Rumi

KONJA, 31. LISTOPADA 1244.

Blagoslovljen je ovaj dan, jer upoznao sam Semsa iz Tabriza. Ovog zadnjeg dana listopada, u zraku je neka nova studen, a vjetrovi pusu jace, najavljujuci dolazak zime.

Danas poslijepodne, dzamija je bila prepuna, kao i inace. Dok propovijedam velikom mnostvu, uvijek pazim da niti zaboravim niti zapamtim svoju publiku. Za to postoji samo jedan nacin: zamisliti mnostvo kao jednu jedinu osobu. Stotine ljudi slusaju me svakog tjedna, ali ja uvijek govorim samo jednoj osobi - onome tko cuje kako moje rijeci odjekuju u njegovome srcu i tko me poznaje kao nitko drugi.

Kad sam kasnije izisao iz dzamije, moj je konj vec bio spreman. Griva zivotinje bila je spletena u pletenice sa zlatnim nitima i majusnim srebrnim zvoncima. Uzivao sam slusati

zveckanje tih zvonaca pri svakom koraku, ali buduci da mi je put prijecilo mnostvo ljudi, bilo je nemoguce brzo se kretali. Odmjerenim korakom, prosli smo pokraj otrcanih trgovina i kuca sa slamnatim krovovima. Uzvici molitelja mijesali su se s vriskom djece i povicima prosjaka zeljnih zaraditi pokoju kovanicu. Vecina tih ljudi zeljela je da molim za njih; neki su jednostavno zeljeli hodati u mojoj blizini. Ali bilo je i drugih, koji su dosli s vecim ocekivanjima i molili me da ih izlijecim od neke smrtne bolesti ili uroka. Takvi su me zabrinjavali. Kako ne vide da ja, koji nisam ni prorok ni mudrac, ne mogu ciniti cuda?

Kad smo skrenuli za ugao i priblizili se Svratistu trgovaca secerom, zamijetio sam kako

se neki putujuci dervis probija kroz gomilu, hoda ravno prema meni i promatra me prodornim ocima. Njegovi pokreti bili su spretni i usredotoceni, i zracio je aurom samodostatne sposobnosti. Nije imao kose. Ni brade. Ni obrva. Ali, iako je njegovo lice bilo otvoreno najvise sto ljudsko lice to moze biti, njegov izraz bio je nedokuciv.

No mene nije zainteresirao njegov izgled. Kroz godine sam vidio svakovrsne putujuce

dervise u prolazu kroz Konju u svojoj potrazi za Bogom. S upadljivim tetovazama, brojnim nausnicama i kolutovima u usima, vecina tih ljudi uzivala je sto svuda na njima

pise "neposlusan". Ili su imali veoma dugu kosu ili je posve brijali. Neki su kalandari cak busili jezike i bradavice. Stoga, kad sam prvi put vidio tog dervisa, nije me zapanjila njegova izvanjska ljustura. Zapanjio me, usudujem se reci, njegov pogled.

Crnih ociju koje su sijevale na mene ostrije od maceva, stajao je nasred ulice i siroko

podigao ruke, kao da zeli zaustaviti ne samo povorku vec i protok vremena. Osjetio sam kako mi tijelo potresa trzaj, kao iznenadna intuicija. Moj se konj uznemirio i glasno zarzao, trzajuci glavom gore-dolje. Pokusao sam ga smiriti, ali je on postao tako nemiran da sam se i ja uznemirio.

Pred mojim ocima, dervis je prisao konju, koji se uplasen vrpoljio, i nesto mu necujno sapnuo u uho. Zivotinja je pocela lesko disati, ali kad je dervis zadnji put zamahnuo rukom, odmah se smirila. Val uzbudenja prostrujio je mnostvom i cuo sam kako netko mrmlja, "Ovo je crna magija!"

Nesvjestan svega oko sebe, dervis me znatizeljno promatrao. "O, veliki ucenjace Istoka

i Zapada, toliko sam cuo o tebi. Danas sam dosao ovdje upitati te jedno pitanje, ako smijem."

"Samo daj", rekao sam ispod glasa.

"Najprije moras sjahati s konja i biti na istoj razini sa mnom."

Bio sam toliko zapanjen kad sam to cuo, da nakratko nisam mogao prozboriti. I ljudi oko mene djelovali su jednako zaprepasteni. Nitko mi se nikad ranije nije usudio obratiti na takav nacin.

Osjetio sam kako mi se lice zari, a zeludac komesa od ljutnje, ali uspio sam svladati

svoj ego i sjahati. Dervis se vec okrenuo i udaljavao.

"Hej, cekaj, molim te!" viknuo sam sustigavsi ga. "Zelim cuti tvoje pitanje."

Zaustavio se, okrenuo i prvi put mi se nasmijesio. "U redu, reci mi, molim te, sto mislis tko je veci: prorok Muhamed ili sufi Bistami?"

"Kakvo je to pitanje?" rekao sam. "Kako mozes usporedivati naseg casnog Proroka, mir neka je s njim, zadnjeg u nizu proroka, s jednim zloglasnim mistikom?"

