Sems

KONJA, SIJECANJ 1246.

Blacenje drugih ljudi druga je priroda mnogih. Cuo sam govorkanja o sebi. Otkad sam dosao u Konju veoma ih je mnogo. To me ne iznenaduje. Iako Kur'an jasno kaze da je klevetanje jedan od najtezih grijeha, vecina ljudi jedva da se iole potrudi izbjeci ga. Uvijek osuduju one koji piju vino ili traze preljubnice kako bi ih kamenovali, ali kad je rijec o ogovaranju, sto je u Bozjim ocima mnogo ozbiljniji grijeh, ne zamjecuju da je u tome ista losega.

Sve to podsjeca me na jednu pricu.

fednog je dana neki covjek dotrcao sufiji i zadahtano rekao, "Hej, nose pladnjeve, pogledaj!"

Sufi je mirno odgovorio, "Sto to nama znaci? Tice li se to nas?" "Ali nose te pladnjeve u tvoju kucu!" uzviknuo je onaj covjek. "Da li se to onda tebe tice?" odgovorio je sufi.

Nazalost, ljudi uvijek promatraju tude pladnjeve. Umjesto da brinu o svojim poslima, donose sudove o drugim ljudima. Nikad me ne prestaje cuditi kakve stvari izmisljaju! Njihova masta ne poznaje granice kad je rijec o sumnji i kleveti.

Ocito u ovome gradu ima ljudi koji vjeruju da sam ja tajni voda asasina. Neki idu tako

daleko da tvrde da sam sin pokojnog Ismaila imama iz Alamuta. Kazu da sam tako vjest u

crnoj magiji i carobnjastvu da ce svatko koga prokunem umrijeti na licu mjesta. Neki me cak besramno optuzuju da sam zacarao Rumija. Samo kako bih bio siguran da nece prekinuti tu caroliju, silim ga da svako jutro u zoru pije juhu od zmije!

Kad  cujem  takve  gluposti,  nasmijem  se  i  udaljim.  Sto  drugo  mogu  uciniti?  Kako

jednom dervisu moze nauditi tuda mrzovolja? Da cijeli svijet proguta more, sto bi to znacilo jednoj patki?

Medutim, vidim da su ljudi oko mene zabrinuti, posebice sultan Walad. On je tako

pametan mladic da sam siguran da ce uskoro postati najbolji pomocnik svom ocu. A tu je i Kimya, slatka Kimya... I ona djeluje zabrinuto. Ali najgore u tim klevetama jest da i Rumi dobiva svoj dio. Za razliku od mene, on nije naviknut da drugi o njemu lose govore. Muci me vidjeti ga ojadenog zbog rijeci neznalica. Mevlana u sebi nosi neizmjernu ljepotu. Ja, pak, imam i ljepotu i rugobu. Meni je lakse nositi se s rugobom drugih nego njemu. Ali kako se jedan uceni covjek koji je naviknut na ozbiljne razgovore i logicne zakljucke moze nositi s gluposcu neznalica?

Nikakvo cudo da je prorok Muhamed rekao, "U ovome svijetu imaj sazaljenja prema

tri vrste ljudi. Bogatasu koji je izgubio svoje bogatstvo, postovanom covjeku koji je izgubio svoj ugled i mudracu koji je okruzen neznalicama."

A ipak, ne mogu ne pomisliti da bi u svemu ovome moglo biti neceg dobrog za Rumija. Klevetanje je bolan, iako potreban element u Rumijevom unutarnjem preobrazaju. Citavog

zivota drugi su mu se divili, postovali ga i oponasali, imao je ugled bez prigovora. On ne zna kakav je osjecaj biti pogresno shvacen i kritiziran. Niti ga je ikad morila ona ranjivost i osamljenost koju covjek osjeca s vremena na vrijeme. Njegov ego drugi ljudi nisu ranili, cak ni lagano okrhnuli. Ma koliko to bilo bolno, biti oklevetan u konacnici je dobro za nekoga na putu. To je Pravilo trideset: Pravi sufi je takav da cak i kad je nepravedno optuien,

napadnut i osuaen sa svih strana, strpljivo izdriava, ne izgovarajuci nijednu ruinu rijec ni o jednom svojem kriticaru. Sufi nikad ne raspodjeljuje krivnju. Kako moie biti protivnika ili suparnika ili cak "drugih" kad ne postoji "ja"?

Kako moie postojati itko tko bi bio kriv kad postoji samo jedno?