Sems

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Bas uvijek prije no sto prodem kroz vrata grada kojeg , nikad ranije nisam posjetio, zastanem na minutu kako bih pozdravio njegove svece - mrtve i zive, poznate i skrivene. Nikad u zivotu nisam stigao na neko novo mjesto, a da najprije ne bih dobio blagoslov njegovih svetaca. Meni nije vazno pripada li to mjesto muslimanima, krscanima ili Zidovima. Vjerujem da su sveci ponad takvih trivijalnih nominalnih razlikovanja. Svetac pripada citavom covjecanstvu.

Stoga sam, po prvi put ugledavsi izdaleka Konju, ucinio sto uvijek cinim. Ali nakon

toga se dogodilo nesto neobicno. Umjesto da mi odzdrave i ponude svoj blagoslov, sto bi oni uvijek ucinili, sveci su ostali nijemi kao razbijene nadgrobne ploce. Pozdravio sam ih

ponovno, ovaj put glasnije i upornije, u slucaju da me nisu culi. Ali ponovno je uslijedila sutnja. Shvatio sam da su me sveci culi, dobro su me culi. Samo sto mi nisu davali blagoslov.

"Reci mi sto ne valja", zamolio sam vjetar kako bi odnio moje rijeci svecima nadaleko i

nasiroko.

Ubrzo se vjetar vratio s odgovorom. "O, dervisu, u ovome ces gradu pronaci samo dvije krajnosti i nista izmedu. Ili cistu ljubav, ili cistu mrznju. Upozoravamo te. Udi na vlastiti rizik."

"U tom slucaju nema razloga za brigu", odgovorio sam. "Dok god mogu naici na cistu ljubav, za mene ce to biti dovoljno."

Cuvsi to, sveci Konje dali su mi svoj blagoslov. Ali ja jos nisam zelio uci u grad. Sjeo

sam ispod jednog hrasta i dok je moj konj zvakao rijetku travu naokolo, pogledao sam grad sto se uzdizao u daljini. Minareti Konje bljeskali su na suncu kao krhotine stakla. Svako toliko, zacuo sam lajanje pasa, revanje magaraca, smijeh djece i glasno izvikivanje ulicnih prodavaca - obicne zvuke grada sto pulsira zivotom. Kakve se radosti i tuge, zapitao sam se, u ovome trenutku prozivljavaju iza zatvorenih vrata i resetkastih prozora? Naviknutom na putujuci zivot, smiriti se u gradu ucinilo mi se pomalo obeshrabrujucim, ali sjetio sam se jos jednog temeljnog pravila: Nastoj se ne opirati promjenama koje naiau tvojim putem. Umjesto toga, dopusti da iivot iivi kroz tebe. I ne brini ako se tvoj iivot okrece naglavacke. Kako znas da je strana na koju si sviknut bolja od one koja dolazi?

Prijateljski glas trgnuo me je iz snatrenja. "Selamun alejkum, dervisu!"

Kad sam se okrenuo, ugledao sam misicavog seljaka maslinaste koze i ovjesenih brkova. Vozio je kola koja je vukao vol tako mrsav da je jadnicak izgledao kao da bi u svakom trenutku mogao skapati.

"Alejkumu selam, Bog te blagoslovio!" odazvao sam se.

"Zasto sjedis ovdje sam? Ako si umoran od jahanja onog tvog konja, ja te  mogu povesti."

Nasmijesio sam se. "Hvala, ali mislim da bih bio brzi pjesice nego s tvojim volom."

"Ne podcjenjuj mog vola", odgovorio je seljak i zvucao je uvrijeden. "On mozda jest star i slabasan, ali jos uvijek mi je najbolji prijatelj."

Stavljen na mjesto tim rijecima, skocio sam na noge i poklonio se pred seljakom. Kako

sam ja, nevazan element u Bozjem sirokom krugu stvaranja, mogao omalovaziti drugi element u tom istom krugu, bio on zivotinja ili ljudsko bice?

