Sulejman pijanac

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Brzo sam iskapio svoje zadnje pice i izisao iz krcme. Jos nije bila ponoc. "Ne zaboravi sto sam ti rekao. Pazi sto govoris", upozorio me Hristos masuci u pozdrav.

Kimnuo sam glavom, sretan sto imam prijatelja koji mari za mene. Ali cim sam izisao u mracnu, praznu ulicu, spopao me takav umor kakav nikad ranije nisam osjetio. Pozelio sam da sam uzeo bocu vina sa sobom. Dobro bi mi doslo pice.

Dok sam teturao klopocuci cizmama razbijenom kaldrmom, mislima mi je proletjeo prizor muskaraca u Rumijevoj povorci. S bolom sam se sjetio iskre gnusanja u njihovim ocima. Ako ista mrzim najvise na svijetu, tad je to lazna krijepost. Toliko su me puta u zivotu prekorili ukoceni i pristojni ljudi da je vec i samo sjecanje na njih dovoljno da me produ srsi.

Boreci se s tim mislima, skrenuo sam za ugao i usao u bocnu ulicu. Ovdje je bilo mracnije zbog ogromnih stabala koja su se nadvijala nad njom. Kao da to nije dovoljno, mjesec se najednom sakrio iza oblaka i ovio me gustom, neprobojnom tamom. Inace bih

bio zamijetio dvojicu strazara koji su mi se priblizavali.

"Selamun alejkum", zapjevusio sam, previse veselo u pokusaju da sakrijem tjeskobu.

Ali strazari mi nisu odzravili. Umjesto toga, upitali su me sto radim na ulici u taj kasni

sat.

"Samo setam", promrmljao sam.

Stajali smo licem u lice, usidreni u nelagodnoj tisini koju je probijalo samo zavijanje

dalekih  pasa.  Jedan  od  muskaraca  zakoracio  je  prema  meni  i  onjuskao  zrak.  "Nesto

smrdi", rekao je.

"Da, vonja po vinu", potvrdio je drugi strazar.

Odlucio  sam  shvatiti  situaciju  lezerno.  "Nista  se  vi  ne  brinite.  Smrad  je  samo metaforicki. Buduci da je nama muslimanima dopusteno piti samo metaforicko vino, i

miris mora biti metaforicki."

"Kog to vraga ovaj trabunja?" progundao je prvi strazar.

Upravo  u  tom  trenutku,  mjesec  je  izisao  iza  oblaka  i  prekrio  nas  svojim  blagim, blijedim svjetlom. Sad sam vidio muskarca ispred sebe. Imao je cetvrtasto lice s isturenom

bradom, ledeno modre oci i siljasti nos. Mogao je biti zgodan, da nije imao razroko oko i neprestano namrgodeno lice.

"Sto radis na ulici u ovo doba?" ponovio je taj muskarac. "Odakle dolazis i kamo ides?"

Nisam si mogao pomoci. "To su duboka pitanja, sine. Da znam odgovore na njih, rijesio bih tajnu nase svrhe na ovome svijetu."

"Zar se ti to meni izrugujes, smece jedno?" strogo je upitao strazar, mrsteci se, i prije no

sto sam i trepnuo, izvukao bic i zapucketao njime po zraku.

Njegove su kretnje bile tako dramaticno pretjerane da sam se nasmijuljio. Vec u sljedecem trenutku pogodio je bicem moje grudi. Udarac je bio tako nenadan da sam izgubio ravnotezu i pao.

"Mozda ce te ovo nauciti pristojnosti", odvratio je strazar prebacujuci bic iz jedne ruke

u drugu. "Zar ne znas da je opijanje veliki grijeh?"

Cak i kad sam osjetio toplinu vlastite krvi, cak i dok mi se glava vrtlozila u moru bola, jos uvijek nisam mogao vjerovati da me je nasred ulice izbicevao muskarac dovoljno mlad da bi mi mogao biti sin.

