Kimya

KONJA, PROSINAC 1247.

Blazeni mladozenja i mladenka - to smo trebali biti. Sedam je mjeseci proslo otkad smo se vjencali. I citavo to vrijeme on nijednom nije spavao sa mnom kao moj muz. Ma koliko se silno trudila sakriti istinu od ljudi, ne mogu ne sumnjati da ne znaju. Ponekad se bojim da je moj stid ocit na mom licu. Kao natpis na mom celu, on je prvo sto na meni zamijeti svatko tko me pogleda. Dok razgovaram sa susjedima na ulici, radim u vocnjaku ili se cjenjkam s trgovcima na bazaru, ljudima, cak i neznancima, dovoljan je samo jedan pogled da vide da sam udata zena, ali jos uvijek djevica.

Nije da Sems nikad ne dolazi u moju sobu. Dolazi. Svaki put kad me navecer zeli

posjetiti, prije toga me pita je li to u redu. I svaki put mu dajem isti odgovor.

"Naravno da je u redu", kazem. "Ti si moj muz."

Zatim ga citav dan cekam suspregnutog daha, nadajuci se i moleci da ce ovaj put nas brak biti konzumiran. Ali kad on najzad pokuca na moja vrata, zeli samo sjediti i razgovarati. Uziva i kad citamo zajedno. Procitali smo Lejlu i Medinuna, Farhada i Sirin,

fusufa i Zulejku, Slavuja i ruiu - price o ljubavnicima koji su voljeli jedno drugoga usprkos svemu. No unatoc snazi i odlucnosti njihovih glavnih likova, ja te price smatram cemernima. Mozda zato sto duboko u sebi znam da nikad necu iskusiti ljubav takvih razmjera.

Kad ne citamo price, Sems mi govori o Cetrdeset pravila putujucih mistika islama - osnovnim nacelima vjere ljubavi. Jednom je spustio glavu u moje krilo dok mi je objasnjavao neko pravilo. Polako je sklopio oci i dok mu je glas jenjavao do sapta, zaspao je. Moji su prsti prosli kroz njegovu dugu kosu, a moje usne poljubile njegovo celo. Cinilo se kao da je prosla citava vjecnost prije nego sto je ponovno otvorio oci. Privukao me k sebi i njezno poljubio. Bio je to najblazeniji trenutak koji smo ikad podijelili. Ali to je bilo to. Do dana danasnjega, njegovo mi je tijelo nepoznati kontinent, kao i njemu moje.

Tijekom ovih sedam mjeseci i ja sam bila nekoliko puta u njegovoj sobi. Ali svaki put kad ga posjetim nenajavljeno, moje se srce stegne od tjeskobe jer nikad ne znam kako ce me docekati. Nemoguce je predvidjeti Semsova raspolozenja. Ponekad je tako njezan i pun ljubavi da zaboravim sav svoj jad, a ponekad zna biti krajnje mrzovoljan. Jednom mi je zalupio vratima pred nosom, vicuci da zeli biti sam. Naucila sam ne uvrijediti se, jednako kao sto sam naucila ne ometati ga kad je u dubokoj meditaciji.

Mjesecima nakon vjencanja hinila sam da sam zadovoljna, mozda manje pred drugima nego pred samom sobom. Primorala sam se ne vidjeti Semsa kao supruga, nego kao

gotovo sve drugo: prijatelja, srodnu dusu, ucitelja, druga, cak i sina. Ovisno o danu, ovisno o raspolozenju, smatrala bih ga necim od toga, u masti ga odijevajuci u razlicite kostime.

I neko je vrijeme to funkcioniralo. Ne ocekujuci  mnogo, pocela sam  se unaprijed radovati nasim razgovorima. Neizmjerno me radovalo sto cijeni moja razmisljanja i potice me da razmisljam dublje. Od njega sam naucila mnogo toga i s vremenom, shvatila sam da i ja njega mogu necemu poduciti, kao sto je radost obiteljskog zivota koju on nikad ranije nije okusio. Do dana danasnjeg vjerujem da ga mogu nasmijati kao nitko drugi.

