Pijanac Sulejman

KONJA, LIPANJ 1246.

Bez rijeci sam! Kakva nezaboravna vecer! Jos uvijek se nisam oporavio od ucinka koji je imala na mene. Od svega cemu sam veceras svjedocio, najvise me zapanjio svrsetak.

Nakon seme, veliki Kaykhusraw II. je ustao, pogledom zapovjednicki pretrazujuci prostor. Savrseno samodopadno prisao je pozornici i nakon sto se iz sveg glasa nasmijao, rekao: "Cestitam, dervisi! Zadivila me je vasa izvedba."

Rumi mu je ljupko zahvalio, a isto su ucinili i svi dervisi na pozornici. Zatim su glazbenici svi zajedno ustali i s krajnjim postovanjem pozdravili vladara. S licem koje je sjalo od zadovoljstva, Kaykhusraw je mahnuo jednom  od svojih  strazara, koji mu je odmah dodao barsunastu kesu. Kaykhusraw je nekoliko puta odvagnuo kesu na dlanu kako bi pokazao koliko je teska od zlatnika i zatim je bacio na pozornicu. Ljudi oko mene uzdahnuli su i zapljeskali. Toliko smo duboko bili ganuti velikodusnoscu nasega vladara.

Zadovoljan i samouvjeren, Kaykhusraw se okrenuo ne bi li otisao. Ali cim je zakoracio prema  izlazu,  ona  ista  kesa  koju  je  bacio  na  pozornicu,  bacena  je  natrag  ka  njemu.

Kovanice su sletjele pred njegove noge, zveckajuci kao narukvice novopecene mladenke. Sve se dogodilo tako brzo da smo punu minutu svi stajali posve nepomicni i zbunjeni, nesposobni shvatiti sto se dogada. Ali nedvojbeno je najzaprepasteniji bio sam Kaykhusraw. Ta je uvreda bila tako ocita i definitivno previse osobna da bi bila oprostiva. Pogledao je preko ramena ocima u kojima se zrcalila nevjerica, kako bi vidio tko je mogao uciniti nesto tako strasno.

Bio je to Sems iz Tabriza. Sve su se glave okrenule prema njemu koji je stajao na

pozornici podbocivsi se rukama o bokove, divljih, krvlju podlivenih ociju.

"Mi ne plesemo za novac", zagrmio je dubokim glasom. "Sema je duhovni ples koji se izvodi iz ljubavi i samo iz ljubavi. Zato uzmi svoje zlato natrag, vladaru! Tvoj novac ovdje ne vrijedi!"

Na dvoranu se spustila strasna tisina. Rumijev stariji sin izgledao je toliko potresen kao da je iz njegovog mladog lica nestala sva krv. Nitko se nije usudio ni zucnuti. Bez ijednog uzdaha, bez ijednog dahtaja, svi smo suspregnuli dah. Kao da su nebesa cekala na taj znak, spustila se kisa, ostra i bockava. Kisne kapi zaglusile su sve i svakoga svojim postojanim zvukom.

"Idemo!" doviknuo je Kaykhusraw svojim ljudima.

S obrazima koji su se ljuljkali od ponizenja, usnama koje su drhtale bez nadzora i vidno ovjesenih ramena, vladar je krenuo prema izlazu. Njegovi brojni cuvari i sluge hitali su za

njim jedan po jedan, gazeci svojim teskim cizmama po rasutim kovanicama na podu. Ljudi su se bacili na kovanice, naguravajuci se.

Cim je vladar otisao, publikom se razlegao zamor neodobravanja i razocaranja,

"Sto on misli da jest!" uzviknuli su neki.

"Kako se usuduje uvrijediti naseg vladara?" prikljucili su se drugi. "Sto ako Kaykhusraw sad natjera citav grad da plati za tu uvredu?"

Skupina ljudi je ustala, u nevjerici odmahujuci glavom, i krenula ka izlazu u jasan znak

prosvjeda. Ne celu prosvjednika bili su seik Yassin i njegovi ucenici. Na moje veliko

iznenadenje,  medu  njima  zamijetih  i  dvojicu  Rumijevih  starih  ucenika  -  i  njegovog vlastitog sina Aladdina.