Prosjak Hasan

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Bilo to vama shvatljivo ili ne, oni ovo cistiliste na zemlji nazivaju "svetom patnjom". Ja sam gubavac zarobljen u limbu. Ni mrtvi ni zivi ne zele me medu sobom. Majke na ulicama upiru prstom u mene kako bi zaplasile svoju neposlusnu djecu, a djeca na mene bacaju kamenje. Zanatlije me tjeraju ispred svojih trgovina kako bi odbili nesrecu koja me posvuda prati, a trudnice okrecu lica kad god me ugledaju, u strahu da ce njihova djeca biti rodena manjkava. Nitko od tih ljudi kao da ne shvaca da, ma koliko oni bili zeljni izbjeci mene, ja sam mnogo zeljniji izbjeci njih i njihove sucutne poglede.

Koza se prva promijeni, postane deblja i tamnija. Na ramenima, koljenima, rukama i

licu pojave se mrlje raznih velicina, boje trulih jaja. U toj fazi strasno bocka i pece, ali onda

nekako bol jene, ili covjek postane neosjetljiv na nju. Zatim se ta mjesta na kozi pocnu povecavati i oteknu, pretvarajuci se u ruzne gomolje. Ruke se pretvore u kandze, a lice je toliko izobliceno da je neprepoznatljivo. Sad kad se priblizavam zavrsnim fazama, ne mogu vise sklopiti vjede. Suze i slina teku bez mog nadzora. Sest noktiju s mojih prstiju na rukama otpalo je, a jedan ce tek otpasti. Cudno, jos uvijek imam kosu. To bih valjda trebao smatrati srecom.

Cuo sam da u Europi gubavce drze izvan gradskih vrata. Ovdje nam dopustaju da zivimo u gradu, pod uvjetom da nosimo zvono kojim cemo ostale ljude upozoriti na svoju

nazocnost. Dopusteno nam je i da prosimo, sto je dobro, jer bismo u protivnom vjerojatno umrli od gladi. Prosnja je jedan od samo dva nacina da prezivimo. Drugi je molitva. Ne zato sto Bog posvecuje posebnu pozornost gubavcima, nego zato sto ljudi iz nekog neobicnog razloga misle da im posvecuje. Stoga nas stanovnici grada postuju, ma koliko nas prezirali. Unajmljuju nas da se molimo za bolesne, za bogalje i za starce. Placaju i dobro nas hrane, u nadi da ce iz nasih usta iscijediti nekoliko dodatnih molitava. Na ulicama se prema gubavcima mozda odnose gore nego prema psima, ali na mjestima gdje se zlokobno uzdizu smrt i ocaj, mi smo sultani.

Kad god me unajme da molim, pognem glavu i proizvodim nerazumljive zvukove na arapskome, hineci da sam zaokupljen molitvom. Hiniti je sve sto mogu, jer ne mislim da me Bog cuje. Nemam razloga vjerovati da cuje.

Iako je prosnja manje unosna, smatram je mnogo laksom od molitve. Barem nikoga ne varam. Petak je najbolji dan u tjednu za prosnju, osim kad je Ramazan, kad je cijeli mjesec prilicno unosan. Zadnji dan Ramazana svakako je najbolje vrijeme za zaradu. Tad cak i beznadezni skrci jure dati milostinju, zeljni obestetiti sve svoje grijehe, prosle i sadasnje; Jednom godisnje, ljudi ne okrecu glavu od prosjaka. Naprotiv, upravo traze prosjaka, sto bjednijeg to bolje. Toliko je duboka njihova potreba da pokazu koliko su velikodusni i milostivi, da ne samo sto jure kako bi nam udijelili milostinju, nego nas taj jedan dan gotovo vole.

Danas bi takoder mogao biti veoma unosan dan, buduci da Rumi drzi jednu od onih svojih propovijedi petkom. Dzamija je vec dupkom puna. Oni koji ne mogu pronaci sjedalo u unutrasnjosti, redaju se u dvoristu. Danasnje poslijepodne savrsena je prilika za

ulicne prosjake i dzeparose. I jednako kao i ja, svi su oni ovdje, rasprseni u gomili.

