Ratnik Baybars

KONJA, 10. LIPNJA 1245.

"Baybarse, sine, nikome ne vjeruj" kaze moj stric, "jer svijet svakoga dana postaje sve pokvareniji". Tvrdi da je bilo drukcije samo u Zlatno doba, kad je prorok Muhamed, mir neka je s njim, bio glavni kako treba. Od njegove smrti, sve ide nizbrdo. Ali ako mene pitate, svako mjesto na kojemu je vise od dvoje ljudi neminovno mora postati bojiste. Cak i u Prorokovo vrijeme medu ljudima je bilo neprijateljstva, nije li? Rat je jezgra zivota. Lav jede jelena, a lesinari svode na gole kosti ono sto ostane od strvine. Priroda je okrutna. Na kopnu, u moru i zraku, za svako stvorenje bez iznimke, postoji samo jedan nacin prezivljavanja: biti pronicaviji i jaci od svog najgoreg neprijatelja. Da bi ostao ziv, moras se boriti. Jednostavno je tako.

I boriti se moramo. Cak i najvece naivcine vide da u ovo vrijeme nema drugog nacina. Situacija je postala gadna kad je poklana stotina mongolskih diplomata koje je Dzingis-kan poslao na mirovne pregovore. Nakon toga je Dzingis-kan postao uzarena lopta bijesa i objavio rat islamu. Kako i zasto su ubijeni ti diplomati, to nitko nije znao reci. Neki su sumnjali da je sam Dzingis-kan dao ubiti svoje vlastite diplomate kako bi mogao zapoceli ovaj masovni ratnicki pohod. To bi mogla biti istina. Nikad se ne zna. Ali ja znam da su u pet godina Mongoli opustosili citavo podrucje Khorasana i svuda gdje su galopirali unistavali i ubijali. A prije dvije godine porazili su Seldzuke u Kosedagu i sultana pretvorili u vazala koji placa danak. Jedini razlog iz kojega nas Mongoli nisu izbrisali s lica zemlje jest taj da im je unosnije drzati nas pod svojim jarmom.

Mozda ratovi postoje od pamtivijeka, barem otkad je Kain ubio svog brata Abela, ali

mongolska vojska drukcija je od svega sto smo ranije vidjeli. Specijalizirani na vise nacina, koriste brojna oruzja od kojih je svako smisljeno za odredenu svrhu. Svaki mongolski vojnik tesko je naoruzan, buzdovanom, sjekirom, sabljom i kopljem. Povrh toga, imaju strijele koje mogu probiti oklop, spaliti citava sela, otrovati svoje zrtve ili probiti najtvrde kosti u ljudskome tijelu. Imaju cak i strijele koje zvizde, a koje koriste za slanje signala iz jedog bataljuna u drugi. S tako dobro razvijenim ratnickim vjestinama i bez Boga kojeg bi se bojali, Mongoli napadaju i razaraju svaki grad, mjesto i selo na svom putu. Cak su i drevni gradovi kao sto je Buhara pretvoreni u hrpe gruha. A nisu problem samo Mongoli. Moramo dobiti Jeruzalem natrag od krizara, da i ne spominjem pritisak Bizantinaca i suparnistvo izmedu Siita i Sunita. Kad smo sa svih strana okruzeni nemilosrdnim neprijateljima, kako si mozemo dopustiti spokoj?

Eto zasto me nerviraju ljudi kao Rumi. Briga me koliko ga svi drugi cijene. Za mene je

on kukavica koja ne siri nista osim kukavicluka. Mozda je u proslosti i bio dobar ucenjak, ali danas je ocito pod utjecajem onog krivovjerca Semsa. U vrijeme kad se neprijatelji islama prijeteci uzdizu, sto Rumi propovijeda? Mir! Pasivnost! Pokornost!

Brate, otrpi bol. Pobjegni otrovu svojih poriva.

Nebo ce se nakloniti tvojoj ljepoti ako to ucinis... Tako trn postaje ruza.

Pojedinacno plamti s opcim.

Rumi propovijeda pokornost, pretvarajuci muslimane u stado ovaca, plahih i bojazljivih. Kaze da svaki prorok ima zajednicu sljedbenika i svaka zajednica odredeno vrijeme. Uz "ljubav", omiljene rijeci kao da su mu "strpljenje", "ravnoteza" i "snoslji vost". Da je do njega, mi bismo svi samo sjedili u kuci i cekali da nas neprijatelji zakolju ili pogodi neka druga nesreca. I siguran sam da bi on tad dosao i kratko proucio propast, nazivajuci je baraqa. Neki su ga culi kako govori, "Kad budu srusene skola i dzamija i minaret, tad dervisi mogu zapoceti svoju zajednicu". Kakve su to, molim vas, rijeci?

A kad malo bolje razmislis, jedini razlog zasto je Rumi zavrsio u ovome gradu jest u

tome sto je njegova obitelj, prije nekoliko desetljeca, napustila Afganistan i potrazila utociste u Anatoliji. Mnogi su drugi mocni i imucni ljudi tad primili otvoreni poziv od seldzuckog sultana, medu njima i Rumijev otac. I tako je zasticena i povlastena i uvijek obasipana paznjom i odobravanjem, Rumijeva obitelj napustila ludnicu u Afganistanu i zamijenila je mirnim vocnjacima Konje. Lako je propovijedati snosljivost kad imas takvu povijest!

Neki sam dan cuo pricu koju je Sems iz Tabriza ispricao skupini ljudi na bazaru. Rekao

je da se Ali, Prorokov nasljednik i drug, borio s nekim nevjernikom na bojnome polju. Tek sto Ali nije zario svoj mac u srce drugog muskarca, kad je najednom taj nevjernik podigao glavu i pljunuo na njega. Ali je odmah ispustio mac, duboko udahnuo i udaljio se. Nevjernik je bio zaprepasten. Potrcao je za Alijem i upitao ga zasto ga pusta.

"Zato sto sam jako ljut na tebe", odgovorio je Ali.

"Zasto me onda ne ubijes?" upitao je nevjernik. "Ne razumijem."

Ali je objasnio: "Kad si mi pljunuo u lice, strasno sam se rasrdio. Moj ego je bio izazvan i ceznuo je za osvetom. Ako te sad ubijem, slijedit cu svoj ego. A to bi bila ogromna

pogreska."

I tako je Ali oslobodio onog muskarca. Nevjernik je bio toliko ganut da je postao Alijev prijatelj i sljedbenik i s vremenom se svojevoljno preobratio na islam.

To je, ocito, vrsta prica kakve Sems iz Tabriza voli pricati. A koja je njegova poruka?

Pustite da vam nevjernici pljuju u lice! Preko mene mrtvog, kazem ja! Nevjernik ili ne, nitko ne moze pljunuti u lice Baybarsu ratniku.