Sems

KONJA, VELJACA 1246.

Brze no inace proteklo je jutro najavljujuci dan pun dogadaja, a sivo nebo nisko je visjelo. Kasno poslijepodne, zatekao sam Rumija u njegovoj sobi uz prozor, cela namrstenog od razmisljanja, prstiju neumornih na zrncima tespiha. Prostorija je bila u polumraku zbog napola navucenih teskih barsunastih zastora, a neobican je trak dnevnoga svjetla padao na mjesto na kojem je sjedio Rumi, dajuci citavom prizoru neko snovito ozracje. Morao sam se zapitati hoce li Rumi shvatiti pravu nakanu iza onoga sto sam ga kanio zamoliti da ucini ili ce se sokirati i uzrujati.

Dok  sam  stajao  ondje  i  upijao  spokoj  tog  trenutka,  ali  istodobno  osjecao  laganu

nervozu, nakratko mi se ukazala jedna vizija. Vidio sam Rumija, mnogo stariju i krhkiju

inacicu njega samoga, odjevenog u tamnozelenu halju, kako sjedi na ovom istom mjestu i izgleda suosjecajniji i velikodusniji no ikad, ali s trajnim oziljkom na srcu u obliku mene. Odmah sam shvatio dvije stvari: Da ce Rumi provesti starost ovdje u ovoj kuci. I da rana koju ce moje odsuce ostaviti nikad nece zacijeliti. U ocima su me zapeckale suze.

"Jesi li dobro? Izgledas blijed", rekao je Rumi.

Primorao sam se na osmijeh, ali teret onoga sto sam mu kanio reci tesko je pritiskao moja ramena. Glas mi je zvucao napuklije i manje odlucan no sto sam zelio. "Ne bas. Strasno sam zedan, a u ovoj kuci nema nicega sto bi utazilo moju zed."

"Bi li htio da upitam Kerru sto moze glede toga uciniti?" upitao je Rumi.

"Ne, jer ono sto ja trebam nije u kuhinji. U krcmi je. Vidis, bas sam raspolozen napiti se."

Hinio sam da ne zamjecujem sjenu nerazumijevanja koja je preletjela Rumijevim licem i nastavio sam. "Umjesto da odes u kuhinju po vodu, hoces li otici u krcmu po vino?"

"Hoces reci, zelis da ti nabavim vino?" upitao je Rumi i oprezno je izgovorio tu zadnju rijec, kao da se boji da ce je slomiti.

"Tako je. Silno bih cijenio da nam doneses malo vina. Dvije boce bit ce dovoljne, jedna za tebe, druga za mene. Ali, ucini mi, molim te, uslugu. Kad odes u krcmu, nemoj samo uzeti boce i vratiti se. Ostani neko vrijeme ondje. Razgovaraj s ljudima. Ja cu te cekati ovdje. Nema potrebe zuriti."

Rumi mi je uputio pogled koji je bio napola srdit, napola zaprepasten. Sjetio sam se lica jednog pripravnika u Bagdadu koji je htio poci sa mnom, ali je previse mario za svoj ugled da bi zaronio. Suspregnula ga je briga o tudem misljenju. Sad sam se pitao hoce li Rumijev ugled zadrzati i Rumija.

Ali na moje veliko olaksanje, Rumi je ustao i kimnuo glavom. "Nikad u zivotu nisam bio u krcmi i nikad nisam pio vino. Mislim da opijanje nije dobro. Ali posve ti vjerujem, jer vjerujem ljubavi izmedu nas. Mora postojati razlog zasto si me zamolio da to ucinim. Moram otkriti koji je to razlog. Idem i donijet cu nam vino."

To rekavsi, oprostio se i otisao.

Cim je on izisao iz sobe, pao sam na tlo u stanju dubokog ushita. Zgrabio sam jantarni tespih koji je Rumi ostavio iza sebe i nebrojeno puta zahvalio Bogu sto mi je dao istinskog

druga i molio se da se ta lijepa dusa nikad ne otrijezni od pijanstva Bozanske Ljubavi.