Sems

KONJA, LIPANJ 1246.

Blebecuci nadaleko i nasiroko, uskogrudni kazu da je ples oskvrnuce. Misle da nam je Bog dao glazbu - ne samo glazbu koju proizvodimo svojim glasovima i glazbalima, nego i glazbu koja je u podlozi svim oblicima zivota - a onda nam zabranio da je slusamo? Zar ne vide da citava priroda pjeva? Sve se u ovome svemiru krece u nekom ritmu - lupanje srca, lepet krila ptice, vjetar u olujnoj noci, kovac uz nakovanj, ili zvukovi kojima je nerodeno dijete okruzeno u maternici... Sve sudjeluje, strastveno i spontano, u jednoj velicanstvenoj melodiji. Ples vrtecih dervisa karika je u tom beskonacnom lancu. Bas kao sto kapljica morske vode u sebi nosi citav ocean, nas ples istodobno odrazava i obavija tajne svemira.

Nekoliko sati prije izvedbe, Rumi i ja smo se povukli u jednu mirnu prostoriju kako

bismo meditirali. Pridruzila su nam se i ona sestorica dervisa koja su se navecer okretala. Zajedno smo uzeli abdest i obavili molitvu. Zatim smo odjenuli kostime. Vec smo ranije nasiroko raspravili o tome kakva bi trebala biti dolicna odjeca i odabrali jednostavnu tkaninu i zemljane boje. Kapa boje meda simbolizirala je nadgrobni kamen, duga bijela haljina pokrov i crni ogrtac grob. Nas je ples pokazao kako sufije odbacuju citavo Ja, kao da odbacuju komad stare koze.

Prije nego sto smo izisli iz dvorane na pozornicu, Rumi je izgovorio jednu pjesmu:

"Gnostik je pobjegao od pet cula i sest smjerova i cini te svjesnim onoga sto je izvan njih."

S tim smo osjecajima bili spremni. Najprije se zacuo zvuk neya. Zatim je Rumi izasao na pozornicu u svojstvu semazenbasija. Jedan po jedan, dervisi su ga slijedili, skromno pognute glave. Zadnji koji se pojavi mora biti seik. Iako sam se ja odlucno opirao tom prijedlogu, Rumi je bio uporan da veceras ja odigram tu ulogu.

Hafiz je proucio suru iz Kur'ana: Svakako postoje znakovi na zemlji za ljude koji su sigurni; i

u nama također. Zar ne vidite?

Zatim je zasvirao kudum uz prodoran zvuk neya i rebaba.

Slusaj trsku i pricu koju prica, kako pjeva o odvojenosti:

Otkad su me odsjekli od korita trske, moj jauk muskarce i zene tjera na plac.

Predajuci se u Bozje ruke, prvi se dervis poceo vrtjeti, rubovi njegove suknje njezno su zasustali vlastitim zivotom. Svi smo mu se pridruzili i vrtjeli se dok oko nas nije ostalo nista osim Jedinstva. Sve sto smo primili od neba, prenijeli smo na zemlju, od Boga ljudima. Svatko od nas postao je veza koja spaja Onoga koji voli s Voljenim. Kad je glazba prestala, svi zajedno smo se naklonili osnovnim silama svemira: vatri, vjetru, zemlji i vodi, i petom elementu, praznini.

Ne kajem se zbog onoga sto se zbilo izmedu mene i Kaykhusrawa na kraju izvedbe. Ali zao mi je sto sam Rumija doveo u nezgodan polozaj. Kao covjek koji je uvijek uzivao u povlasticama i zastiti, nikad ranije nije se osjecao otuden od nekog vladara. Sad barem ima povrsan uvid u nesto sto prosjecni ljudi stalno dozivljavaju - duboki, ogroman jaz izmedu vladajuce elite i masa.

I time se, pretpostavljam, priblizavam kraju svog boravka u Konji.

Svaka istinska ljubav i prijateljstvo prica je o neocekivanoj preobrazbi. Ako smo ista

osoba prije i nakon sto smo voljeli, to znaci da nismo voljeli dovoljno.

S upucivanjem u pjesnistvo, glazbu i ples, veliki dio Rumijeve preobrazbe je dovrsen. Nekoc krut ucenjak koji nije volio pjesnistvo i propovjednik koji je uzivao u zvuku vlastitoga glasa dok je propovijedao drugima, Rumi se sad pretvara u pjesnika, postajuci

glas puke praznine, iako on to mozda jos nije u cijelosti shvatio. I ja sam se takoder promijenio i jos se mijenjam. Iz postojanja prelazim u nistavnost. Iz jednog godisnjeg doba u drugo, iz jedne faze u drugu, iz zivota u smrt.

Nase je prijateljstvo bilo blagoslov, dar od Boga. Rasli smo, radovali se, cvjetali i uzivali u medusobnom drustvu, uzivali u apsolutnoj punoci i sreci.

Sjetio sam se sto mi je jednom rekao Baba Zaman. Da bi svila napredovala, dudov svilac mora umrijeti. Sjedeci ondje sam u dvorani nakon sto su svi otisli i zamor se utisao,

znao sam da se moje vrijeme s Rumijem priblizava kraju. Kroz nase druzenje, Rumi i ja iskusili smo izvanrednu ljepotu i spoznali kako je susresti se s beskrajem kroz dva zrcala koja beskonacno odrazavaju jedno drugoga. Ali stara poslovica jos uvijek vrijedi: Gdje ima ljubavi, mora biti i cemera.