"Ispricavam se tebi i tvome volu", rekao sam. "Molim da mi oprostite."

Sjenka  nevjerice  preletjela  je  seljakovim  licem.  Na  trenutak  je  stajao  kao  ukopan,

odvagujuci zadirkujem li ga. "Nitko to nikad ne cini", rekao je kad je ponovno progovorio i uputio mi srdacan osmijeh.

"Mislis, nitko se nikad ne isprica tvom volu?"

"Ni to. Ali htio sam reci da se meni nitko nikad ne isprica. Obicno je obrnuto. Ja sam taj

koji stalno govori da mu je zao. Cak i kad meni ljudi naude, ja se njima ispricavam."

Dirnulo me kad sam to cuo. "Kur'an nam govori da je svatko od nas nacinjen u najboljem kalupu. To je jedno od pravila", tiho sam rekao.

"Kakvo pravilo?" upitao je seljak.

"Bog je zaposlen dovrsenjem rada na tebi, izvana i iznutra. Posve je zaokupljen tobom. Svako ljudsko bice rad je u nastanku koji se polako ali neumoljivo krece ka savrsenstvu. Svatko od nas nedovrseno je umjetnicko djelo koje ceka i nastoji biti dovrseno. Bog se sa svima nama bavi pojedinacno jer je ljudski rod lijepa umjetnost vjeste kaligrafije u kojoj je svaka tockica jednako vaina za cjelokupnu sliku"

"Jesi li i ti dosao na propovijed?" upitao je seljak s obnovljenim zanimanjem. "Izgleda da ce biti velika guzva. On je izvanredan covjek."

Srce mi je poskocilo kad sam shvatio o kome on govori. "Reci mi, sto je toliko osobito u

Rumijevim propovijedima?"

Seljak je zasutio i zaskiljio u nepregledan obzor. Misli kao da su mu bile posvuda i nigdje.

Zatim je rekao: "Dolazim iz sela koje je imalo svojih nedaca. Najprije glad, zatim Mongoli. Spalili su i opljackali svako selo putem. Ali jos je bilo gore ono sto su ucinili u

velikim gradovima. Osvojili su Erzurum, Sivas i Kayseri i masakrirali cjelokupno musko stanovnistvo, a zene poveli sa sobom. Ja osobno nisam izgubio voljenu osobu ili kucu. Ali nesto sam izgubio. Izgubio sam radost."

"Kakve to ima veze s Rumijem?" upitao sam.

Spustivsi pogled ponovno na svog vola, seljak je monotono promrmljao: "Svi kazu da ce tvoja tuga biti izlijecena budes li slusao Rumija dok propovijeda."

Osobno, nisam smatrao da u tuzi ima iceg loseg. Upravo suprotno - licemjerje cini ljude

sretnima, a istina ih rastuzuje. Ali nisam to rekao seljaku. Umjesto toga, rekao sam: "Zasto ti se ne bih pridruzio do Konje da mi ispricas vise o tom Rumiju?"

Zavezao sam uzde svog konja za kola i popeo se sjesti pokraj seljaka, sretan sto primjecujem kako volu ne smeta dodatni teret. Ovako ili onako, hodao je jednako bolno

polako. Seljak mi je ponudio kruha i kozjeg sira. Jeli smo i razgovarali. U tom stanju, dok je sunce bljestalo na modroljubicastom nebu, i pod budnim ocima gradskih svetaca, usao sam u Konju.

"Dobro se cuvaj, prijatelju", rekao sam skocivsi sa kola i odrjesujuci uzde svog konja.

"Svakako dodi na propovijed!" s ocekivanjem je uzviknuo seljak. Kimnuo sam glavom masuci mu na rastanku. "Insallah."

Iako sam gorio od zelje da poslusam propovijed i upoznam Rumija, najprije sam htio provesti neko vrijeme u gradu i saznati sto stanovnici misle o velikom propovjedniku.

Htio sam ga vidjeti kroz tude oci, ljubazne i neljubazne, tople i hladne, prije nego sto ga pogledam vlastitima.