Pripravnik

BAGDAD,29. RUJNA 1243.

Biti dervis nije lako. Svi su me upozorili na to. Medutim, zaboravili su spomenuti da cu, kako bih postao dervis, morati proci kroz pakao. Otkad sam dosao ovamo, radim kao pas. Vecinu dana radim tako naporno da, kad se najzad ispruzim na svoju slamaricu, ne mogu spavati od bolova u misicima i pulsiranja u stopalima. Pitam se zamjecuje li itko kako se grozno ponasaju prema meni. Cak i ako zamjecuju, u svakom slucaju ne pokazuju nikakve znakove suosjecanja. A sto se vise trudim, to naizgled postaje gore. Ne znaju ni moje ime. "Onaj novi pripravnik", tako me zovu i sapucu iza mojih leda, "onaj crvenokosi neznalica".

Daleko najgore je raditi u kuhinji pod nadzorom kuhara. Taj covjek ima kamen umjesto

srca. Mogao je biti krvozedni zapovjednik u mongolskoj vojsci, a ne kuhar u derviskoj tekiji. Ne mogu se sjetiti da sam ga ikad cuo da je ikome rekao ista lijepoga. Mislim da se i ne zna nasmijesiti.

Jednom sam upitao jednog starijeg dervisa moraju li svi pripravnici proci kusnju rada s

kuharom u kuhinji. Zagonetno se nasmijesio i odgovorio: "Ne svi pripravnici, samo neki."

Zasto onda ja? Zasto ucitelj zeli da ja patim vise od drugih pripravnika? Je li to zato sto je moj nafs veci od njihovih i treba mu strozi postupak kako bi bio doveden u red?

Svakog sam dana prvi koji ustaje i donosi vodu s obliznjeg potoka. Zatim zagrijem

stednjak i ispecem pogace sa sezamom. Priprema juhe koja ce biti posluzena za dorucak takoder je moja obveza. Nije lako nahraniti pedeset ljudi. Sve treba skuhati u kotlovima koji nisu nimalo manji od kada. Pogodite tko ih zatim riba i pere? Od zore do sumraka, perem podove, cistim, brisem stube, metem dvoriste, sijecem drva i provodim sate na koljenima kako bih izribao skripave stare podne daske. Kuham pekmeze i pikantne umake. Kiselim mrkve i bucu, pazeci da stavim pravu kolicinu soli, dovoljno da se jaje digne na povrsinu. Ako dodam previse ili premalo soli, kuhar poludi i razbije sve cupove pa sve moram iznova.

Povrh svega toga, dok obavljam svaki pojedini zadatak, od mene se ocekuje da izgovaram molitve na arapskome. Kuhar zeli da se molim naglas, tako da moze provjeriti hocu li preskociti ili pogresno izgovoriti neku rijec. I tako se ja molim i radim, radim i

molim. "Sto bolje podnosis napore u kuhinji, to ces brze sazoriti, sine", tvrdi moj mucitelj. "Dok budes ucio kuhati, tvoja ce dusa vreti."

"Ali koliko ce ova kusnja trajati?" jednom sam ga upitao.

"Tisucu i jedan dan" bio je njegov odgovor. "Ako je pripovjedacica Seherezada toliko

dugo uspijevala smisliti svaku vecer novu pricu, i ti mozes izdrzati."

To je ludost! Nalikujem li ja i najmanje onoj lajavoj Seherezadi? Osim toga, ona je samo lezala na barsunastim jastucima, vrtjela noznim prstima i izmisljala pomodne pricice, dok

je okrutnog princa hranila slatkim grozdem i plodovima svoje maste. U tome ne vidim nikakvog napornog rada. Ona ne bi prezivjela ni tjedan dana da mora obaviti pola mojeg posla. Ne znam da li itko broji. Ali ja svakako brojim. I ostalo mi je jos 624 dana.

