Rumi

KONJA, 31. LISTOPADA, 1260.

Bilo kako bilo, s vremenom bol prelazi u tugu, tuga prelazi u sutnju, a sutnja prelazi u osamljenost, neizmjernu i bezdanu kao tamni oceani. Danas je sesnaesta godisnjica Semsovog i mog susreta ispred Svratista trgovaca secernom trskom. Svake godine zadnjeg dana listopada povlacim se u osamu koja je iz dana u dan sve teza. Provodim cetrdeset dana u meditaciji i razmisljam o onih cetrdeset pravila. Pamtim i ponavljam svako od njih, ali u dalekim dosezima mog uma postoji samo Sems iz Tabriza, blistav.

Mislis da vise ne mozes zivjeti. Mislis da je svjetlo tvoje duse utrnuto i da ces zauvijek

ostati u mraku. Ali kad te proguta tako cvrsta tama, kad oba oka zatvoris prema svijetu, trece se oko otvori u tvom srcu.  I tek tad shvatis da se vid sukobljuje s unutarnjim

znanjem. Nijedno oko ne vidi tako jasno i ostro kao oko ljubavi. Nakon tuge dolazi novo godisnje doba, nova dolina, novi ti. I onu voljenu osobu koju nigdje ne mozes pronaci pocinjes vidati posvuda.

Vidis  je  u  kapljici  vode  sto  pada  u  ocean,  u  plimi  koja  slijedi  rast  mjeseca,  ili  u

jutarnjem vjetru koji siri svoj svjez miris; vidis je u geomantskim simbolima u pijesku, u sitnim cesticama stijene sto blistaju na suncu, u osmijehu novorodenceta ili u svojoj veni sto pulsira. Kako mozes reci da Semsa nema, kad je posvuda i u svemu?

Duboko u sporom okretanju tuge i ceznje, ja sam sa Semsom svakoga dana, svake

minute. Moja prsa su spilja u kojoj Sems pociva. Jednako kao sto planina cuva jeku u sebi, tako i ja u sebi cuvam Semsov glas. Od onog ucenjaka i propovjednika koji sam nekoc bio, vise ne ostaje ni najmanja mrvica. Ljubav je odnijela sve moje navike i obicaje. I zauzvrat me ispunila pjesnistvom. I, iako znam da ne postoje rijeci koje bi mogle izraziti ovo moje unutarnje putovanje, vjerujem u rijeci. Ja sam vjernik u rijeci.

Dvoje ljudi pomoglo mi je da prebrodim najteze dane: moj stariji sin i poboznjak po imenu Saladin, zlatar. Dok sam ga slusao kako radi u svojoj maloj trgovini i tuca zlatne

listice do savrsenstva, obuzelo me najdivnije nadahnuce da do kraja dotjeram ples vrtecih dervisa. Ritam koji je dopirao iz Saladinove trgovine bio je jednak bilu svemira, onom bozanskom ritmu o kojemu smo Sems i ja toliko cesto razgovarali i silno ga voljeli.

S  vremenom  se  moj  stariji  sin  ozenio  Saladinovom  kcerkom,  Fatimom.  Bistra  i

znatizeljna, podsjetila me na Kimyju. Poducio sam je Kur'anu. Postala mi je tako draga da sam je poceo nazivati svojim desnim okom, a njezinu sestru Hediyyu lijevim. To je nesto sto mi je draga Kimya davno dokazala: da su djevojke jednako dobre ucenice kao i djecaci, ako ne i bolje. Organiziram sema seanse za zene i savjetujem sufijske sestre da nastave tu tradiciju.

Prije cetiri godine poceo sam recitirati Mesneviju. Prvi mi je stih dosao jednog dana u zoru nicime izazvan, dok sam promatrao kako suncevo svjetlo reze tamu. Otad se pjesme

rasipaju s mojih usana kao nekom vlastitom silom. Ja ih ne zapisujem. Saladin je bio taj koji je brizno zapisao te rane pjesme. A moj ih je sin svaku prepisao. Zahvaljujuci njima moje su pjesme prezivjele, jer istina je, da me netko zatrazi da danas ponovim neku od njih, mislim da to ne bih mogao. Proza ili poezija, rijeci mi dolaze u jatima i zatim jednako naglo odu, kao ptice selice. Ja sam samo vodeno korito na kojem se one zaustave i odmore

na putu u toplije krajeve.

