CETVRTI DIO

Vatra

STVARI KOJE STETE, RAZARAJU I UNISTAVAJU

Sulejman pijanac

KONJA, VELJACA 1246.

Brojne lude zablude opsjedale su me u pijanome stanju, obmanutog vinom, ali vidjeti velikog Rumija kako ulazi kroz vrata krcme bilo je pretjerano cak i za mene. Ustipnuo sam se, ali vizija nije nestala. "Hej, Hristose, sto si mi to posluzio, covjece?" uzviknuo sam. "Ona zadnja boca vina mora da je bila opaka. Nikad neces pogoditi sto mi se pricinja u ovom trenutku."

"Suti, idiote", sapnuo je netko iza mojih leda.

Osvrnuo sam se ne bih li vidio tko me to pokusava usutkati i zapanjio se vidjevsi kako svi muskarci u krcmi, ukljucujuci Hristosa, zblenuto gledaju u vrata. Citava je krcma utonula u neku sablasnu tisinu, i cak je i gostionicarski pas, Saqui, djelovao zbunjen dok je

lezao mlohavih usiju priljubljenih uz pod. Perzijski trgovac cilimima prestao je pjevati one njegove grozne melodije koje je nazivao pjesmama. Sad se ljuljao na nogama, visoko uzdignute brade, s prenaglasenom ozbiljnoscu pijanca koji nastoji djelovati trijezan.

Hristos je prekinuo sutnju. "Dobrodosli u moju krcmu, Mevlana" rekao je, a glas mu je

bio natopljen pristojnoscu. "Cast je vidjeti vas pod ovim krovom. Kako vam mogu pomoci?"

Uporno sam treptao dok mi najzad nije sinulo da ondje doista stoji Rumi.

"Hvala vam", odgovorio je Rumi sa sirokim, ali bezizrazajnim osmijehom. "Volio bih

malo vina."

Siroti Hristos je bio toliko iznenaden kad je to cuo da je razjapio usta. Kad se uspio ponovno pomaknuti, poveo je Rumija do prvog slobodnog stola, koji je slucajno bio tik

pokraj mojega!

"Selamun alejkum", pozdravio me Rumi cim je sjeo.

Odzdravio sam mu i izgovorio nekoliko ljubaznih rijeci, ali nisam siguran da sam ih izgovorio kako treba. Sa svojim mirnim izrazom, skupocjenom haljom i otmjenim smedim

kaftanom, Rumi je izgledao posve neumjesno.

Nagnuo sam se prema njemu i spustivsi glas do sapta, upitao: "Hoce li biti strasno nepristojno ako vas upitam sto covjek kao vi radi ovdje?"

"Prolazim sufijsku kusnju", odgovorio je Rumi i namignuo mi kao da smo najbolji

prijatelji. "Sems me je poslao ovamo kako bih upropastio svoj ugled." "Je li to dobro?" upitao sam.

Rumi se nasmijao. "Pa, ovisi kako gledas na to. Ponekad je neophodno unistiti sve veze kako bi pobijedio vlastiti ego. Ako smo previse privrzeni svojoj obitelji, svom polozaju u

drustvu, cak i svojoj lokalnoj skoli ili dzamiji, do te mjere da nam to stoji na putu do Jedinstva s Bogom, moramo raskinuti te veze." Nisam bio siguran da tocno razumijem njegove rijeci, ali na neki je nacin ovo objasnjenje mom smusenom umu imalo savrsenog smisla. Oduvijek sam sumnjao da su te sufije ludo, saroliko mnostvo sposobno za svakojaka cudastva.

Sad je bio red na Rumija da se nagne prema meni i upita istim saptom: "Bi li bilo strasno nepristojno ako te upitam kako si dobio taj oziljak na licu?"

"Bojim se da to nije narocito zanimljiva prica", odgovorio sam. "Vracao sam se kasno

nocu kuci i naletio na jednog strazara koji me je prebio kao vola." "Ali zasto?" upitao je Rumi i djelovao iskreno zabrinut.

"Zato sto sam pio vino", odgovorio sam pokazujuci na bocu koju je Hristos netom

stavio ispred Rumija.

Rumi je odmahnuo glavom. Isprva je izgledao krajnje zbunjen, kao da nije mogao vjerovati da se takve stvari mogu dogoditi, ali ubrzo je izvio usne u prijateljski osmijeh. I samo tako, nastavili smo razgovarati. Uz kruh i kozji sir, razgovarali smo o vjeri i prijateljstvu i drugim stvarima u zivotu za koje sam mislio da sam ih davno zaboravio, ali sam ih sad s odusevljenjem iskopao iz srca.

Nedugo nakon zalaska sunca, Rumi je ustao spreman na odlazak. Svi u krcmi ustali su kako bi ga pozdravili. Bio je to sjajan prizor.

"Ne mozes otici prije nego sto nam kazes zasto je vino zabranjeno", rekao sam.

Hristos je dotrcao do mene mrsteci se, zabrinut da bi moje pitanje moglo rasrditi njegovog uglednog gosta. "Suti, Sulejmane. Zasto moras pitati takve stvari?"

"Ne, ozbiljno", nisam odustajao, netremice promatrajuci Rumija. "Vidio si nas. Nismo

zli ljudi, ali to stalno govore o nama. Reci mi, sto je toliko lose u ispijanju vina, pod uvjetom da se ponasamo pristojno i nikome ne naudimo?"

Usprkos otvorenom prozoru u kutu, zrak u krcmi postao je zadimljen i zagusljiv, natopljen iscekivanjem. Vidio sam da su svi znatizeljni cuti odgovor. Zamisljen, ljubazan, trezven, Rumi mi je prisao i evo sto je rekao:

"Ako je u vinopiji duboka njeznost, to ce pokazati kad je pijan.

Ali ako je u njemu skriven bijes i bahatost,

one ce se pojaviti, a buduci da ih vecina ljudi ima,

vino je zabranjeno svima."

Nastala je kratka tisina, dok smo svi razmisljali o tim rijecima.

"Prijatelji,  vino  nije  bezazleno  pice",  obratio  nam  se  Rumi  ozivljenim  glasom,

zapovjednim, a istodobno pribranim i cvrstim, "jer ono izaziva ono najgore u nama. Vjerujem da je za nas bolje suzdrzavati se od pica. Sad kad sam to rekao, ne mozemo kriviti alkohol za ono za sto smo sami odgovorni. Nasa vlastita bahatost i bijes ono je na cemu bismo morali poraditi. To je hitnije. Na kraju dana, onaj tko zeli piti, pit ce, a onaj tko se zeli kloniti vina, klonit ce ga se. Nemamo prava nametati svoje obicaje drugima. U vjeri nema prinude."

To  je  izazvalo  zdusno  kimanje  kod  nekih  gostiju.  Ja  sam  samo  podigao  casu  u

uvjerenju da nijedno zrnce mudrosti ne bi smjelo proci bez zdravice.

"Ti si dobar covjek s velikim srcem", rekao sam. "Ma sto ljudi govorili o ovome sto si danas ucinio, a siguran sam da ce reci mnogo toga, mislim da je od tebe kao propovjednika bilo veoma hrabro doci u krcmu i razgovarati s nama bez osude."

Rumi me prijateljski pogledao. Zatim je zgrabio boce vina koje prije toga nije ni dotaknuo i izisao u vecernji povjetarac.