Sjeo sam tocno sucelice ulazu u dzamiju, ledima okrenut stablu javora. U zraku se osjecao vlazan miris kise, pomijesan sa slatkim, blagim mirisom iz dalekih vocnjaka. Stavio sam svoju prosjacku zdjelicu ispred sebe. Za razliku od mnogih drugih u ovome poslu, ja nikad ne moram otvoreno traziti milostinju. Gubavac ne mora cviliti i preklinjati, izmisljati price o tome koliko mu je bijedan zivot ili slabo zdravlje. Jedan pogled na moje lice kod ljudi ima ucinak tisucu rijeci. Stoga sam jednostavno otkrio lice i opustio se.

U sljedecih sat vremena, nekoliko kovanica ubaceno je u moju zdjelicu. Sve su bile od

otkrhnutog  bakra.  Zudio  sam  za  kovanicom  od  zlata,  sa  simbolima  sunca,  lava  i

polumjeseca. Otkad je pokojni Aladdin Keykubad ublazio pravila o novcu, kovanice koje izdaju begovi Aleppa, fatimidski vladari u Kairu i bagdadski kalif, da ne spominjem talijanske fjorine, sve su proglasene valjanima. Vladari Konje sve su ih prihvacali, kao i gradski prosjaci.

Zajedno s kovanicama, na moje je krilo palo nekoliko suhih listova. Stablo javora odbacivalo je svoje crvenkastozlatno lisce, a kako je puhao jak vjetar, poprilican broj listova dospio je u moju zdjelicu, kao da mi stablo daje milostinju. Najednom sam shvatio da javor i ja imamo nesto zajednickog. Stablo koje ujesen odbacuje lisce nalikuje covjeku koji odbacuje svoje udove u zavrsnim fazama gube.

Bio sam golo stablo. Moja koza, moji organi, moje se lice raspadalo. Svakoga dana napustao me je jos jedan dio tijela. Ali za mene, za razliku od onog javora, nece biti

proljeca u kojemu bih procvao. Sto sam izgubio, izgubio sam zauvijek. Kad me ljudi pogledaju, ne vide tko sam, nego sto mi nedostaje. Kad god stave kovanicu u moju zdjelicu, cine to zapanjujucom brzinom i izbjegavaju kontakt ocima, kao da je moj pogled zarazan. U njihovim sam ocima gori od kradljivca ili ubojice. Ma koliko osuduju takve odmetnike, prema njima se ne ponasaju kao da su nevidljivi. Medutim, kad je rijec o meni, vide samo smrt koja im zuri u lice. To ih plasi - spoznaja da smrt moze biti ovako blizu i ovako ruzna.

Najednom je u pozadini nastalo veliko komesanje. Cuo sam kako je netko izviknuo:

"On dolazi! On dolazi!"

Naravno, stigao je Rumi, jasuci konja bijelog kao mlijeko, u profinjenom kaftanu boje jantara,  izvezenom  zlatnim  listicima  i  sitnim  biserima,  uspravan  i  ponosan,  mudar  i

plemenit, u pratnji mnostva stovatelja. Zraceci karizmom i samopouzdanjem, izgledao je manje kao ucenjak, a vise kao vladar - sultan vjetra, vode, vatre i zemlje. Cak je i njegov konj stajao visok i cvrst, kao da je svjestan istaknutosti muskarca kojeg nosi na svojim ledima.

Spremio sam kovanice iz zdjelice u dzep, omotao glavu tako da mi pola lica bude sakriveno i usao u dzamiju. Bila je toliko krcata da se cinilo nemogucim disati, a kamoli pronaci sjedalo. Ali jedino dobro u tome da sam gubavac jest da, ma kako neko mjesto bilo puno, uvijek mogu pronaci sjedalo buduci da nitko ne zeli sjediti pokraj mene.

