Kerra

KONJA, 18. PROSINCA 1244.

Beskorisno mi je oplakivati svoju sudbinu, znam. Medutim, ne mogu ne pozeljeti da imam vise znanja o vjeri, povijesti i filozofiji i svim onim stvarima o kojima Rumi i Sems danonocno zacijelo razgovaraju. Ponekad se pozelim pobuniti protiv toga da sam stvorena zenom. Kad se rodis kao djevojcica, nauce te kuhati i cistiti, prati prljavu odjecu, krpati stare carape, raditi maslac i sir i hraniti djecu. Neke zene poduce i umijecu ljubavi i kako da se ucine privlacnima muskarcima. Ali to je to. Zenama nitko ne daje knjige da im otvori oci.

Prve godine nasega braka, znala bih se svakom prigodom koja bi mi se pruzila krisom

zavuci u Rumijevu biblioteku. Sjedila bih medu onim knjigama koje on tako silno voli,

udisala njihov prasnjav, pljesniv miris i pitala se kakve tajne skrivaju u sebi. Znala sam koliko Rumi duboko voli svoje knjige, vecinu kojih je naslijedio od svog pokojnog oca, Baha'al-Dina. Od njih mu je posebice draga bila Ma'arif. Mnoge bi noci bio budan do zore i citao je, iako sam ja bila uvjerena da je citavu zna napamet.

"I da mi plate vrecama zlata, nikad ne bih prodao oceve knjige", znao je reci Rumi. "Svaka od ovih knjiga neprocjenjiva je ostavstina mojih predaka. Naslijedio sam ih od svog oca i proslijedit cu ih svojim sinovima."

Na tezak sam nacin saznala koliko mu znace njegove knjige Jos u prvoj godini braka,

dok sam jednog dana bila sama kod kuce, palo mi je na pamet obrisati prasinu u biblioteci. Izvadila sam  sve knjige s  polica i obrisala im korice komadom barsuna poprskanim ruzinom vodicom. Lokalni ljudi vjeruju da postoji neki mladenacki dzin po imenu Kebikec koji bolesno uziva unistavati knjige. Kako bi ga odbili, obicaj je u svakoj knjizi napisati upozorenje: "Miruj, Kebikec, drii se podalje ove knjige!" Kako sam mogla znati da  nije Kebikec jedini koji se treba drzati podalje knjiga mog supruga, nego sam to i ja?

Tog sam poslijepodneva obrisala prasinu i ocistila svaku knjigu u biblioteci. Radeci,

citala sam iz Gazalijevog Oiivljavanja vjerskih znanosti. Tek kad sam iza svojih leda zacula opor, dalek glas, shvatila sam koliko sam vremena provela ondje.

"Kerra, sto mislis da radis ovdje?"

Bio je to Rumi, ili netko tko mu je nalikovao - glas je bio grublji u tonu, strozi u izrazu.

U svih nasih osam godina braka, bio je to jedini put da mi se tako obratio. "Cistim", promrmljala sam bojazljivo. "Zeljela sam te iznenaditi."

Rumi je odgovorio: "Razumijem, ali molim te, vise nikad ne diraj moje knjige. Zapravo, volio bih da uopce ne ulazis u ovu prostoriju."

Nakon tog dana, drzala sam se podalje biblioteke cak i kad nikoga nije bilo kod kuce. Shvatila sam i prihvatila da svijet knjiga nije za mene, nikad nije bio, niti ce ikad biti.

Ali kad je Sems iz Tabriza dosao u nasu kucu, i kad su se on i moj suprug zakljucali u

biblioteku na cetrdeset dana, osjetila sam kako u meni kljuca stara kivnja. Rana za koju nisam bila ni svjesna da je pocela krvariti.