Kimya

KONJA, 20. PROSINCA 1244.

Bilo mi je dvanaest godina kad me je Rumi usvojio, kcerku obitelji skromnih seljaka iz jedne doline uz planinu Taurus. Moji pravi roditelji bili su ljudi koji su naporno radili i ostarjeli prije vremena. Zivjeli smo u malom kucerku, i sestra i ja dijelile smo istu sobu s duhovima nase mrtve brace i sestara, petoro djece umrle od jednostavnih bolesti. Ja sam bila jedina u kuci koja je vidjela te duhove. Svaki put kad bih spomenula sto ti mali duhovi rade, sestra bi se uplasila, a majka rasplakala. Pokusala sam objasniti, ali bezuspjesno, da se ne trebaju bojati ni brinuti, buduci da nitko od moje mrtve brace i sestara nije izgledao zastrasujuce ili nesretno. Moja obitelj to nikako nije mogla shvatiti.

Jednog je dana nasim selom prosao neki pustinjak. Kad je vidio koliko je iscrpljen, otac

ga je pozvao da prenoci u nasoj kuci. Te veceri, dok smo svi sjedili uz ognjiste i pekli kozji sir, pustinjak nam je pricao carobne price iz dalekih zemalja. Dok je njegov glas mrmorio, ja sam zatvorila oci, putujuci s njime do pustinja Arabije, beduinskih satora u Sjevernoj Africi i mora najmodrije vode, koje nazivaju Sredozemnim. Ondje sam na plazi pronasla skoljku, veliku i spiralnu, i stavila je u dzep. Kanila sam prosetati plazom s jednog kraja na drugi, ali me negdje na po puta zaustavio neki ostar, odbojan miris.

Kad sam otvorila oci, zatekla sam se kako lezim na podu, a svi u kuci bili su oko mene, sa zabrinutim izrazom na licu. Majka je jednom rukom drzala moju glavu, a u drugoj je

imala polovicu glavice luka, koju mi je silom gurala pod nos. "Osvijestila se!" radosno je pljesnula rukama moja sestra.

"Hvala Bogu!" Majka je tesko uzdahnula. Zatim se obratila pustinjaku, objasnjavajuci:

"Jos otkad je bila mala djevojcica, Kimyu spopadaju napadi nesvjestice. To se stalno dogada."

Ujutro nam je pustinjak zahvalio na gostoprimstvu i oprostio se s nama.

Medutim, prije nego sto je otisao, rekao je mom ocu: "Tvoja kcerka Kimya neobicno je

dijete. Veoma je nadarena. Bila bi steta da takvi darovi produ nezamijeceno. Trebao bi je poslati u skolu..."

"Sto ce djevojci obrazovanje?" uzviknula je moja majka. "Gdje ste to culi? Treba ostati uz mene i tkati sagove dok se ne uda. Znate, ona je darovita tkalja sagova."

Ali pustinjak se nije pokolebao. "Mozda, ali jednog bi dana mogla biti jos bolja ucenjakinja. Ocito, Bog nije nesklon vasoj kcerki zato sto je djevojcica i obdario ju je mnogim darovima. Tvrdite li da znate bolje od Boga?" upitao je. "Ako nema dostupnih skola, posaljite je nekom ucenjaku da dobije obrazovanje koje zasluzuje."

Majka je odmahnula glavom. Ali vidjela sam da je otac drukcijeg misljenja. Znajuci koliko voli obrazovanje i znanje, i koliko cijeni moje sposobnosti, nije me iznenadilo kad je upitao: "Mi ne znamo nijednog ucenjaka. Gdje cu ga pronaci?"

Tad je onaj pustinjak izgovorio ime koje ce mi promijeniti zivot. Rekao je: "Poznajem divnog ucenjaka u Konji, po imenu Mevlana Dzelaluddin Rumi. Moglo bi mu biti drago poducavati djevojcicu kao Kimya. Odvedite je k njemu. Necete pozaliti."

Kad je pustinjak otisao, majka je podigla ruke. "Trudna sam. Uskoro ce u ovoj kuci biti

jos jedna usta koja treba hraniti. Potrebna mi je pomoc. Djevojci ne treba knjiga. Ona mora

nauciti obavljati kucanske poslove i brinuti o djeci."

Bilo bi mi mnogo draze da se majka usprotivila mom odlasku iz drugih razloga. Da je rekla da cu joj nedostajati i da ne moze podnijeti dati me drugoj obitelji, makar samo privremeno, mozda bih bila odlucila ostati. Ali ona nije rekla nista od toga. U svakom slucaju, otac je bio uvjeren da pustinjak ima pravo, a za nekoliko dana u to sam bila uvjerena i ja.

Nedugo nakon toga, otac i ja otputovali smo u Konju. Cekali smo Rumija ispred medrese u kojoj je poducavao. Kad je izisao, meni je bilo previse neugodno pogledati ga.

Zato sam gledala u njegove ruke. Prsti su mu bili dugi, gipki i vitki, vise kao u zanatlije, nego ucenjaka. Otac me je gurnuo prema njemu.

"Moja kcerka je veoma nadarena. Ali ja sam priprost covjek, a takva je i moja zena. Receno nam je da ste vi najuceniji covjek u kraju. Biste li bili voljni poducavati je?"

I ne gledajuci njegovo lice, osjecala sam da Rumi nije iznenaden. Mora da je bio naviknut na takve molbe. Dok su otac i on razgovarali, ja sam prisla dvoristu, u kojem sam ugledala nekoliko djecaka, ali nijednu djevojcicu. Ali na povratku, ugodno sam se iznenadila uocivsi jednu mladu zenu koja je sama stajala u kutu, bijelog i nepomicnog lica kao da je isklesano od mramora. Mahnula sam joj. Izgledala je zaprepasteno, ali mi je nakon kratkog oklijevanja odmahnula.