Kad pocnem neku pjesmu, nikad unaprijed ne znam sto cu reci. Moze biti duga i moze biti kratka. Ja to ne planiram. A kad je pjesma gotova, ponovno utihnem. Zivim u tisini. A "tisina", Khamush, jedan je od dva potpisa koje koristim u svojim gazelima. Drugi je Sems iz Tabriza.

Svijet se krece i mijenja brzinom koju mi ljudska bica ne mozemo ni nadzirati ni

shvatiti. Godine 1258., Bagdad je pao  u ruke Mongola. Grad koji se ponosio svojom snagom i glamurom i tvrdio da je srediste svijeta, porazen je. Te iste godine umro je

Saladin. Moji dervisi i ja organizirali smo ogromnu proslavu, prolazeci ulicama s bubnjevima i flautama, radosno pjevajuci i plesuci, jer tako treba pokopati poboznjaka.

Godine 1260. bio je red na Mongole da budu porazeni. Porazili su ih egipatski Mameluci. Jucerasnji pobjednici postali su danasnji gubitnici. Svaki pobjednik sklon je

misliti da ce zauvijek biti pobjednikom. Svaki gubitnik sklon je bojazni da ce zauvijek biti porazen. Ali oboje grijese iz istog razloga: Sve se mijenja osim lica Bozjeg.

Nakon Saladinove smrti, ucenik Husam, koji je na duhovnom putu sazrio tako brzo i

uspjesno da ga sad svi zovu Husam Celebi, pomogao mi je zapisivati pjesme. On je pisar kojemu sam izdiktirao citavu Mesneviju. Skroman i velikodusan, ako itko upita Husama tko je ili cime se bavi, on nimalo ne caseci odgovori, "Ja sam skromni sljedbenik Semsa iz Tabriza. Eto tko sam."

Malo pomalo, covjek napuni cetrdeset, pedeset i sezdeset godina, i sa svakim vecim desetljecem, osjeca se cjelovitijim. Moras nastaviti hodati, iako nema mjesta na koje bi stigao. Svemir se okrece, stalno i neumoljivo, a okrecu se i Zemlja i Mjesec, ali upravo ona tajna usadena u nama ljudima ono je sto sve to pokrece. S tom spoznajom mi dervisi plesat cemo kroz ljubav i cemer, cak i ako nitko ne razumije sto cinimo. Plesat cemo usred tucnjave ili velikog rata, svejedno. Plesat cemo u svojoj boli i tuzi, s radoscu i zanosom, sami i zajedno, polako i brzo kao protok vode. Plesat cemo u nasoj krvi. Postoji savrsen sklad i fina ravnoteza u svemu sto jest i sto je bilo u svemiru. Tockice se stalno mijenjaju i jedna drugu zamjenjuju, ali krug ostaje nedirnut. Pravilo broj trideset i devet: Dok se dijelovi mijenjaju, cjelina uvijek ostaje ista. Na svakog lopova koji napusti ovaj svijet, novi se rodi. I svaku pristojnu osobu koja premine zamijeni nova pristojna osoba. Tako ne samo da nista ne ostaje jednako, nego se ujedno nista doista ne promijeni.

Na svakog sufija koji umre, negdje se rodi novi.

Nasa vjera je vjera ljubavi. I svi smo mi povezani u lancu srca. Ako je i kad je jedna karika slomljena, druga se negdje drugdje doda. Na svakog Semsa iz Tabriza koji je preminuo, pojavit ce se novi u neko drugo doba, pod drugim imenom.

Imena se mijenjaju, ona dolaze i odlaze, ali bit ostaje ista.