Rumi

KONJA, PROSINAC 1245.

Brzo nakon sto je svanulo, Sems i ja smo izisli iz kuce odlucivsi zajedno obaviti jutarnju molitvu na svjezem zraku. Neko smo vrijeme jahali, kroz livade i doline i preko ledenohladnih potoka, uzivajuci u povjetarcu na licu. Strasila na zitnim poljima pozdravila su nas svojim sablasnim drzanjem, a netom oprana odjeca ispred neke seoske kuce divlje je leprsala na povjetarcu dok smo prolazili, mlatarajuci u svim smjerovima u polumraku.

Na povratku, jos izvan grada, Sems je zauzdao svog konja i pokazao na golemi hrast. Zajedno smo sjeli pod stablo, a nebo je nad nasim glavama bilo u cudesnim nijansama ljubicaste. Sems je odlozio ogrtac na zemlju i dok su pozivi na molitvu odjekivali iz dzamija u blizini i daljini, zajedno smo se pomolili.

"Kad sam tek dosao u Konju, sjeo sam pod ovo stablo", rekao je Sems. Nasmijesio se na to davno sjecanje, ali se zatim zamislio i rekao: "Povezao me je jedan seljak. Bio je tvoj veliki stovatelj. Rekao mi je da tvoje propovijedi lijece tugu."

"Zvali su me Carobnjak rijeci", odgovorio sam. "Ali sad mi se sve to cini tako dalekim.

Vise ne zelim odrzavati propovijedi. Imam osjecaj da sam gotov s time."

"Ti i jesi Carobnjak rijeci", odlucno je rekao Sems. "Ali umjesto propovjedackog uma, sad imas srce koje pjeva."

Nisam znao sto time misli i nisam pitao. Zora je izbrisala ostatke prethodne noci i

pretvorila nebo u neduznu narancu. Daleko ispred nas, grad se budio, vrane zaranjale u povrtnjake kako bi kljucnule sto god mogu ukrasti, vrata su skripala, magarci revali a stednjaci gorjeli dok su se svi spremali za novi dan.

"Ljudi se svuda muce ne bi li postigli vlastito ispunjenje, ali bez ikakvoga vodstva kako to postici", promrmljao je Sems odmahnuvsi glavom. "Tvoje im rijeci mogu pomoci. A ja cu uciniti sve sto je u mojoj moci da pomognem tebi. Tvoj sam sluga."

"Nemoj to govoriti", prosvjedovao sam. "Ti si moj prijatelj."

Nesvjestan mojeg prigovora, Sems je nastavio: "Moja jedina briga jest ljustura u kojoj zivis. Kao cuveni propovjednik, bio si okruzen stovateljima koji su ti se ulagivali. Ali koliko dobro poznajes obicne ljude? Pijance, prosjake, lopove, prostitutke, kockare - one najneutjesnije i najpotlacenije. Mozemo li voljeti sva Bozja stvorenja? Teska je to kusnja i takva koju samo malobrojni mogu proci."

Dok je on govorio, ja sam na njegovome licu vidio njeznost i zabrinutost, i jos nesto sto je izgledalo gotovo kao majcinsko suosjecanje.

"U pravu si", priznao sam. "Oduvijek sam zivio zasticen. Ne znam cak ni kako zive

obicni ljudi."

Sems je podigao grudu zemlje i dok ju je mrvio medu prstima, tiho je dodao: "Ako mozemo prigrliti svemir kao cjelinu, sa svim njegovim razlicitostima i proturjecnostima,

sve ce se stopiti u Jedno."

To rekavsi, Sems je podigao jednu suhu granu i nacrtao sirok krug oko hrastovog stabla. Kad je zavrsio, podigao je ruke ka nebu, kao da zeli da ga podigne neko nevidljivo uze i izgovorio devedeset i devet imena Bozjih. Istodobno se poceo vrtjeti oko svoje osi

unutar   kruga,   najprije   polako   i   njezno,   a   zatim   postojano   ubrzavajuci,   kao

kasnoposlijepodnevni povjetarac. Ubrzo se okretao brzinom i silinom snaznoga vjetra. Toliko je privlacan bio njegov zanos, da se nisam mogao oprijeti osjecaju da se citav svemir

-    Zemlja, zvijezde i Mjesec - vrte s njim. Promatrao sam taj veoma neobican ples i pustao

da energija koja je zracila iz njega obujmi moju dusu i tijelo.

Na kraju je Sems usporio do zaustavljanja, prsa su mu se nadimala sa svakim iskrzanim udisajem, lice bilo blijedo, glas najednom dubok, kao da dolazi odnegdje izdaleka. "Svemir je jedno. Sve i svi meausobno su povezani nevidljivom mreiom prica. Bili mi toga svjesni ili ne, svi smo u nijemom razgovoru. Ne naudi. Budi suosjecajan. I ne govori nikome iza leaa - cak ni naizgled neduinu primjedbu! Rijeci koje iziau iz tvojih usta ne nestaju, nego bivaju zauvijek pohranjene u beskonacnom prostoru i vratit ce ti se kad za to bude vrijeme. Bol jednog covjeka sve ce nas povrijediti. Radost jednog covjeka u svima nama izazvat ce osmijeh", promrmljao je. "Na to nas podsjeca jedno od cetrdeset pravila."

Zatim je svoj upitan pogled svrnuo na mene. U nedokucivim dubinama njegovih ociju nazirala se sjena ocaja, val tuge koju u njemu nikad ranije nisam vidio.

"Jednog dana bit ces poznat kao Glas Ljubavi", rekao je Sems. "Istok i Zapad, ljudi koji nikad nisu vidjeli tvoje lice, bit ce nadahnuti tvojim glasom."

"Kako ce se to dogoditi?" u nevjerici sam upitao.

"Kroz  tvoje  rijeci",  odgovorio  je  Sems.  "Ali  ja  ne  govorim  o  predavanjima  ili

propovjedima. Govorim o pjesnistvu."

"Pjesnistvu?" Glas me izdao. "Ja ne pisem pjesme. Ja sam ucenjak."

To je u Semsu izazvalo blag osmijeh. "Ti si, prijatelju, jedan od najboljih pjesnika koje

ce svijet ikad upoznati."

Tek sto nisam prosvjedovao, ali me zaustavio odlucan po gled u Semsovim ocima. Osim toga, nisam bio raspolozen za prepirku. "Ako i jest tako, stogod treba uciniti, ucinit cemo to zajedno. Zajedno cemo hodati tim putem."

Sems je odsutno kimnuo glavom i utonuo u sablasnu sutnju, promatrajuci boje koje su blijedjele na obzoru. Kad je najzad prozborio, izgovorio je one zlokobne rijeci koje me nikad nisu napustile i zauvijek mi izbrazdale dusu. "Ma koliko bih ja volio pridruziti ti se, bojim se da ces to morati uciniti sam."

"Kako to mislis? Kamo ti ides?" upitao sam.

Ceznutljivo naskubivsi usta, Sems je spustio pogled. "To nije u mojim rukama."

U  nasem  je  smjeru  zapuhao  nenadani  vjetar  i  zrak  je  postao  hladan,  kao  da  nas

upozorava da ce jesen brzo okoncati. Kisa se spustila iz vedroga neba u laganim, toplim kapljama, blaga i njezna kao dodir leptira. I to je bio prvi put da me pomisao da ce me Sems napustiti pogodila kao ostar bol u prsima.