"Tad samo daj, kazni me", odgovorio sam. "Ako je Bozji raj rezerviran za ljude tvog soja, ionako bih radije gorjeo u paklu."

U napadaju bijesa, mladi me strazar poceo bicevati svom snagom. Prekrio sam lice rukama, ali to nije narocito pomoglo. Na pamet mi je pala jedna vesela stara pjesma,

probijajuci se kroz moje zakrvavljene usne. Odlucan ne pokazati svoj jad, sa svakim praskom bica pjevao sam sve glasnije:

"Poljubi me, ljubljena moja, oguli moje srce do kostice,

Tvoje su usne k'o tresnjino vino slatke, daj mi jos kapljice."

Moj sarkazam natjerao je strazara u jos dublji gnjev. Sto sam ja glasnije pjevao, to me je on jace udarao. Nikad ne bih pretpostavio da u jednom covjeku moze biti nagomilano toliko bijesa.

"Dosta je, Baybarse!" cuo sam kako panicno vice onaj drugi strazar. "Prestani, covjece!"

Jednako nenadano kao sto je pocelo, bicevanje je i zavrsilo. Htio sam da moja bude

zadnja, htio sam reci nesto mocno i neotesano, ali krv u ustima prigusila mi je glas. U zelucu mi se pjenilo i, prije no sto sam toga bio svjestan, povratio sam.

"Prava si nistarija", prekorio me Baybars. "Mozes kriviti samo sebe za ovo sto sam ti ucinio."

Okrenuli su mi leda i dugim koracima otisli u noc.

Ne znam koliko sam dugo lezao ondje. Mozda ne duze od nekoliko minuta, a mozda citavu noc. Vrijeme je izgubilo svoju tezinu, jednako kao i sve drugo. Mjesec se sakrio iza oblaka i ostavio me ne samo bez svog svjetla, nego i bez osjecaja tko sam. Ubrzo sam

plutao u limbu izmedu zivota i smrti i nisam mario gdje cu zavrsiti. Zatim je otupljenost pocela jenjavati i svaka modrica, svaka masnica, svaka posjekotina na mome tijelu divljacki je boljela, preplavljujuci me uzastopnim valovima bola. U glavi mi se vrtjelo, udovi me boljeli. U tom sam stanju stenjao kao ranjena zivotinja.

Mora da sam se onesvijestio. Kad sam otvorio oci, moje salvare bile su natopljene

mokracom, a svaki me ud na tijelu strahovito boljeo. Molio sam Boga da me ili umrtvi, ili mi da pice, kad sam zacuo priblizavanje koraka. Srce mi je zastalo. Mogao bi biti kakav

ulicni deran ili razbojnik, cak i ubojica. Ali tad sam pomislio, cega se ja imam bojati? Dosao sam do tocke kad nista sto noc moze donijeti vise nije zastrasujuce.

Iz sjena je izisao visoki, vitki dervis bez dlaka. Kleknuo je pokraj mene i pomogao mi da sjednem. Predstavio se kao Sems iz Tabriza i upitao me za ime.

"Sulejman pijanac Konje vama na usluzi", odgovorio sam iscupavsi klimavi zub iz usta. "Drago mi je."

"Krvaris", promrmljao je Sems i poceo otirati krv s mojega lica. "Ne samo izvana, nego

i iznutra."

Kad je to rekao, izvukao je srebrnu posudicu iz dzepa svoje halje. "Namazi ovom mascu svoje rane", rekao  je. "Dao mi ju je jedan dobri covjek u Bagdadu, ali tebi je potrebnija nego meni. Medutim, moras znati da je rana u tebi dublja i da je ona ta zbog

koje trebas biti zabrinut. Ovo ce te podsjetiti da u sebi nosis Boga."

"Hvala ti", cuo sam samoga sebe kako zamuckujem, dirnut njegovom ljubaznoscu. "Onaj strazar... izbicevao me je. Rekao je da to zasluzujem."

