze shvatiti dubinu veze izmedu tvog oca i mene, reci mu da opere svoj um!"