Sems
KONJA, VELJACA 1246.
Boce vina stajale su izmedu nas, natrpane mirisima vrele zemlje, divljih trava i tamnih bobica. Kad je Aladdin otisao, Rumi je bio tako tuzan da neko vrijeme nije mogao govoriti. On i ja izisli smo u snijegom prekriveno dvoriste. Bila je jedna od onih turobnih veceri u veljaci kad je zrak tezak od neke neobicne nepomicnosti. Stajali smo i promatrali kako oblaci prolaze, osluskivali svijet koji nam nije nudio nista osim tisine. Vjetar nam je donio dasak sume iz daljine, mirisan i mosusan, i mislim da smo na trenutak obojica pozeljeli zauvijek otici iz ovoga grada.
Zatim sam ja uzeo jednu od onih boca vina. Kleknuo sam pokraj ruze penjacice koja je
trnovita i golih grana stajala na snijegu i poceo prolijevati vino po tlu ispod nje. Rumijevo
lice se razvedrilo i nasmijesio se onim svojim poluzamisljenim, poluuzbudenim osmijehom.
Polako, zapanjujuce, gola je ruza ozivjela, kora joj smeksala kao ljudska koza. Pred nasim ocima proizvela je jednu jedinu ruzu. Dok sam ja i nadalje izlijevao vino ispod
grma, ruza je otkrila drazesnu toplu nijansu narancaste.
Zatim sam uzeo drugu bocu i izlio je na isti nacin. Narancasta boja ruze pretvorila se u zarki grimiz koji je blistao zivotom. Sad je na dnu boce ostala jos casa vina. Istocio sam ga u casu, popio pola i ponudio preostalu polovicu Rumiju.
Prihvatio je casu drhtavim rukama, odgovarajuci na moj pokret srdacnom uzajamnoscu ljubaznosti i smirenosti, taj covjek koji nikad u zivotu nije okusio alkohol.
"Vjerska pravila i zabrane su vazne", rekao je. "Ali ne smiju biti pretvorene u neupitne tabue. S tom svijescu pijem ovo vino koje mi danas nudis, vjerujuci svim svojim srcem da postoji trezvenost onkraj pijanstva ljubavi."
Netom prije nego sto je Rumi prinio casu usnama, istrgnuo sam mu je iz ruke i bacio na tlo. Vino se razlilo po snijegu, kao kapljice krvi.
"Nemoj ga piti", rekao sam, vise ne osjecajuci potrebu da nastavim njegovu kusnju. "Ako nisi kanio traziti od mene da popijem ovo vino, zasto si me uopce poslao u
krcmu?" upitao je Rumi glasom koji nije bio toliko znatizeljan, koliko suosjecajan.
"Znas zasto", odgovorio sam s osmijehom. "Duhovni rast je cjelokupnost nase svijesti,
a ne zaokupljenost pojedinim vidovima. Pravilo broj trideset i dva: Nista ne smije stajati izmeau tebe i Boga. Ni imami, ni svecenici, ni rabini, ni bilo koji drugi cuvari moralnog ili vjerskog vodstva. Ni duhovni ucitelji, cak ni tvoja vjera. Vjeruj u svoje vrijednosti i svoja pravila, ali nikad ih ne nameci drugima. Budes li uporno slamao tuaa srca, kakvu god vjersku duinost obnasas, nece biti dobra.
Kloni se svih vrsta idolatrije, jer ona ce ti zamutiti vid. Neka Bog i samo Bog bude tvoj vodic.
Nauci Istinu, prijatelju, ali pazi da od svojih istina ne nacinis fetise."
Oduvijek sam se divio Rumijevoj osobnosti i znao sam da je njegova suosjecajnost, onako beskonacna i izvanredna, ono sto meni u zivotu nedostaje. Ali danas je moje divljenje prema njemu strelimice naraslo.
Ovaj je svijet prepun ljudi zaokupljenih bogatstvom, priznanjem ili moci. Sto vise
obiljezja uspjeha steknu, to se vise cin i da su im ona potrebna. Pohlepni i gramzivi,
svjetovni su imetak ucinili svojom kiblom, uvijek gledajuci u tom smjeru, nesvjesni da postaju sluge onome za cime su zudjeli. To je uobicajeni obrazac. Stalno se dogada. Ali rijetko je, rijetko kao rubini, da se jedan covjek koji je vec uspio u zivotu, covjek koji ima obilje zlata, slave i autoriteta, jednoga dana najednom odrekne svog polozaja i ugrozi svoj ugled zbog unutarnjeg putovanja, takvog za koje nitko ne moze reci gdje ili kako ce zavrsiti. Rumi je bio taj rijetki rubin.
"Bog zeli od nas da budemo skromni i nepretenciozni" , rekao sam.
"I zeli da bude spoznat", tiho je dodao Rumi. "Zeli da ga spoznamo svakim dahom
svoga bica. Zato je bolje biti budan i trijezan, nego pijan i osamucen."
Suglasio sam se. Dok se nije smracilo i zahladilo, sjedili smo u dvoristu s onom jednom crvenom ruzom izmedu nas. Ispod vecernje hladnoce, osjecao se miris neceg svjezeg i slatkog. Vino Ljubavi izazvalo je laganu vrtoglavicu u nasim glavama i ja sam s radoscu i
zahvalnoscu shvatio da vjetar vise ne sapuce ocaj.