Cim sam izgovorio te rijeci, zapanjilo me djetinje cviljenje u mom glasu i moja potreba

za utjehom i suosjecanjem.

Sems iz Tabriza odmahnuo je glavom. "Nisu imali pravo to uciniti. Svaki je pojedinac samodostatan u svojoj potrazi za bozanskim. Postoji pravilo glede toga: Svi smo stvoreni na Njegovu sliku, a ipak je svatko od nas stvoren drukciji i jedinstven. Ne postoje dva jednaka covjeka. Ne postoje dva srca koja kucaju u istom ritmu. Da je Bog htio da svi budu isti, ne bi to tako nacinio. Stoga, nepostovanje razlika i nametanje vlastitih razmisljanja drugima jednako je nepostivanju Boijeg svetog plana?

"To zvuci dobro", rekao sam, samoga sebe zapanjivsi lakocom u vlastitom glasu. "Ali zar vi sufije nikad ne dvojite ni o cemu glede Njega?"

Sems iz Tabriza nasmijesio se umornim osmijehom. "Dvojimo, i dvojbe su dobre. One znace da si ziv i da trazis."

Govorio je zapijevajuci, bas kao da citira iz neke knjige.

"Osim toga, covjek ne postaje vjernikom preko noci. Misli da je vjernik; onda se nesto dogodi u njegovom zivotu i postane nevjernik; nakon toga ponovno postane vjernik, pa ponovno nevjernik i tako dalje. Dok ne dosegnemo odredenu fazu, stalno se kolebamo. To

je jedini put naprijed. Sa svakim novim korakom, postajemo blizi Istini."

"Da te Hristos cuje kako govoris, rekao bi ti da pazis sto pricas", rekao sam. "On kaze da nije svaka rijec prikladna za svako uho."

"Pa, u pravu je." Sems iz Tabriza kratko se nasmijao skocivsi na noge. "Dodi, daj da te

odvedem kuci. Moramo se pobrinuti za tvoje rane i osigurati da se naspavas."

Pomogao mi je da ustanem, ali jedva sam uspijevao hodati. Bez imalo oklijevanja, dervis me podigao kao da nista ne tezim i stavio me na svoja leda.

"Upozoravam te, smrdim", posramljeno sam promrmljao. "U redu je, Sulejmane, nista ti ne brini."

Tako me je dervis, ne obaziruci se na krv, mokracu ili vonj, nosio uskim ulicicama Konje. Prosli smo pokraj kuca i dascara uronjenih u dubok san. Psi su lajali na nas, glasno i

okrutno, iza zidova vrtova, obavjestavajuci sve o nasoj nazocnosti.

"Oduvijek me zanimalo spominjanje vina u sufijskom pjesnistvu", rekao sam. "Hvale li sufije metaforicko ili pravo vino?"

"U cemu je razlika, prijatelju moj?" upitao je Sems iz Tabriza, prije nego sto me spustio

pred vratima moje kuce. "Postoji pravilo koje to objasnjava: Kad covjek koji istinski voli Boga uae u krcmu, krcma postaje njegova odaja molitve, ali kad vinopija uae u tu istu odaju, ona postaje njegova krcma. U svemu sto cinimo, nasa srca su ta koja su vaina, ne nas izvanjski izgled. Sufije ne sude druge ljude po tome kako izgledaju ili tko su. Kad sufi nekoga promatra, oba su mu oka zatvorena i umjesto njih otvara trece oko - oko koje vidi nutrinu!"

Sam u kuci nakon ove duge i iscrpljujuce noci, razmisljao sam o onome sto se dogodilo. Ma kako se jadno osjecao, negdje duboko u meni bio je blazeni spokoj. Na jedan prolazni trenutak, ugledao sam ga i ceznuo ostati u njemu zanavijek. U tom sam trenutku znao da Bog ipak postoji i da me voli.

Iako sam bio pun rana, izbuban po citavom tijelu, nekim cudom vise me nije boljelo.