Pripravnik

BAGDAD, 30. RUJNA 1243.

Bodreci ukradenog konja, jahao sam iza Semsa iz Tabriza.

Ma koliko se trudio sacuvati sigurnu udaljenost izmedu nas, ubrzo se pokazalo nemogucim pratiti ga i pritom se ne otkriti. Kad se Sems zaustavio na bazaru u Bagdadu kako bi se osvjezio i kupio nekoliko stvarcica za putovanje, odlucio sam se pokazati i bacio se pred njegovog konja.

"Crvenokosa neznalice, sto radis ovdje lezeci na tlu?" uzviknuo je Sems sa svojega konja i djelovao napola zabavljeno, a napola iznenadeno.

Kleknuo sam, sklopio ruke i izvio vrat, onako kako sam vidio da to cine prosjaci, i usrdno zamolio: "Zelim poci s tobom. Molim te da mi dopustis da ti se pridruzim."

"Imas li pojma kamo idem?"

Zastao sam. To mi pitanje nikad nije palo na pamet. "Ne, ali to nije vazno. Zelim postati tvoj ucenik. Ti si moj uzor."

"Uvijek putujem sam i ne zelim ucenike ni pripravnike, hvala ti! A svakako nisam uzor

ni za koga, a ponajmanje za tebe", odgovorio je Sems. "Zato podi svojim putem. Ali ako u buducnosti i nadalje budes trazio ucitelja, molim te imaj na umu jedno zlatno pravilo: Na ovome je svijetu vise lažnih gurua i lažnih ucitelja nego sto je zvijezda u vidljivome svemiru. Ne zamijeni sobom zaokupljene, moci gonjene ljude s istinskim mentorima. Pravi duhovni ucitelj nece usmjeriti tvoju pozornost na sebe i nece od tebe ocekivati apsolutnu pokornost ili krajnje divljenje, nego ce ti pomoci da cijenis i divis se svojem unutarnjem ja. Istinski mentori prozirni su kao staklo. Oni pustaju da Božije svjetlo prođe kroz njih"

"Molim te, daj mi priliku", preklinjao sam. "Svi cuveni putnici imaju nekoga tko im pomaze na putu, kao segrt ili nesto slicno."

Sems se zamisljeno pocesao po bradi, kao da u mojim rijecima zamjecuje istinu. "Imas li snage podnijeti moje drustvo?" upitao je.

Skocio sam na noge i zakimao svim srcem: "Naravno da imam. A moja snaga dolazi iznutra."

"Onda u redu. Evo ti prvi zadatak: zelim da odes u najblizu krcmu i nabavis vrc vina. Popit ces ga ovdje na bazaru."

E sad, bio sam naviknut ribati podove svojim haljama, lastiti zdjele i tave dok ne zasjaje kao fino venecijansko staklo koje sam vidio u rukama jednog zanatlije koji je davno

pobjegao iz Carigrada kad su krizari opljackali grad. Mogao sam nasjeckati stotinu glavica luka odjednom ili oguliti i samljeti cesne cesnjaka, sve u ime duhovnog razvoja. Ali piti vino usred bazara u tu svrhu nadilazilo je moje shvacanje. Uzasnuto sam ga pogledao.

"Ne mogu to uciniti. Ako moj otac sazna, slomit ce mi noge. On me poslao u dervisku

tekiju kako bi postao bolji musliman, a ne nevjernik. Sto ce moja obitelj i prijatelji misliti o meni?"

Osjetio sam na sebi uzareni Semsov pogled i zadrhtao pod tim pritiskom, jednako kao i

onoga dana kad sam ga kradomice promatrao iza zatvorenih vrata.

"Vidis, ne mozes biti moj ucenik", uvjereno je objavio. "Previse si plasljiv za mene. Previse maris za misljenje drugih ljudi. Ali, znas sto? Buduci da tako  ocajnicki zelis zadobiti  odobrenje  drugih,  nikad  se  neces  rijesiti  njihovog  kritiziranja,  ma  koliko  se

trudio."

Shvatio sam da mi prilika da mu se pridruzim klizi iz ruke i pohitao se obraniti. "Kako sam mogao znati da mi to pitanje nisi postavio namjerno? Islam strogo zabranjuje vino. Mislio sam da me iskusavas."

"Ali, to bi znacilo da se igram Boga. Nije na nama da sudimo i mjerimo jedni drugima poboznost", odgovorio je Sems.

Ocajno sam se ogledao oko sebe, ne znajuci kako bih shvatio te njegove rijeci, uma zgnjecenog kao tijesto za okruglice.

Sems je nastavio: "Kazes da zelis putovati putem, ali ne zelis nista zrtvovati kako bi to postigao. Novac, slava, moc, rasipnost ili tjelesni uzitak - stogod je ono sto smatras najdrazim u zivotu, toga se prvog moras rijesiti."

Tapsuci svog konja, Sems je s izrazom konacnosti zakljucio: "Mislim da trebas ostati u

Bagdadu sa svojom obitelji. Pronadi postenog trgovca i postani njegov segrt. Imam osjecaj da bi jednoga dana mogao postati dobar trgovac. Ali ne budi pohlepan! A sad, s tvojim dopustenjem, moram krenuti dalje."

Na to me je pozdravio jos jedan, zadnji put, podbo konja i odgalopirao, dok je svijet klizio pod grmljavinom njegovih kopita. Skocio sam na svog konja i jurio za njim prema predgradima Bagdada, ali je udaljenost izmedu nas postajala sve veca, dok se on nije pretvorio tek u tamnu tockicu u daljini. Jos dugo nakon sto je ta tockica nestala na obzoru, osjecao sam tezinu Semsovog pogleda na sebi.