Pijanac Sulejman

KONJA, OZUJAK 1248.

Bol, krv, znoj i suze. Neupuceni misle da su pijanci ljencine koje nemaju drugog posla. Ne znaju oni da ispijanje sve vecih kolicina vina svakoga dana zahtijeva velik trud. Mi na ramenima nosimo tezinu svijeta.

Umoran i razdrazljiv, dremuckao sam glave polozene na stol i sanjao ne bas ugodan

san. U njemu me je jedan veliki crni bik, ljut kao sam sejtan, ganjao nekim nepoznatim

ulicama. Bjezao sam od te zvijeri nemajuci pojma sto sam pogresnog ucinio cime sam ga razdrazio, prevrcuci tezge i razbijajuci robu, izazivajuci bijes svih trgovaca na bazaru. I nadalje trceci, usao sam u prostranu ulicu koja se pokazala slijepom. I ondje sam naletjeo na divovsko jaje, vece od kuce. Najednom se to jaje pocelo leci i iz njega je izisao najruzniji ptic na svijetu, mokar i bucan. Pokusao sam izici iz te ulice, ali majka ptica pojavila se na nebu i bijesno me gledala, kao da sam ja bio odgovoran za ruznocu njezinog djeteta. I bas kad se ta pticurina pocela obrusavati, ostrog kljuna i jos ostrijih kandzi uperenih u mene, probudio sam se.

Otvorio sam oci i shvatio da sam zaspao za stolom uz prozor. Iako mi je u ustima bio okus hrdavih cavala i umirao sam od zelje za picem, osjecao sam se previse umorno da bih se pomaknuo. Stoga sam i nadalje drzao glavu na stolu i tonuo sve dublje u obamrlost, slusajuci uobicajene zvukove u krcmi.

Cuo sam vatrenu raspravu koja se dizala i spustala kao zujanje pcela u roju. Dolazila je od muskaraca za susjednim stolom i iako sam nakratko razmislio o mogucnosti da okrenem glavu i pogledam tko su, nisam pomaknuo nijedan misic. I tad sam cuo onu zloslutnu rijec: umorstvo.

Isprva se nisam obazirao na njihov razgovor, smatrajuci ga pijanim bulaznjenjem.

Covjek u krcmi cuje svakojake stvari i s vremenom nauci ne shvacati svaku izgovorenu rijec ozbiljno. Ali nesto je u njihovom tonu bilo previse prijetece i previse mocno da ne bih

mario pa sam naculio usi i slusao. Zinuo sam od cuda kad mi je najzad sinulo da oni misle ozbiljno. Ali jos je dublji bio moj sok kad sam shvatio koga to zele ubiti: Semsa iz Tabriza.

Cim su otisli od stola, prestao sam hiniti da spavam i skocio na noge. "Hristose, dodi ovamo! Brzo!" panicno sam povikao.

"Sto je pak sad?" dotrcao je Hristos. "Zasto si tako ocajan?"

Ali nisam mogao reci. Cak ni njemu. Najednom, svi su mi izgledali sumnjivo. Sto ako je u ovu zavjeru protiv Semsa ukljuceno vise ljudi? Morao sam drzati usta zatvorena i oci otvorene.

"Nista. Gladan sam, samo to", odgovorio sam. "Bi li mi, molim te, donio malo juhe? S puno cesnjaka. Moram se otrijezniti!"

Hristos me upitno promatrao, ali, naviknut na moju musicavost, nije me vise nista

pitao. Za nekoliko minuta donio mi je zdjelu juhe od kozjih iznutrica, pikantnu i vrelu, koju sam pojeo u zurbi, oprzivsi jezik. Kad sam se dovoljno rastrijeznio, izjurio sam na ulicu upozoriti Semsa iz Tabriza.

Najprije sam ga pokusao naci u Rumijevoj kuci. Nije bio ondje. Zatim sam otisao u

dzamiju, medresu, cajanu, pekarnicu, hamam... Zavirio sam u svaku trgovinu i podrum u

ulici zanatlija. Provjerio sam cak i sator stare ciganke medu rusevinama, u slucaju da se otisao onamo rijesiti bolnog zuba ili uroka. Svuda sam ga trazio, a moja je zabrinutost sa svakom minutom sve vise rasla. Poceo me izjedati strah. Sto ako je prekasno? Sto ako su ga vec ubili?

Satima kasnije, ne znajuci gdje bih drugdje trazio, vratio sam se u krcmu, potisten i umoran. I kao nekom carolijom, samo nekoliko koraka od vrata krcme, naletjeo sam bas na njega.

"Zdravo, Sulejmane. Izgledas zabrinut", s osmijehom je rekao Sems.

"O moj Boze! Pa ti si ziv!" uzviknuo sam i potrcao mu u narucje.

Kad se uspio izvuci iz mog zagrljaja, Sems se zagledao u mene i djelovao prilicno zabavljen. "Naravno da sam ziv! Zar ti izgledam kao duh?"

Nasmijesio sam se, ali ne zadugo. Glava me je toliko boljela da bi u svakom drugom

trenutku iskapio nekoliko boca kako bi se sto prije napio i zadrijemao. "Sto je, prijatelju? Je li sve u redu?" sumnjicavo je upitao Sems.

S mukom sam progutao slinu. Sto ako mi ne povjeruje kad mu kazem za onu zavjeru?

Sto ako pomisli da sam halucinirao pod utjecajem vina? A mozda i jesam. Ni ja nisam mogao biti siguran.

"Planiraju te ubiti", rekao sam. "Nemam pojma tko su. Nisam im vidio lica. Znas, spavao sam i... Ali to nisam sanjao. Hocu reci, sanjao sam, ali ne to. I nisam bio pijan.

Dobro, popio sam nekoliko casa, ali nisam bio..."

Sems je stavio ruku na moje rame. "Smiri se, prijatelju. Shvacam." "Shvacas?"

"Da. A sad se vrati u krcmu i ne brini za mene."

"Ne, ne! Nikamo ja ne idem. A ne ides ni ti", usprotivio sam se. "Ti ljudi su ozbiljni. Moras biti oprezan. Ne smijes se vratiti u Rumijevu kucu. To je prvo mjesto na kojem ce te potraziti."

Ne obaziruci se na moju paniku, Sems je i nadalje sutio.

"Slusaj, dervisu, moja je kuca malena i pomalo zagusljiva. Ali ako ti to ne smeta, mozes ostati kod mene koliko god zelis."

"Hvala ti na brizi", promrmljao je Sems. "Ali nista se ne dogada izvan Bozje volje. To je

jedno od pravila: Ovaj je svijet podignut na nacelu uzajamnosti. Ni kapljica ljubaznosti ni mrljica zla nece ostati neuzvracena. Ne boj se zavjera, prevara ili trikova drugih ljudi. Ako netko postavlja klopku, ne zaboravi, postavlja je i Bog. On je veci urotnik. Nijedan listic ne zasuska a da Bog to ne zna. Vjeruj u to jednostavno i u cijelosti. Sve sto Bog cini, cini lijepo."

Rekavsi to, Sems mi je namignuo i mahnuo u pozdrav. Gledao sam kako brzo koraca kroz blatnjave ulice u smjeru Rumijeve kuce, usprkos mojim upozorenjima.