Ali to nije bilo dovoljno. Stogod ucinila, nisam se mogla otresti pomisli da on mene ne voli. Nisam nimalo dvojila da mu se svidam i da mi zeli dobro. Ali to nije bilo ni blizu ljubavi. Ta je pomisao bila toliko potresna da me je izjedala iznutra, zvakala mi tijelo i dusu. Odvojila sam se od ljudi oko sebe, prijatelja i susjeda. Sad sam radije ostajala sama u svojoj sobi i razgovarala s onostranim ljudima. Za razliku od zivih, mrtvi nikad nisu osudivali.

Osim mrtvih, jedina prijateljica koju sam imala bila je Pustinjska ruza.

Sjedinjene  u  zajednickoj  potrebi  da  ostanemo  izvan  drustva,  postale  smo  bliske

prijateljice. Ona je sad sufi. Zivi samotnim zivotom, nakon sto je ostavila bordel iza sebe. Jednom sam joj rekla da joj zavidim na hrabrosti i odlucnosti da zapocne zivot iznova.

Odmahnula je glavom i rekla: "Ali ja nisam zapocela zivot iznova. Samo sam umrla prije smrti."

Danas sam posjetila Pustinjsku ruzu iz posve razlicitog razloga. Planirala sam sacuvati prisebnost i mirno razgovarati s njom, ali cim sam usla, morala sam susprezati jecaje.

"Kimya, jesi li dobro?" upitala je.

"Ne osjecam se dobro", priznala sam. "Mislim da mi je potrebna tvoja pomoc." "Naravno", odgovorila je. "Sto mogu uciniti za tebe?"

"Rijec je o Semsu... On mi ne prilazi... Mislim, ne onako". Negdje napola recenice pocela sam mucati, ali uspjela sam je dovrsiti. "Zelim mu se uciniti privlacnom. Zelim da me ti poducis kako."

Pustinjska ruza je izdahnula, gotovo uzdahnula. "Zavjetovala sam se, Kimya", rekla je, a u glas joj se uvukla klonulost. "Obecala sam Bogu da cu ostati cista i nedirnuta i da vise necu ni misliti o tome kako jedna zena moze pruziti uzitak muskarcu."

"Ali, ti neces prekrsiti svoj zavjet. Samo ces pomoci meni", preklinjala sam. "Ja sam ta

koja mora nauciti kako usreciti Semsa."

"Sems je prosvijetljen muskarac", odgovorila je Pustinjska ruza malcice tisim glasom, kao da se boji da ce je netko cuti. "Mislim da to nije pravi nacin da mu pristupis."

"Ali ipak je muskarac, nije li?" zakljucila sam. "Nisu li svi muskarci Adamovi sinovi i

stoga podcinjeni tijelu? Prosvijetljeni ili ne, svi smo dobili tijelo. Cak i Sems ima tijelo, nema li?"

"Da, ali..." Pustinjska ruza zgrabila je svoj tespih i dodirivala zrnca jedno po jedno, glave nakosene u razmisljanju.

"Molim te", preklinjala sam. "Ti si jedina kojoj se mogu povjeriti. Proslo je sedam mjeseci. Svakog se jutra budim s istom tezinom u grudima, svake noci tonem u san u suzama. Ne mogu dalje ovako. Moram zavesti svog supruga!"

Pustinjska ruza nije nista odgovorila. Skinula sam maramu, uhvatila je za glavu i primorala je da me pogleda. Upitala sam: "Reci mi istinu. Jesam li tako ruzna?"

"Naravno da nisi, Kimya. Ti si lijepa mlada zena."

"Tad mi pomozi. Nauci me putu do muskoga srca", bila sam uporna.

"Put do muskoga srca ponekad zenu moze odvesti daleko od nje same, draga", zloslutno je rekla Pustinjska ruza.

"Nije me briga", odgovorila sam. "Spremna sam ici onoliko daleko koliko je potrebno."