DRUGI DIO

Voda

STVARI KOJE SU TEKUCE, PROMJENJIVE I NEPREDVIDIVE

Rumi

KONJA, 15. LISTOPADA 1244.

Bozanstveni puni mjesec, sjajan i debeljuskast, nalikovao je ogromnom biseru sto visi na  nebu.  Ustao  sam  iz  postelje  i  pogledao  kroz  prozor  u  dvoriste,  preplavljeno mjesecinom. Medutim, ni ta ljepota nije ublazila lupanje mojega srca i drhtanje mojih ruku. "Efendijo, izgledate blijedi. Jeste li ponovno sanjali onaj isti san?" sapnula je moja

supruga. "Da vam donesem casu vode?"

Rekao sam joj da ne brine i da spava. Ne moze nista uciniti. Nasi su snovi dio nase sudbine i ici ce svojim tijekom po Bozjoj volji. Osim toga, zacijelo postoji razlog, pomislio sam, da vec zadnjih cetrdeset dana svake noci sanjam isti san.

Pocetak sna svaki se put pomalo razlikovao. Ili je mozda uvijek bio jednak, ali bi ja

svake veceri usao u njega kroz druga vrata. Ovom sam prigodom vidio samoga sebe kako citam Kur'an u sobi oblozenoj sagovima koja mi je djelovala poznato, ali nije bila nalik nijednoj u kojoj sam ranije boravio. Sucelice meni sjedio je jedan dervis, visok, mrsav i uspravan, s koprenom na licu. U ruci je drzao svijecnjak s pet zapaljenih svijeca kako bih ja imao svjetla za citanje.

Nakon nekog vremena, podigao sam glavu da pokazem tom dervisu stih koji sam citao i tek sam tad na vlastito zaprepastenje shvatio da je ono sto sam smatrao svijecnjakom zapravo  bila  muskarceva  desna  ruka.  Pruzao  je  svoju  ruku  prema  meni,  a  svaki  od

njegovih pet prstiju bio je u plamenu.

Panicno sam se osvrnuo trazeci vodu, ali nije je bilo nigdje na vidiku. Skinuo sam ogrtac i bacio ga na dervisa kako bih ugasio plamen. Ali kad sam podigao ogrtac, on je

nestao, iza sebe ostavivsi samo zapaljenu svijecu.

Od tog trenutka nadalje, san je uvijek bio isti. Isprva bih ga trazio u kuci, pretrazujuci svaki kutak. Zatim bih istrcao u dvoriste, gdje su ruze procvjetale u moru jarkog zutila. Zazivao bih na sve strane, ali tog covjeka nigdje nije bilo.

"Vrati se, ljubljeni. Gdje si?"

Najzad, kao voden nekom zlokobnom intuicijom, prisao bih bunaru i zavirio u mracne vode sto se pjene na njegovome dnu. Isprva ne bih nista vidio, ali ubrzo bi me mjesec zapljusnuo  svojim  blistavim  svjetlom  i  dvoriste  dobilo  rijetku  jasnocu.  Tek  bih  tad

zamijetio dva crna oka koja su me s nezapamcenom tugom netremice promatrala s dna bunara.

"Ubili su ga!" netko bi povikao. Mozda sam to bio ja. Mozda tako zvuci moj glas u

stanju neizmjerne boli.

I ja bih vristao i vristao dok me supruga ne bi cvrsto zagrlila, privinula na svoje grudi i tiho upitala: "Efendijo, jeste li opet sanjali onaj isti san?"

Kad se Kerra vratila na spavanje, izisao sam u dvoriste. U tom sam trenutku imao dojam da je onaj san jos uvijek sa mnom, ziv i zastrasujuci. U tisini noci, od pogleda na bunar kraljesnicom su mi navrli jezuri jeze, ali morao sam sjesti pokraj njega, osluskujuci

lagano suskanje nocnog povjetarca kroz stabla.

U situacijama kao sto je ova, osjetim kako me obuzima nenadani val tuge, iako nikad ne znam zasto. Moj zivot je cjelovit i ispunjen, utoliko sto sam blagoslovljen s tri stvari koje smatram najvaznijima: znanjem, vrlinom i sposobnoscu da pomognem drugima pronaci Boga.

U dobi od trideset i osam godina, Bog mi je dao vise no sto sam ikad mogao traziti.

Obucen sam za propovjednika i jurista i iniciran u Znanost bozanske intuicije - znanje dano  u  razlicitim  stupnjevima  prorocima,  svecima  i  ucenjacima.  Pod  vodstvom  mog

pokojnog oca i obrazovanjem stecenim od najboljih ucitelja nasega doba, marljivo sam radio ne bih li produbio svoju svijest s uvjerenjem da je to duznost koju mi je Bog odredio.

Moj stari ucitelj Seyyid Burhaneddin znao je reci da sam jedan od Bozjih miljenika, buduci  da  mi  je  dan  casni  zadatak  prenosenja  Njegove  poruke  Njegovom  narodu  i

pomaganja da razlikuju ispravno od pogresnog.

Vec godinama poducavam u medresi, raspravljam o teologiji s drugim serijatskim ucenjacima,  dajem  upute  svojim  ucenicima,  proucavam  zakon  i  hadis,  svakoga  petka

odrzavam propovijedi u najvecoj dzamiji u gradu. Odavno sam prestao brojati ucenike koje sam poucavao. Laskavo je cuti kako ljudi hvale moje vjestine propovjednika i govore mi kako su moje rijeci promijenile njihove zivote u vrijeme kad im je ponajvise trebalo vodstvo.

Blagoslovljen sam obitelji koja me voli, dobrim prijateljima i odanim ucenicima. Nikad u zivotu nisam trpio oskudicu ni bijedu, iako me gubitak moje prve supruge bio razorio. Mislio sam da se vise nikad necu ponovno ozeniti, ali ozenio sam se i zahvaljujuci Kerri iskusio ljubav i radost. Obojica mojih sinova vec su odrasli, no nikad me ne prestaje cuditi koliko su razliciti ispali. Oni su kao dvije sjemenke koje su, iako posadene jedna pokraj druge u istome tlu i hranjene istim suncem i vodom, procvjetale u posve razlicite biljke. Ponosan sam na njih, jednako kao sto sam ponosan i na nasu posvojenu kcerku koja ima jedinstvene darove. Sretan sam, zadovoljan covjek, i u privatnom zivotu i u zajednici.

Zasto onda osjecam ovu prazninu u sebi, koja sa svakim novim danom postaje sve dublja i sira? Izjeda mi dusu kao neka bolest i prati me kamo god krenem, tiha kao mis i jednako prozdrljiva.