"Braco", rekao je Rumi, a glas mu se visoko uzdigao i nisko spustio. "Beskraj svemira cini da se osjecamo malima, cak i nevaznima. Neki od vas mozda se pitaju, 'Kakvo bi znacenje mogao ja, u svojoj ogranicenosti, imati za Boga?' To je, vjerujem, pitanje koje je mnogima povremeno palo na pamet. U danasnjoj propovijedi zelim dati neke odredene odgovore na to."

Rumijeva dvojica sinova bila su u prvome redu - onaj zgodni, sultan Walad, za kojeg su svi govorili da nalikuje svojoj pokojnoj majci, i onaj mladi, Aladdin, zivahnog lica, ali

neobicno podmuklih ociju. Vidio sam da su obojica ponosni na oca.

"Adamovoj djeci ukazana je tako velika cast da je ne bi mogle preuzeti ni planine ni nebesa", nastavio je Rumi. "Zato u Kur'anu pise, Uistinu ponudismo povjerenje nebesima i

zemlji i planinama, ali oni ga odbise nositi jer ga se bojase. Samo ga je covjek prihvatio. Buduci da im je dan tako castan polozaj, ljudska bica ne smiju teziti nimalo nize nego sto im je Bog nakanio."

Izgovarajuci samoglasnike na onaj neobican nacin za koji su sposobni samo obrazovani

ljudi, Rumi je govorio o Bogu i uvjeravao nas da On ne boravi na nekom dalekom prijestolju na nebu, vec veoma blizu svakome od nas. A jos blize Bogu, rekao je, dovodi nas upravo patnja.

"Vasa se ruka stalno otvara i zatvara. Da nije tako, bili biste paralizirani. Vasa najdublja

nazocnost je u svakom i najmanjem stezanju i sirenju. To dvoje predivno je uravnotezeno i uskladeno kao krila ptice."

Isprva mi se svidjelo sto je rekao. Razgalilo mi je srce misliti o radosti i tuzi ovisnima jedna o drugoj kao krila ptice. Ali gotovo odmah sam osjetio kako mi se u grlo podize val

kivnje. Sto Rumi zna o patnji? Kao sinu uglednog covjeka i nasljedniku bogate, istaknute obitelji, zivot je prema njemu uvijek bio dobar. Znao sam da je izgubio prvu suprugu, ali nisam vjerovao da je ikad iskusio pravu nesrecu. Roden sa srebrnom zlicom u ustima, odgojen u otmjenim krugovima, poducavan od najboljih ucenjaka i uvijek voljen, mazen i pazen - kako se on usuduje propovijedati o patnji?

Malodusno sam shvatio da opreka izmedu Rumija i mene ne bi mogla biti veca. Zasto je Bog tako neposten? Meni je dao siromastvo, bolest i bijedu. Rumiju bogatstvo, uspjeh i

mudrost. Sa svojom besprijekornom reputacijom i kraljevskim drzanjem, tesko da je pripadao ovome svijetu, barem ne ovome gradu. Ja sam morao prekrivati lice ako nisam zelio da ljudi budu zgrozeni pogledom na mene, a on je blistao u javnosti kao dragulj. Pitao sam se kako bi mu bilo na mome mjestu. Je li mu ikad palo na pamet da bi se cak i netko tako savrsen i povlasten kao sto je on mogao jednog dana prevrnuti i pasti? Je li ikad razmisljao o tome kakav bi bio osjecaj biti izopcenik, makar na jedan dan? Bi li svejedno bio veliki Rumi da mu je bio dodijeljen zivot kakav sam ja dobio?

Sa svakim novim pitanjem, moja je kivnja rasla, brisuci svako divljenje koje bih u

protivnom osjetio prema njemu. Ogorcen i razdrazljiv, ustao sam i progurao se van. Nekoliko ljudi u publici znatizeljno me pogledalo, pitajuci se zasto odlazim s propovijedi kojoj su toliki brojni drugi umirali od zelje nazociti.