Znatizeljno mnostvo okupilo se oko nas, ali dervisu kao da nije smetala publika. I nadalje pomno proucavajuci moje lice, nije odustajao. "Molim te, razmisli o tome. Nije li

Prorok rekao, "Oprosti mi, Boze, nisam Te mogao spoznati kako sam trebao", a Bistami objavio, "Slavljen neka sam, nosim Boga u svom ogrtacu"? Ako se jedan covjek osjeca tako malenim u odnosu prema Bogu, a drugi tvrdi da Boga nosi u sebi, koji je od njih dvojice veci?"

Srce mi je zatreperilo u grlu. Pitanje se vise nije cinilo tako apsurdnim. Zapravo, imao

sam osjecaj kao da je podignuta neka koprena, a ono sto me ispod nje ceka zanimljiva je zagonetka. Kradomican  osmijeh,  kao  prolazni  povjetarac,  zaleprsao  je  na  dervisovim

usnama. Sad sam znao da nije neki pomahnitali ludak. Bio je covjek s pitanjem - pitanjem o kojem nikad ranije nisam razmisljao.

"Shvacam sto pokusavas reci", zapoceo sam, ne zeleci da on cuje ni najmanje podrhtavanje u mom glasu. "Usporedit cu te dvije izjave i reci ti zasto je, iako Bistamijeva

izjava zvuci uzvisenijom, upravo obratno."

"Sav sam se pretvorio u uho", odgovorio je dervis.

"Vidis, Bozja ljubav beskonacan je ocean, a ljudska bica nastoje iz njega izvuci najvise vode sto mogu. Ali na kraju dana, koliko vode cemo dobiti ovisi o velicini nasih salica.

Neki ljudi imaju bacve, neki vjedra, a neki samo zdjelice."

Dok sam govorio, promatrao sam kako se izraz dervisovog lica mijenja od blagog prezira  do  otvorenog  priznanja  i  odatle  u  njezan  osmijeh  nekoga  tko  vlastite  misli

prepoznaje u tudim rijecima.

"Bistamijeva posuda bila je razmjerno  malena i njegova se zed utazila vec nakon jednog gutljaja. Bio je sretan u fazi u kojoj je bio. Divno je da je prepoznao ono bozansko u sebi, ali i tad nadalje ostaje razlika izmedu Boga i Sebstva. Nije postignuto jedinstvo. Glede

Proroka, on je bio Bozji izabranik i imao mnogo vecu salicu koju je trebalo napuniti. Zato ga je Bog u Kur'anu upitao, Zar nismo otvorili tvoje srce? S tako otvorenim srcem, s neizmjernom salicom, njega je spopadala jedna zed za drugom. Nikakvo cudo da je rekao, "Ne poznajemo Te kako bismo trebali", iako ga je on zacijelo poznavao kao nitko drugi."

Razvukavsi usne u dobrodusan osmijeh, dervis je kimnuo i zahvalio mi. Zatim je stavio ruku na srce u kretnji zahvalnosti i nekoliko sekundi tako ostao. Kad su nam se oci ponovno srele, zamijetio sam da mu se u pogled uvukao tracak njeznosti.

Gledao sam mimo dervisa u bisernosivi krajolik tipican za nas grad u ovo doba godine.

Nekoliko suhih listova zaleprsalo je oko nasih stopala. Dervis me pogledao s obnovljenim zanimanjem i na umirucem svjetlu zalazeceg sunca, zakleo bih se da sam na djelic sekunde ugledao jantarnu auru oko njega.

Naklonio mi se s postovanjem. I ja sam se naklonio njemu. Ne znam koliko smo dugo tako stajali, dok je nebo ljubicasto visjelo iznad nasih  glava. Nakon nekog vremena, mnostvo oko nas pocelo se nervozno meskoljiti, nakon sto je promatralo nas razgovor s

cudenjem na granici neodobravanja. Nikad me ranije nisu vidjeli da se ikome klanjam i cinjenica da sam to ucinio jednom obicnom putujucem sufiju zaprepastila je neke ljude, ukljucujuci moje najblize ucenike.

Mora da je dervis osjetio nezadovoljstvo u zraku.

"Bit ce bolje da sad odem i ostavim vas vasim obozavateljima", rekao je, a glas mu jenuo nekom barsunastom bojom, gotovo sapatom.

"Cekaj", usprotivio sam se. "Ne idi, molim te. Ostani!"

Uocio sam tracak zamisljenosti na njegovom licu, ceznutljivo naskubljena usta, kao da

zeli jos nesto reci, ali jednostavno ne moze ili nece. I u tom trenutku, u toj stanci, cuo sam pitanje koje mi nije postavio.

A sto je s tobom, veliki propovjednice? Reci mi, koliko je velika tvoja salica?

Zatim se vise nije imalo sto reci. Ponestalo nam je rijeci. Zakoracio sam prema dervisu i priblizio mu se toliko da sam vidio zlatne tockice u njegovim crnim ocima. Najednom me preplavio neki cudan osjecaj, kao da sam vec ranije dozivio ovaj trenutak. Ne jednom, vec vise od desetak puta. Poceo sam se prisjecati trenutaka. Visok, mrsav muskarac s koprenom na licu, prstiju u plamenu. I tad sam znao. Dervis koji je stajao sucelice meni nije bio nitko drugi doli onaj muskarac kojega sam vidao u snovima.

Znao sam da sam pronasao svog druga. Ali umjesto da me obuzme ushit radosti, kao

sto sam uvijek mislio da ce se dogoditi, spopala me hladna strava.