"Zdravo, djevojcice, vidis li me?" upitala je.

Kad sam kimnula glavom, zena se nasmijesila i pljesnula rukama. "Pa to je divno! Nitko me drugi ne vidi."

Vratile smo se do mog oca i Rumija. Mislila sam da ce prestati razgovarati kad je vide, ali imala je pravo - nisu je vidjeli.

"Kimya, dodi ovamo", rekao je Rumi. "Tvoj mi otac kaze da volis uciti. Reci mi, sto ti se to u knjigama toliko svida?"

S naporom sam progutala slinu, nesposobna odgovoriti, paralizirana. "Reci, duso", obratio mi se otac i zvucao je razocaran.

Zeljela sam odgovoriti tocno, odgovorom zbog kojega ce se otac ponositi mnome, samo sto nisam znala koji je to odgovor.

U mojoj tjeskobi, jedini zvuk koji sam ispustila bio je ocajnicki dahtaj.

Otac i ja bismo se vratili u nase selo praznih ruku da se tad nije umijesala ona zena. Uhvatila me je za ruku i rekla: "Samo reci istinu o sebi. Bit ce dobro, obecajem ti."

Osjecajuci se bolje, okrenula sam se prema Rumiju i rekla: "Bila bih pocascena proucavati Kur'an s vama, ucitelju. Ne bojim se napornog rada."

Rumijevo se lice razvedrilo. "To je veoma dobro", rekao je, ali je zatim zastao kao da se upravo sjetio neke gadne pojedinosti. "Ali ti si djevojcica. Cak i ako budemo naporno ucili i dobro napredovali, ubrzo ces se udati i roditi djecu. Godine obrazovanja nece biti ni od kakve koristi."

Nisam znala sto reci i osjecala sam se obeshrabreno, gotovo krivom. I otac kao da je bio zabrinut i najednom je pozorno proucavao svoje cipele. U pomoc mi je ponovno pritekla ona mlada zena. "Reci mu da njegova supruga oduvijek zeli djevojcicu i sad bi bila sretna kad bi on jednu poducavao."

Rumi se nasmijao kad sam mu prenijela tu poruku. "Vidim da si posjetila moju kucu i razgovarala s mojom suprugom. Ali uvjeravam te, Kerra se ne mijesa u moje uciteljske obveze."

Polako, bespomocno, zena je odmahnula glavom i sapnula mi na uho: "Reci mu da nisi govorila o Kerri, njegovoj drugoj supruzi. Govorila si o Gevher, majci njegove dvojice sinova."

"Govorila sam o Gevher", rekla sam, brizno izgovarajuci to ime. "Majci vasih sinova."

Rumijevo liceje problijedjelo. "Gevher je mrtva, dijete", suho je odgovorio. "Ali sto ti znas o mojoj pokojnoj supruzi? Je li ovo neka neslana sala?"

Umijesao se moj otac. "Siguran sam da nije mislila lose, ucitelju. Uvjeravam vas da je

Kimya ozbiljno dijete. Nikad nije bez postovanja prema starijima."

Shvatila sam da moram reci istinu. "Vasa pokojna supruga je ovdje. Drzi me za ruku i potice da govorim. Ima tamnosmede bademaste oci, lijepe pjegice na licu, i odjevena je u dugu zutu halju..."

Zastala sam primijetivsi da mlada zena pokazuje na svoje papuce. "Zeli da vam kazem za njezine papuce. Nacinjene su od jarkonarancaste svile i izvezene sitnim crvenim cvjeticima. Jako su lijepe."

"Te sam joj papuce donio iz Damaska", rekao je Rumi, a oci mu se napunile suzama.

"Voljela ih je."

Kad je to rekao, ucenjak je utonuo u sutnju i ceskao se po bradi sa svecanim, odsutnim izrazom lica. Ali kad je ponovno progovorio, glas mu je bio njezan i prijateljski, bez tracka

potistenosti.

"Sad shvacam zasto svi misle da je tvoja kcerka nadarena", rekao je Rumi mom ocu. "Hajdemo u moju kucu. Uz veceru mozemo razgovarati o njezinoj buducnosti. Siguran sam da ce biti odlicna ucenica. Bolja od mnogih djecaka."

Tad se Rumi obratio meni i upitao: "Hoces li to reci Gevher?"

"Nema potrebe, ucitelju. Cula vas je", odgovorila sam. "Kaze da sad mora ici. Ali uvijek vas promatra s ljubavlju."

Rumi se srdacno nasmijesio. Nasmijesio se i moj otac. Sad je u zraku bilo neke lakoce

koje ranije nije bilo. U tom sam trenutku znala da ce moj susret s Rumijem imati dalekosezne posljedice. Nikad nisam bila bliska s majkom, ali kao da zeli nadomjestiti taj manjak, Bog mi je dao dva oca, mog pravog oca i oca koji me usvojio.

Tako sam prije osam godina dosla u Rumijevu kucu, kao bojazljivo dijete gladno

znanja. Kerra je bila njezna i suosjecajna, vise od moje vlastite majke, a Rumijevi sinovi docekali su me s dobrodoslicom, posebice onaj stariji, koji mi je s vremenom postao starijim bratom.

Na kraju je pustinjak imao pravo. Ma koliko mi nedostajali otac i braca i sestre, nijednog trenutka nisam pozalila sto sam dosla u Konju i pridruzila se Rumijevoj obitelji. Mnogo sam sretnih dana provela pod njegovim krovom.

Odnosno, dok nije dosao Sems iz Tabriza. Njegova je nazocnost sve promijenila.