Prvih cetrdeset dana kusnje proveo sam u izbici tako skucenoj i niskoj da nisam mogao

ni lezati ni stajati, nego sam morao stalno klecati. Ako bih ceznuo za pravom hranom ili

malo udobnosti, ako bih se bojao tame ili samoce, ili ne daj Boze imao mokre snove o zenskome tijelu, morao bih zazvoniti o srebrna zvona koja su visjela sa stropa i tako zatraziti duhovnu pomoc. Nikad to nisam ucinio. Time ne zelim reci da nikad nisam pomislio nesto sto mi je odvuklo pozornost. Ali sto je lose u malo razonode kad se ne mozes ni pomaknuti?

Kad je razdoblje osame zavrsilo, poslan sam natrag u kuhinju kako bih trpio od ruku

kuhara. I trpio sam. Ali istina je, ma koliko bio ogorcen na njega, nikad nisam prekrsio kuharova pravila - odnosno, nikad do one veceri kad je dosao Sems iz Tabriza. Te noci,

kad me kuhar najzad dostigao, izmlatio me kao nitko dotad u zivotu, lomeci vrbine sibe jednu za drugom na mojim ledima. Zatim je stavio moje cipele ispred vrata, s vrhovima prema van, kako bi bilo jasno da je vrijeme da odem. Iz derviske tekije nikad te ne izbace niti ti otvoreno kazu da si podbacio; umjesto toga, natjeraju te da odes bez rijeci.

"Ne mozemo te uciniti dervisom protiv tvoje volje", objavio je kuhar. "Covjek moze dovesti magarca do vode, ali ga ne moze natjerati da pije. Magarac to mora imati u sebi. Nema drugog nacina."

To mene cini magarcem, naravno. Iskreno, ja bih davno napustio ovo mjesto da nije bilo Semsa iz Tabriza. Znatizelja glede njega zadrzala me usidrenog ovdje. Nikad ranije nisam upoznao nikoga kao sto je on. Nikoga se nije bojao i nikome pokoravao. Cak ga je i kuhar postovao. Ako je u ovoj tekiji postojao uzor za mene, bio je to Sems sa svojim sarmom, dostojanstvom i neposluhom. A ne ponizni stari ucitelj.

Da, Sems iz Tabriza bio je moj junak. Kad sam ga vidio, zakljucio sam da se ne moram pretvoriti u krotkog dervisa. Provedem li dovoljno vremena uz njega, mogao bih postati jednako drzak, postojan i buntovan. Stoga sam, kad je stigla jesen i kad sam shvatio da

Sems zauvijek odlazi, odlucio otici s njim.

Donijevsi tu odluku, otisao sam do Babe Zamana i zatekao ga kako sjedi i cita neku staru knjigu uz svjetlo uljanice.

"Sto zelis, pripravnice?" umorno je upitao, kao da ga je izmorio pogled na mene.

Izravan koliko sam mogao biti, odgovorio sam: "Cujem da Sems iz Tabriza uskoro odlazi, ucitelju. Zelim poci s njim. Mogao bi trebati drustvo na putu."

"Nisam znao da toliko maris za njega", sumnjicavo je rekao ucitelj. "Ili je to zato sto

trazis nacin da izbjegnes svoje zadace u kuhinji? Tvoja kusnja jos nije zavrsena. Tesko se mozes nazvati dervisom."

"Mozda je moja kusnja odlazak na putovanje s nekim kao sto je Sems", predlozio sam, znajuci da je to drsko reci, ali svejedno rekavsi.

Ucitelj je spustio pogled i utonuo u razmisljanje. Sto je duza bila njegova sutnja, to sam ja bio uvjereniji da ce me izgrditi zbog drskosti i pozvati kuhara da bolje pripazi na mene. Ali nije to ucinio. Umjesto toga me bespomocno pogledao i odmahnuo glavom.

"Mozda ti, sine moj, nisi stvoren za zivot u tekiji. Naposljetku, od sedam pripravnika

koji krenu ovim putem, samo jedan ostane. Imam osjecaj da ti nisi za dervisa i da svoj kismet moras potraziti negdje drugdje. Glede pracenja Semsa na njegovome putovanju, to ces morati njega pitati."

Tako mi davsi otkaz, Baba Zaman zakljucio je tu temu pristojnim, ali nepokolebljivim

kimanjem glavom i vratio se svojoj knjizi.

Osjecao sam se tuznim i malenim, ali neobicno slobodnim.